U različitim periodima tokom prethodnih 20 godina izučavao sam dva temeljno ljudska iskustva koja su me naučila toliko toga o emocijama i u kojima možda počiva ključ za revoluciju u psihijatriji. Prvo je to kako doživljavamo muziku. Drugo je to kako doživljavamo psihodelične droge, poput LSD-a i magičnih pečuraka tj. psilocibina, koji je aktivni sastojak magičnih pečuraka. Sigurno se pitate šta je zajedničko za ovo dvoje mimo Vudstoka. Naposletku, muzika nije fizička supstanca. Može da se opiše kao ograničen skup vibracija u vazduhu koje vaše uho može da prepozna. I čini se kako muzika ima više sličnosti sa estetikom nego biologijom ili hemijom. Psihodelične droge, s druge strane, su fizičke supstance. To su hemijska jedinjenja koja možete da progutate i koja direktno utiču na hemiju mozga i menjaju vaše iskustvo sveta. Ova promena je privremena, ali njeni efekti mogu da izmene tok vašeg života. No, da se ne lažemo, psihodelici imaju potencijal da izazovu neočekivane i potencijalno opasne efekte. Dakle, šta bi moglo da bude zajedničko za ove dve veoma različite stvari? Otkrio sam da muzika i psihodelici mogu da utiču na našu dobrobit na snažne i komplementarne načine. Muzika može da ima direktan uticaj na naša osećanja, sa izmerljivim uticajima na mozak; psihodelične droge, pod odgovarajućim okolnostima, mogu da imaju terapeutske uticaje. Ovi uticaji mogu da se ispolje u obrascima koje možemo da izučavamo i dokumentujemo skeniranjem mozga. A zajedno, i, ako se upotrebe na svrsishodan način, muzika i psihodelici mogu da imaju čak i veći isceljujući uticaj na pacijente. Štaviše, ovi uticaji mogu da se ispolje kroz zdravije i srećnije živote i potpunije ličnosti. Počeo sam da otkrivam prednosti muzike za mentalno zdravlje mnogo pre nego što sam nameravao to da uradim. Skoro pola svog života sam bio muzičar, svirao sam u lokalnim orkestrima, lokalnim pozorištima, bendovima za venčanja, salsa-merenge bendovima. Bio sam član benda gudača u Filadelfiji mnogo godina. I veći deo adolescencije sam bio bubnjar u bendu koji je svirao obrade Nirvane i Vizera, a koji je prerastao u hardkor pank bend. (Smeh) Tako je. Bubnjar u pank bendu. Ali tek kada sam uistinu započeo karijeru u psihologiji i neuronauci, počeo sam takđe da cenim koliko naširoko i suštinski kao vrsta, kako implicitno, tako i eksplicitno, koristimo muziku kao oruđe za regulaciju emocija i za lečenje. A neke od nas muzika pokreće. Drugima muzika prosto nije dovoljna. Ovo me je navelo na neka fascinantna pitanja. Počeo sam da koristim muziku kao oruđe za izučavanje emocija i sećanja u mozgu. U središtu mog prvog naučnog istraživanja je bila nostalgija izazvana muzikom. Nostalgija je bogato i slatkogorko osećanje koje je prisno povezano sa našim autobiografskim sećanjima. Često možemo da zateknemo nostalgiju na neočekivanim mestima. Možda vam se desilo da se vozite auto-putem, uključite radio ili otpanjite omiljeni servis za preporuku muzike i čujete pesmu koju godinama niste čuli, i istog trena ste vraćeni kroz vreme i bačeni ste u živopisno sećanje - o nečemu o čemu niste godinama razmišljali, ali je bilo značajno za vas - možda venčanje ili velika matura ili rođenje vašeg prvog deteta ili smrt voljene osobe. Muzika može da bude snažan kontekstualni okidač za istinski smislena i intezivno živopisna nostalgična sećanja poput navedenih. Nostalgija je na neki način duboko upletena u našu svest o sebi. Ko smo mi kada smo najutentičniji? Povezujući nas sa emocionalnim istorijama, nostalgija može da nam pomogne da odagnamo tugu, usamljenost, egzistencijalnu ugroženost, pa čak i neizbežnost smrti koja je sve bliže na horizontu naših života kako starimo. Kako bih bolje shavtio to kako muzika pokreće nostalgiju i kako to utče na mozak, počeo sam da radim sa proračunskim modelima muzičke spoznaje. Primenio sam te modele kako bih ispitao aktivnost mozga koja je beležena dok su ljudi slušali muziku koja izaziva i ne izaziva nostalgiju. I što je značajnije, naročito štreberu za mozak poput mene, otkrio sam da je nostalgija u stanju da aktivira široku mrežu moždanih oblasti povezanih sa višestrukim nivoima različitih kognitivnih procesa. Dok je nenostalgična muzika mogla da aktivira moždane oblasti poput Hešlovog girusa, uključenog u osnovnu obradu zvuka ili Brokino područje, uključeno u obradu gramatike i sintakse ne samo za jezik već i muziku, nostalgija je bila u stanju da aktivira ove i mnoge druge oblasti. Oblasti mozga, poput supstancije nigra uključene u obradu nagrađivanja ili anteriornu insulu koja je uključena u iskonsko iskustvo osećanja ili oblasti mozga u nižem frontalnom girusu koje su uključene u autobiografska sećanja. Nostalgija je bila u stanju i da pokrene široku mrežu moždanih oblasti u prefrontalnim, frontalnim, cingularnim, insularnim, parijetalnim, okcipitalnim i subkortikalnim moždanim oblastima koje obuhvataju skoro sve naše kognitivne sposobnosti. Ovo možda objašnjava zašto nostalgija može da ima tako naglašen uticaj na nas. No, koliko god bila snažna u trenutku, melem nostalgije izazvane muzikom vremenom izbledi. Nostalgija je pre nalik flasteru nego antibiotiku i obično je daleko od hirurške intervencije za naše emocionalno zdravlje. Muzika može da izmami nostalgiju, a muzika i nostalgija mogu da nam pokrenu osećanja, ali kako da učinimo ta osećanja trajnim? Nakon izučavanja nostalgičnog mozga, pridružio sam se ekipi na Univerzitetu Džons Hopkins koja je izučavala uticaje psihodeličnih droga, i brzo sam počeo da učim kako suštinski muzičko delo može da utiče na osobu tokom psihodeličnog iskustva. Prethodno me je zbunjivala poteškoća da precizno predvidim koji muzički nadražaj će da probudi tačno koju reakciju kod određenog pojedinca. Pesma koja budi nostalgiju kod jedne osobe može da probudi nezainteresovanost ili gađenje kod druge osobe. Počeo sam da učim kako suštinski većina muzike utiče na većinu ljudi tokom psihodeličnih iskustava. Još od bar kasnih '50-ih, značaj upotrebe muzike kao pomoći za ljude da bi upravljali psihodeličnim iskustvima je bio jasan. Nastavljamo ovu tradiciju u savremenom istraživanju, tražeći od volontera da slušaju muziku tokom terapijske seanse psihodelicima, a, iako većina ljudi uglavnom nije upoznata sa muzikom koju puštamo pre nego što dođu na seanse, nakon ovih seansi, volonteri nas praktično mole da im damo spisak pesama. A neki od njih izveštavaju kako se vraćaju pesmama koje su najviše uticale na njih tokom psihodeličnog iskustva nedeljama, mesecima, pa čak mnogo godina nakon iskustva. Nekako se ove pesme mogu pretvoriti u indikator koji budi najsnažnija, najuticajnija i najviše prosvetljujuća iskustva koja su ljudi doživeli tokom psihodeličnih seansi. Naravno da sam morao da saznam šta se tu zbivalo. Počeo sam da koristim skupove upitnika i pažljivo osmišljene eksperimente i velike, moderne MRT mašine kako bih pokušao da utvrdim šta bi moglo da se dešava tokom ovih eksperimenata što bi moglo da objasni jačinu uticaja sa kojim su se ljudi susretali. Na osnovnom psihološkom nivou, moje kolege i ja smo utvrdili da, na primer, LSD može da uveća pozitivne emocije koje jedino zatičemo kada slušamo muziku. Ovo samo po sebi može da bude značajno kod zdravih pojedinaca kao i kod ljudi koji boluju od poremećaja raspoloženja i zavisnosti od droga. Međutim, šta se dešavalo u mozgu? Ranije smo saznali da celokupan mozak sluša nostalgičnu muziku. Primenom proračunskih modela muzičke spoznaje kako bi se ispitala zabeležena aktivnost mozga tokom slušanja muzike pod uticajem LSD-a, otkrili smo da čitav mozak sluša muziku, a da psihodelici pojačavaju dobit. Dok je nostalgija bila u stanju da aktivira oblasti mozga zadužene za jezik, sećanja i emocije, psihodelici su aktivirali ove oblasti mozga bar dvostruko jače. Oblasti mozga poput talamusa, koji je uključen u osnovnu obradu čula ili medijalnog prefrontalnog korteksa i posteriornog cingularnog korteksa, koji su uključeni u pamćenje, osećanja i mentalne slike. Ove oblasti mozga su bile aktivirane i do četiri puta snažnije pod uticajem LSD-a nego bez upotrebe LSD-a. Psihodelici pritiskaju dugme na maksimum. Senzorne informacije se bogatije doživljavaju u mozgu; emocije, sećanja i mentalne slike su pod supernabojem i možda se radi o sveukupnom i snažnom angažmanu širokog spektra oblasti mozga tokom ovih iskustava koje je nužan ključ za otključavanje promene koja razdvaja ove droge i ova iskustva od drugih. A efekti mogu da budu dugotrajni. U istraživanju na zdravim pojedincima, pokazao sam da samo jedna jača doza psilocibina može da umanji negativne emocije kod volontera bar sedmicu nakon konzumacije i da može da uveća pozitivne emocije najmanje mesec dana nakon jedne jače doze psilocibina. Ublažavanje negativnih emocija koje smo zabeležili nakon davanja psilocibina je bilo praćeno slabljenjem simptoma nedelju nakon konzumacije, kao odgovor primitivne oblasti mozga nazvane amigdala na emocionalne nadražaje. U odvojenom istraživanju na pacijentima sa ozbiljnim depresivnim poremećajem, ne samo da smo zabeležili značajno ublažavanje ozbiljnosti depresije kod većine naših pacijenata nakon dve doze psilocibina, već smo takođe zabeležili slabljenje reakcije amigdale na negativne uticaje nadražaja, tačnije, jednu nedelju nakon psilocibina. Ovo slabljenje reakcije amigdale je povezano sa trajnim ublažavanjem ozbiljnosti depresije na najmanje tri meseca nakon uzimanja psilocibina, ali iskreno, i dalje brojimo. Dakle, šta sve ovo znači? Znači da su muzika i psihodelici možda u stanju da izmene celokupan mozak na kratak vremenski period, a to može da dovede do promene u neuronskoj mreži koja se možda zaglavila u obrascima negativne emocionalne pristrasnosti. Ovo bi moglo ljudima da pruži period predaha iz stiska kandži negativnih emocija. A to bi moglo da bude taman dovoljno da nekome pruži pristup novom pogledu na sebe i svoj život i da zakorači na put izlečenja nakon godina depresije. Ovi lekovi su u ranim fazama istraživanja, ali trenutno ih istražuju zbog širokog spektra medicinskih indikacija. Sve više je dokaza da bi psihodelici mogli da budu efikasni u lečenju poremećaja raspoloženja poput ozbiljnih depresivnih poremećaja, depresije otporne na lekove kao i depresije i anksioznosti koje prate dijagnoze raka u odmaklom stadijumu. Takođe je sve više dokaza da bi psihodelici mogli da budu efikasni u lečenju širokog spektra poremećaja zbog upotrebe narkotika, uključujući pušenje, alkoholizam i kokainsku zavisnost. Dodatna istraživanja su ili u planu ili su već u toku da se utvrdi da li su psihodelici učinkoviti u lečenju čak i šireg spektra upornih poremećaja poput OKP-a, PTSP-a, zavisnosti od opijata i anoreksije. U ovom trenutku, bilo bi razumno malo se povuću unazad i reći: „Da li se psihodelici reklamiraju kao eliksir života?” Ako je tako, s pravom bi trebalo da smo skeptični. Zašto bi trebalo da očekujemo da tako uska porodica jedinjenja bude tako učinkovita u lečenju tako širokog spektra različitih poremećaja? Ovo je perspektiva koju bismo mogli razmotriti. Neki od ovih poremećaja imaju nešto zajedničko. Na nekom nivou, poremećaji raspoloženja i zavisnosti od narkotika uključuju negativne emocije i odvojenost nas od nas samih. Psihodelici bi mogli da razbiju taj kalup. Psihodelici i muzika bi mogli da budu dvostruki udarac koji može da deluje na psihološke nervne procese poput negativnih emocija koje se ukrštaju i doprinose višestrukim poremećajima. Možda je ciljanje sličnih transdijagnostičkih procesa ono što je neophodno da nekome uistinu pomogne da razvije sredstva koja su mu potrebna da započne isceljenje nakon godina depresije i upotrebe narkotika. Kažu da nikad nećete dobiti drugu šansu da popravite prvi utisak, a to je možda tačno za psihodelične droge. Naposletku, koliko god podataka da se pojavi o potencijalnim lekovitim efektima ovih droga, još postoje ljudi koji su se zaglavili sa stigmom iz '60-ih i '70-ih: mitovima o opako zaraznim svojstvima ovih droga ili mitovima o genetskim abnormalnostima ili urođenim defektima nakon izloženosti ovim drogama ili strahovima da će ljudi da izgube razum i polude - ili čak najistrajniji utisak da su ovi efekti nužno stvarni i da su nužan ishod izloženosti ovim jedinjenjima. Možda je vreme da promenimo razmišljanje na tu temu. Ne treba da očekujemo da će psihodelične droge da deluju na svakog. Ne treba da očekujemo da će psihodelične droge da deluju na sve. Radi se o moćnim jedinjenjima koja moraju da se daju u pažljivo kontrolisanim okolnostima. I zasigurno da postoje ljudi na svetu za koje su psihodelici veoma opasni. Međutim... kada se antibiotici daju pogrešnoj osobi pod pogrešnim uslovima mogu da budu veoma opasni, ako ne i gore. Međutim, dati pravoj osobi pod pravim uslovima, antibiotici spašavaju živote. Primenjeni na prave ljude pod pravim okolnostima, psihodelici možda spase živote. Često se stiče utisak da je nemoguće izlečiti naša srca i umove i rasti, ali ja uistinu verujem da svi mi imamo sredstva u nama samima da postignemo baš to. Izazov je često identifikacija i povezivanje sa tim sredstvima, a možda psihodelici i muzika mogu da pomognu ljudima da postignu baš to. Zajedno, psihodelici i muzika bi mogli da otvore naše umove za promenu i da upravljaju tom promenom, povezujući nas sa našim najautentičnijim sopstvom i dozvoljavajući nam pristup stvarima koje nam uistinu omogućuju da pronađemo smisao u svetu i da se ponovo povežemo sa našim najautentičnijim sopstvom. Hvala vam. (Aplauz)