Nur Inajat Kan je bila usred beznadežnog bekstva. Uhapšena je zbog aktivnosti u koje je bila uključena kao saveznički špijun, ali uz pomoć šrafcigera i druga dva zarobljenika, ponovo se našla pod zvezdama Pariza. Kako je krenula da trči, u mislima je odletela u vrtlog događaja koji su je tu doveli... Rođena u Moskvi 1914. godine od oca indijskog muslimana i majke Amerikanke, Nur je odgajana u vrlo mirnom domu. Njeni roditelji su bili sufijski pacifisti koji su verovali u moć muzike i saosećanja. Preselili su se u Pariz, gde je Nur studirala dečju psihologiju i objavljivala knjige za decu. Ali sve se to promenilo dolaskom Drugog svetskog rata. Maja 1940. godine, kada je nemačka vojska bila nadomak okupacije Pariza, Nur i njen brat su se suočili sa teškim izborom. Kao pacifisti, verovali su da sve sporove treba rešavati nenasilno. Ali kao svedoci razaranja širom Evrope, odlučili su da stajanje po strani nije opcija. Kada je otišla u Englesku, Nur je volontirala u Ženskom pomoćnom vazduhoplovstvu i obučila se za radio-operatera. Udubila se u bežične operacije i Morzeovu azbuku, ne znajući da je nadzire tajna organizacija. Britanska Uprava za specijalne operacije osnovana je radi sabotaže Nemaca u zemljama koje su okupirali nacisti. Kao obučena radio-operaterka koja je dobro poznavala Pariz i tečno govorila francuski, Nur je bila privlačan kandidat. Tokom intervjua su je upozorili da bežične operacije spadaju u najopasnije poslove u okviru obaveštajne službe. Operateri su morali da provuku uočljiv predajnik kroz neprijateljsku teritoriju, a tajna agencija je nije mogla zaštititi u slučaju da je uhvate. Nur je odmah prihvatila zadatak. Mada je bila odlučna da će se pridržavati principa pacifizma koliko god je moguće, Nur je morala da izuči veštinu špijunaže. Naučila je kako da kontaktira sa obaveštajnim mrežama, da obije bravu, odupire se ispitivanjima i puca iz pištolja. U junu 1943. godine je sletela u Anže, južno od Pariza, i stigla je do grada opremljena lažnim pasošem, pištoljem i nekoliko francuskih franaka. Ali njena mreža je bila ugrožena. Nedelju dana otkako je otpremljena, sve njene kolege agenti su uhapšeni, a Nur su pozvali da se vrati kući. Ubedila je svoje nadređene da joj dopuste da ostane, što je značilo da će sama obavljati posao šest radio-operatera. Tokom narednih meseci, pratila je i prevozila zalihe za francuski pokret otpora, slala u London izveštaje o nacističkim aktivnostima i uređivala bezbedan prolaz za savezničke vojnike. Njen rad je bio ključan za izgradnju francuskog pokreta otpora i savezničke obaveštajne mreže, a, naposletku, i za okončanje rata. Zaštićena samo svojim brzim razmišljanjem i harizmom, često bi se pričom izvukla od ispitivanja. Kada ju je Gestapo pretresao u vozu, iznela im je opušten prikaz svog „filmskog projektora“. Kada je vojnik primetio da kači antenu, čavrljala je o svojoj strasti prema slušanju muzike na radiju i šarmirala ga da joj pomogne da postavi kabl. Čitava četiri meseca na zadatku, njena oštroumnost i prikrivenost nisu je nikada izneverili. Ali njen šarm je pobudio kobnu ljubomoru. Oktobra 1943. godine je sestra jednog kolege, zaljubljena u agenta koji je voleo Nur, prodala njenu adresu Gestapou. Nur je odbila da oda bilo kakvu informaciju i usredsredila se na bekstvo. Sakrila je šrafciger od stražara i tako su uspeli da olabave krovni prozor i iskradu se u noć. Ali čim su zatvorenici počeli da beže što brže mogu, sirena za vazdušni napad upozorila je one koji su je zarobili. Nur je ponovo uhvaćena i poslata u nemački zatvor. Zatim je prebačena u koncentracioni logor Dahau. I pored toga što je bila mučena, uskraćivana za mnoge stvari i izolovana, Nur ništa nije odala. Neposredno pre nego što je pogubljena, smatra se da je povikala: „Sloboda!“ Nakon što je podnela herojsku žrtvu, Nur je nagrađena kao heroj koji je vodio tajne bitke iza neprijateljskih linija i utabao put ka slobodi, a da pri tome nije oduzeo nijedan život.