Veteran sam svemirskog broda Enterprise.
Letio sam kroz galaksiju
vozeći ogromni svemirski brod
s posadom sastavljenom od ljudi
iz svih krajeva svijeta,
mnogo različitih rasa,
mnogo različitih kultura,
mnogo različitih običaja,
radeći svi zajedno,
a naša misija je bila
istraživati nepoznate svjetove,
tražiti nove oblike života
i nove civilizacije,
hrabro ići tamo gdje još nitko nije išao.
Dakle —
(Pljesak) —
Ja sam unuk japanskih imigranata
koji su otišli u Ameriku,
u nepoznat svijet,
u potrazi za novim prilikama.
Moja majka je rođena
u Sacramentu, u Kaliforniji.
Moj otac je iz San Francisca.
Upoznali su se i vjenčali u Los Angelesu,
gdje sam ja rođen.
Imao sam četiri godine
kada je Japan bombardirao Pearl Harbor
7. prosinca 1941. godine,
i preko noći svijet je utonuo
u svjetski rat.
U Americi je zavladala
histerija.
Japanski Amerikanci,
američki građani japanskog podrijetla,
gledani su
sa sumnjom, strahom
i s otvorenom mržnjom
samo zbog toga jer smo izgledali
kao ljudi koji su bombardirali
Pearl Harbor.
Histerija je rasta i rasla
sve dok u veljači 1942.,
američki predsjednik,
Franklin Delano Roosevelt,
nije naredio da se svi
Amerikanci japanskog podrijetla
na američkoj Zapadnoj obali,
po kratkom postupku privedu
bez optužbi, bez suđenja
i bez pravičnog postupka.
Pravični postupak, ovo je stup
našeg pravosudnog sustava.
Toga više nije bilo.
Bilo smo skupljeni
i zatočeni u 10 zatvoreničkih logora
okruženih bodljikavom žicom
u najizoliranijim mjestima u Americi:
užasno vruća pustinja u Arizoni,
sparne močvare Arkansasa,
pustopoljine Wyominga,
Idaha, Utaha, Colorada
i dva najnapuštenija mjesta u Kaliforniji.
20. travnja, proslavio sam peti rođendan,
i samo nekoliko tjedana
nakon mog rođendana,
moji roditelji su probudili
mog mlađeg brata,
malu sestricu i mene
ranije jednog jutra
i žurno su nas počeli oblačiti.
Brat i ja smo bili u dnevnoj sobi,
gledali smo kroz prozor
i vidjeli dva vojnika kako marširaju
na našem kolnom prilazu.
Nosili su bajonete na puškama.
Prišli su trijemu
i zalupali na vrata.
Otac je otvorio,
a vojnici su nam naredili
da napustimo kuću.
Otac je bratu i meni dao
nositi male kufere,
izašli smo van i stali na prilaz
čekajući da izađe i naša majka,
a kada je moja majka napokon izašla,
u jednoj je ruci držala moju sestricu,
a u drugoj veliku torbu,
i suze su joj tekle niz obraze.
Nikada neću zaboraviti taj prizor.
Urezao mi se u sjećanje.
Odveli su nas iz našeg doma
i ukrcali na vagone
u kojima su bile druge
japansko-američke obitelji.
Na oba kraja vagona
stajali su stražari,
kao dao smo kriminalci.
Prešli smo dvije trećine zemlje,
ljuljajući se na tom vlaku
četiri dana i tri noći,
sve do močvara Arkansasa.
Još se sjećam ograde od bodljikave žice
gdje su me zatvorili.
Sjećam se visoke promatračnice
sa strojnicama uperenim u nas.
Sjećam se reflektora koji me je pratio
kada sam noću trčao
od barake do zahoda.
A ja, kao petogodišnjak,
mislio sam da je baš lijepo
što mi osvjetljavaju put
dok idem piškiti.
Bio sam dijete,
premlad da bih razumio okolnosti
zbog kojih sam se tamo našao.
Djeca su nevjerojatno prilagodljiva.
Ono što bi bilo groteskno nenormalno
postalo mi je normalno
u logorima za ratne zarobljenike.
Postala mi je rutina stajati
u redu tri puta dnevno
kako bih jeo lošu hranu u bučnoj menzi.
Postalo mi je normalno ići s ocem
kako bih se oprao u zajedničkom tušu.
Biti u zatvoru, u zatvoreničkom logoru
okruženom bodljikavom žicom,
postala je moja svakodnevica.
Kada je rat završio,
bili smo oslobođeni
i dobili smo jednosmjernu kartu
za bilo koje mjesto u SAD-u.
Moji roditelji su se odlučili vratiti kući
u Los Angeles,
ali Los Angeles nije više bio
prijateljski nastrojen prema nama.
Bili smo bez novca.
Sve nam je bilo oduzeto,
a neprijateljsko ozračje je raslo.
Naš prvi dom bio je u četvrti Skid Row
u najsiromašnijem dijelu grada,
gdje smo živjeli sa skitnicama,
alkoholičarima
i luđacima,
svugdje se osjetio smrad urina,
na ulicama, uskim prolazima,
hodnicima.
To je bilo užasno iskustvo
za nas djecu.
Sjećam se kad nam je jednom
pijanac došao teturajući,
pao je točno ispred nas
i povratio.
Moja sestrica je rekla:
"Mama, vratimo se kući,"
jer mjesto iza bodljikave žice
za nas je bio
dom.
Moji roditelji su naporno radili
kako bi ponovno stali na noge.
Sve smo bili izgubili.
Bili su na polovici svog životnog puta
i morali su početi od nule.
Krvavo su radili,
i na kraju su uspjeli
zajedno prikupiti dovoljno novca
kako bi kupili kuću s tri spavaće sobe
u lijepom susjedstvu.
Bio sam tinejdžer,
i postao sam vrlo znatiželjan
u vezi svog djetinjstva
provedenog u zatočeništvu.
Pročitao sam knjige
o građanskim pravima
koje su govorile o idealima
američke demokracije.
Svi su ljudi stvoreni jednaki,
imamo neotuđivo pravo
na život, slobodu i potragu za srećom.
i to se nikako nije poklapalo
sa onim što sam poznavao
kao djetinjstvo u zatočeništvu.
Čitao sam povijesne knjige
i nisam mogao naći ništa o tome.
I tako sam s ocem nakon večere
počeo voditi duge,
ponekad i žustre rasprave.
Imali smo mnogo, mnogo takvih razgovora,
a ono što sam dobio iz toga
bila je mudrost mog oca.
On je bio taj koji je najviše patio
u tim zatvorskim uvjetima,
a ipak je shvaćao američku demokraciju.
Rekao mi je da je naša demokracija
narodna demokracija,
i da može biti divna poput ljudi,
ali i da baš poput ljudi može i podbaciti.
Rekao je da američka demokracija
nužno ovisi o dobrim ljudima
koji njeguju ideale našeg sustava
i aktivno sudjeluju u procesu
funkcioniranja naše demokracije.
Odveo me je u predizborni centar —
guverner Illinoisa se
kandidirao za predsjednika —
i upoznao s Američkom izbornom politikom.
Također mi je pričao o
mladim Amerikancima japanskog podrijetla
u razdoblju Drugog svjetskog rata.
Kada je bombardiran Pearl Harbor,
mladi Amerikanci Japanskog podrijetla,
poput svih mladih Amerikanaca,
pohitali su svojim novačkim komisijama
kako bi se prijavili za dobrovoljno
sudjelovanje u borbi za svoju zemlju.
Kao odgovor na ovaj domoljubni čin
dobili smo pljusku.
Odbili su nas
i svrstali u kategoriju
domaćih neprijatelja.
Nečuveno je da vas zovu neprijateljem
kada se želite dobrovoljno
boriti za svoju zemlju
To je bilo dopunjeno riječju "domaći,"
koja se odnosi na građanina,
ali u negativnom smislu.
Oduzeli su nam građanski status
i držali nas u zatočeništvu godinu dana.
Nakon toga Vlada je shvatila
da im nedostaje ratne snage,
i jednako naglo kao što su nas i uhitili,
sada su dozvolili uključivanje u vojsku
i mladim Amerikancima
Japanskog podrijetla.
Odluka je bila potpuno neshvatljiva,
ali ono što je bilo nevjerojatno
i zapanjujuće
je to da su tisuće mladih
Amerikanaca i Amerikanki
Japanskog podrijetla
iza tih ograda od bodljikave žice,
navukli na sebu istu onu uniformu
koju su nosili stražari,
ostavili svoje obitelji
u zatočeništvu
i krenuli u borbu za svoju zemlju.
Rekli su da će se boriti
ne samo kako bi izbavili svoje obitelji
iza bodljikave žice,
nego i zbog poštivanja ideala
za koji se zalaže naša Vlada,
ili za koji bi se trebala zalagati,
a koji je bio obezvrijeđen
onim što se činilo.
Svi ljudi su stvoreni jednaki.
Oni su se otišli boriti za ovu zemlju.
Svi japansko-američki vojnici
stavljeni su u posebnu jedinicu
i poslani na europska bojišta
i jako su se trudili.
Borili su se nevjerojatno
hrabro i odvažno.
Bili su poslani na najopasnija mjesta
i njihove jedinice pretrpjele su više gubitaka
od bilo koje druge jedinice.
Postoji bitka koja to najbolje ilustrira.
To je bila bitka za Gotičku liniju.
Nijemci su se stacionirali
na planinskom obronku,
stjenovitom planinskom obronku
u teško pristupačnim špiljama,
a tri savezničke bojne
su ih napadale
šest mjeseci,
i našle su se u bezizlaznom položaju.
442. pukovnija pozvana je
da se priključi u borbu,
ali ljudi iz pukovnije
došli su na jednu
opasnu ideju:
Stražnja strana planine
bila je stjenovita litica.
Nijemci su mislili da je
napad sa stražnje strane
nemoguće izvesti.
Ljudi iz 442. pukovnije
odlučili su učiniti nemoguće.
U tamnoj noći bez mjesečine,
počeli su se penjati uz stjenoviti zid,
na više od 300 metara dug uspon,
u borbenoj opremi.
Penjali su se cijelu noć
po toj strmovitoj litici.
U mraku,
neki su izgubili svoj hvat
ili svoja uporišta
i pali u smrt
u provaliju ispod njih.
Svi su pali tiho.
Nitko nije ni kriknuo,
kako ne bi otkrili svoj položaj.
Muškarci su se uspinjali osam sati,
a oni koji su se uspjeli popeti na vrh
ostali su tu sve do zore,
i s prvim zrakama sunca,
napali su.
Nijemci su bili iznenađeni
i počeli su se povlačiti,
čime je Gotička linija bila slomljena.
Šestomjesečna pat-pozicija
je okončana od strane 442. pukovnije
za 32. minute.
To je bila nevjerojatna akcija.
A kada je rat završio,
442. pukovnija se vratila u SAD
kao jedinica s najviše odlikovanja
u Drugom svjetskom ratu.
Na travnjaku Bijele kuće dočekao ih je
predsjednik Truman, koji im je rekao,
"Borili ste se ne samo protiv neprijatelja,
nego i protiv predrasuda. I pobijedili ste."
Oni su moji heroji.
Držali su se svojih uvjerenja
o sjajnim idealima ove zemlje,
dokazali su da se Amerikancem
ne mogu smatrati samo neki ljudi
i da Amerikanca ne određuje rasa.
Proširili su značenje te riječi,
koja je sada uključivala i Amerikance
Japanskog podrijetla
kojih su se plašili,
sumnjičili ih i mrzili.
Oni su bili pokretači promjena,
koji su mi ostavili
jedno naslijeđe.
Oni su moji heroji,
i moj otac je moj heroj,
koji je razumio demokraciju
i vodio me kroz nju.
Ostavili su mi naslijeđe,
a s tim naslijeđem dolazi i odgovornost.
Ja sam posvećen tome
da moja Amerika
bude još bolja zemlja,
da naša Vlada bude
istinski demokratska,
i zahvaljujući mojim herojima
i poteškoćama kroz koje smo prošli
sada mogu stajati pred vama
kao gay Amerikanac japanskog podrijetla,
ali još više od toga,
ja sam ponosni Amerikanac.
Hvala vam puno.
(Pljesak)