Zamislite da sa prijateljem šetate kroz umetničku izložbu i zapadne vam za oko upečatljiva slika. Živahna crvena vas podseća na simbol ljubavi, međutim, vaš prijatelj je ubeđen da se radi o simbolu rata. A tamo gde vi vidite zvezde na romantičnom nebu, vaš prijatelj to tumači kao zagađivače koji uzrokuju globalno zagrevanje. Kako biste razrešili debatu, okrećete se internetu gde čitate kako je slika replika umetničinog likovnog rada iz prvog razreda: crvena joj je bila omiljena boja, a srebrne tačkice su vile. Sada znate tačne namere koje su dovele do nastanka ovog dela. Da li je pogrešno što vam se sviđa iz razloga na koje umetnik nije ciljao? Da li u njemu uživate manje sada kada znate istinu? Tačno koliko bi umetnikove namere trebalo da utiču na vaše tumačenje slike? To je pitanje kojim su se bavili filozofi i kritičari umetnosti decenijama bez izgleda da dođu do konsenzusa. Sredinom XX veka, književni kritičar V. K. Vimzat i filozof Monro Birdsli su tvrdili da je namera umetnika nevažna. Nazvali su to intencionalnom pogreškom: verovanje da uvažavanje umetnikovih namera vodi u zabludu. Njihov argument je bio dvostruk. Prvo, umetnici koje izučavamo više nisu živi, nikad nisu zabeležili svoje namere ili su prosto nedostupni da odgovore na pitanja o njihovim delima. Drugo, čak i da postoji izobilje relevantnih informacija, Vimzat i Birdsli su verovali da bi nas to odvratilo od kvaliteta samog dela. Uporedili su umetnost sa desertom: kada okusite puding, namere kuvara ne utiču na to da li ćete da uživate u ukusu i teksturi deserta. Sve što je važno, kažu, je da puding „deluje“. Naravno, ono što „deluje“ na jednu osobu možda neće da „deluje“ na drugu. A kako se različita tumačenja sviđaju različitim ljudima, srebrne tačkice na našoj slici mogu s pravom da se tumače kao vile, zvezde ili zagađivači. Prema logici Vimzata i Birdslija, umetnikovo tumačenje njegovog dela bi bila tek jedna od mnogih jednako prihvatljivih mogućnosti. Ukoliko vam je ovo problematično, možda ste više saglasni sa Stivenom Napom i Volterom Benom Majklsom, dvojicom književnih teoretičara koji su odbacili intencionalnu pogrešku. Tvrdili su da nameravano značenje umetnika nije tek jedno od mogućih tumačenja, već da se radi o jedinom mogućem tumačenju. Na primer, pretpostavite da šetate plažom i naiđete na niz tragova u pesku koji ispisuju pesničku strofu. Nap i Majkls su verovali da bi pesma u potpunosti izgubila značenje, ukoliko biste otkrili da tragovi nisu delo ljudskog bića, već da se radi o čudnoj slučajnosti koju su proizveli talasi. Verovali su da su namere stvaraoca ono zbog čega je pesma uopšte i razumljiva. Drugi mislioci se zalažu za kompromis, predlažući da je namera tek jedan delić u većoj slagalici. Savremeni filozof Noel Kerol zastupa ovaj stav, tvrdeći da su umetnikove namere bitne za njegovu publiku, kao što su i namere govornika bitne za osobu koja je uključena u razgovor. Kako bismo razumeli kako namere funkcionišu u razgovoru, Kerol je rekao da zamislimo nekoga ko drži cigaretu i traži šibicu. Odgovarate tako što mu dodajete upaljač, razumevajući da je njegova namera da zapali cigaretu. Reči koje su korišćene da se postavi pitanje su važne, ali namera iza pitanja diktira vaše razumevanje i, naposletku, vaš odgovor. Dakle, kojem kraju spektra vi naginjete? Da li i vi, poput Vimzata i Birdslija verujete da kada se radi o umetnosti dokaz bi trebalo da je u pudingu? Ili smatrate da planovi i motivacije umetnika za njihova dela utiču na značenje tog dela? Tumačenje umetnosti je složena mreža koja verovatno nikad neće ponuditi definitivan odgovor.