Zamislite da sa prijateljem
šetate kroz umetničku izložbu
i zapadne vam za oko upečatljiva slika.
Živahna crvena vas podseća
na simbol ljubavi,
međutim, vaš prijatelj je ubeđen
da se radi o simbolu rata.
A tamo gde vi vidite zvezde
na romantičnom nebu,
vaš prijatelj to tumači kao zagađivače
koji uzrokuju globalno zagrevanje.
Kako biste razrešili debatu,
okrećete se internetu gde čitate
kako je slika replika umetničinog
likovnog rada iz prvog razreda:
crvena joj je bila omiljena boja,
a srebrne tačkice su vile.
Sada znate tačne namere
koje su dovele do nastanka ovog dela.
Da li je pogrešno što vam se sviđa
iz razloga na koje umetnik nije ciljao?
Da li u njemu uživate manje
sada kada znate istinu?
Tačno koliko bi umetnikove namere
trebalo da utiču na vaše tumačenje slike?
To je pitanje kojim su se bavili
filozofi i kritičari umetnosti decenijama
bez izgleda da dođu do konsenzusa.
Sredinom XX veka,
književni kritičar V. K. Vimzat
i filozof Monro Birdsli
su tvrdili da je namera umetnika nevažna.
Nazvali su to intencionalnom pogreškom:
verovanje da uvažavanje
umetnikovih namera vodi u zabludu.
Njihov argument je bio dvostruk.
Prvo, umetnici koje izučavamo
više nisu živi,
nikad nisu zabeležili svoje namere
ili su prosto nedostupni da odgovore
na pitanja o njihovim delima.
Drugo, čak i da postoji izobilje
relevantnih informacija,
Vimzat i Birdsli su verovali
da bi nas to odvratilo
od kvaliteta samog dela.
Uporedili su umetnost sa desertom:
kada okusite puding,
namere kuvara ne utiču na to da li ćete
da uživate u ukusu i teksturi deserta.
Sve što je važno, kažu,
je da puding „deluje“.
Naravno, ono što „deluje“ na jednu osobu
možda neće da „deluje“ na drugu.
A kako se različita tumačenja
sviđaju različitim ljudima,
srebrne tačkice na našoj slici
mogu s pravom da se tumače kao vile,
zvezde ili zagađivači.
Prema logici Vimzata i Birdslija,
umetnikovo tumačenje njegovog dela
bi bila tek jedna od mnogih
jednako prihvatljivih mogućnosti.
Ukoliko vam je ovo problematično,
možda ste više saglasni sa Stivenom Napom
i Volterom Benom Majklsom,
dvojicom književnih teoretičara
koji su odbacili intencionalnu pogrešku.
Tvrdili su da nameravano
značenje umetnika
nije tek jedno od mogućih tumačenja,
već da se radi o jedinom
mogućem tumačenju.
Na primer, pretpostavite da šetate plažom
i naiđete na niz tragova u pesku
koji ispisuju pesničku strofu.
Nap i Majkls su verovali da bi pesma
u potpunosti izgubila značenje,
ukoliko biste otkrili da tragovi
nisu delo ljudskog bića,
već da se radi o čudnoj slučajnosti
koju su proizveli talasi.
Verovali su da su namere stvaraoca
ono zbog čega je pesma
uopšte i razumljiva.
Drugi mislioci se zalažu za kompromis,
predlažući da je namera
tek jedan delić u većoj slagalici.
Savremeni filozof Noel Kerol
zastupa ovaj stav,
tvrdeći da su umetnikove namere
bitne za njegovu publiku,
kao što su i namere govornika
bitne za osobu
koja je uključena u razgovor.
Kako bismo razumeli kako namere
funkcionišu u razgovoru,
Kerol je rekao da zamislimo nekoga
ko drži cigaretu i traži šibicu.
Odgovarate tako što mu dodajete upaljač,
razumevajući da je njegova namera
da zapali cigaretu.
Reči koje su korišćene
da se postavi pitanje su važne,
ali namera iza pitanja diktira
vaše razumevanje i, naposletku,
vaš odgovor.
Dakle, kojem kraju spektra vi naginjete?
Da li i vi, poput Vimzata i Birdslija
verujete da kada se radi o umetnosti
dokaz bi trebalo da je u pudingu?
Ili smatrate da planovi i motivacije
umetnika za njihova dela
utiču na značenje tog dela?
Tumačenje umetnosti je složena mreža
koja verovatno nikad neće
ponuditi definitivan odgovor.