Veteran sam svemirskog broda Enterprise. Letio sam kroz galaksiju vozeći ogromni svemirski brod s posadom sastavljenom od ljudi iz svih krajeva svijeta, mnogo različitih rasa, mnogo različitih kultura, mnogo različitih običaja, radeći svi zajedno, a naša misija je bila istraživati nepoznate svjetove, tražiti nove oblike života i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije išao. Dakle — (Pljesak) — Ja sam unuk Japanskih imigranata koji su otišli u Ameriku, u nepoznat svijet, u potrazi za novim prilikama. Moja majka je rođena u Sacramentu, u Kaliforniji. Moj otac je iz San Francisca. Upoznali su se i vjenčali u Los Angelesu, gdje sam ja rođen. Imao sam četiri godine kada je Japan bombardirao Pearl Harbor 7. prosinca 1941. godine, i preko noći svijet je utonuo u svjetski rat. U Americi je zavladala histerija. Japanski Amerikanci, američki građani japanskog podrijetla, gledani su sa sumnjom, strahom i s otvorenom mržnjom samo zbog toga jer smo izgledali kao ljudi koji su bombardirali Pearl Harbor. Histerija je rasta i rasla sve dok u veljači 1942., Američki predsjednik, Franklin Delano Roosevelt, nije naredio da se svi Amerikanci japanskog podrijetla na Američkoj Zapadnoj obali, po kratkom postupku privedu bez optužbi, bez suđenja i bez pravičnog postupka. Pravični postupak, ovo je stup našeg pravosudnog sustava. Toga više nije bilo. Bilo smo skupljeni i zatočeni u 10 zatvoreničkih logora okruženih bodljikavom žicom u najizoliranijim mjestima u Americi: užasno vruća pustinja u Arizoni, sparne močvare Arkansasa, pustopoljine Wyominga, Idaha, Utaha, Colorada i dva najnapuštenija mjesta u Kaliforniji. 20. travnja, proslavio sam peti rođendan, i samo nekoliko tjedana nakon mog rođendana, moji roditelji su probudili mog mlađeg brata, malu sestricu i mene ranije jednog jutra i žurno su nas počeli oblačiti. Brat i ja smo bili u dnevnoj sobi, gledali smo kroz prozor i vidjeli dva vojnika kako marširaju na našem kolnom prilazu. Nosili su bajonete na puškama. Prišli su trijemu i zalupali na vrata. Otac je otvorio, a vojnici su nam naredili da napustimo kuću. Otac je bratu i meni dao nositi male kufere, izašli smo van i stali na prilaz čekajući da izađe i naša majka, a kada je moja majka napokon izašla, u jednoj je ruci držala moju sestricu, a u drugoj veliku torbu, i suze su joj tekle niz obraze. Nikada neću zaboraviti taj prizor. Urezao mi se u sjećanje. Odveli su nas iz našeg doma i ukrcali na vagone u kojima su bile druge japansko-američke obitelji. Na oba kraja vagona stajali su stražari, kao dao smo kriminalci. Prešli smo dvije trećine zemlje, ljuljajući se na tom vlaku četiri dana i tri noći, sve do močvara Arkansasa. Još se sjećam ograde od bodljikave žice gdje su me zatvorili. Sjećam se visoke promatračnice sa strojnicama uperenim u nas. Sjećam se reflektora koji me je pratio kada sam noću trčao od barake do zahoda. A ja, kao petogodišnjak, mislio sam da je baš lijepo što mi osvjetljavaju put dok idem piškiti. Bio sam dijete, premlad da bih razumio okolnosti zbog kojih sam se tamo našao. Djeca su nevjerojatno prilagodljiva. Ono što bi bilo groteskno nenormalno postalo mi je normalno u logorima za ratne zarobljenike. Postala mi je rutina stajati u redu tri puta dnevno kako bih jeo lošu hranu u bučnoj menzi. Postalo mi je normalno ići s ocem kako bih se oprao u zajedničkom tušu. Biti u zatvoru, u zatvoreničkom logoru okruženom bodljikavom žicom, postala je moja svakodnevica. Kada je rat završio, bili smo oslobođeni i dobili smo jednosmjernu kartu za bilo koje mjesto u SAD-u. Moji roditelji su se odlučili vratiti kući u Los Angeles, ali Los Angeles nije više bio prijateljski nastrojen prema nama. Bili smo bez novca. Sve nam je bilo oduzeto, a neprijateljsko ozračje je raslo. Naš prvi dom bio je u četvrti Skid Row u najsiromašnijem dijelu grada, gdje smo živjeli sa skitnicama, alkoholičarima i luđacima, svugdje se osjetio smrad urina, na ulicama, uskim prolazima, hodnicima. To je bilo užasno iskustvo za nas djecu. Sjećam se kad nam je jednom pijanac došao teturajući, pao je točno ispred nas i povratio. Moja sestrica je rekla: "Mama, vratimo se kući," jer mjesto iza bodljikave žice za nas je bio dom. Moji roditelji su naporno radili kako bi ponovno stali na noge. Sve smo bili izgubili. Bili su na polovici svog životnog puta i morali su početi od nule. Krvavo su radili, i na kraju su uspjeli zajedno prikupiti dovoljno novca kako bi kupili kuću s tri spavaće sobe u lijepom susjedstvu. Bio sam tinejdžer, i postao sam vrlo znatiželjan u vezi svog djetinjstva provedenog u zatočeništvu. Pročitao sam knjige o građanskim pravima koje su govorile o idealima američke demokracije. Svi su ljudi stvoreni jednaki, imamo neotuđivo pravo na život, slobodu i potragu za srećom. i to se nikako nije poklapalo sa onim što sam poznavao kao djetinjstvo u zatočeništvu. Čitao sam povijesne knjige i nisam mogao naći ništa o tome. I tako sam s ocem nakon večere počeo voditi duge, ponekad i žustre rasprave. Imali smo mnogo, mnogo takvih razgovora, a ono što sam dobio iz toga bila je mudrost mog oca. On je bio taj koji je najviše patio u tim zatvorskim uvjetima, a ipak je shvaćao Američku demokraciju. Rekao mi je da je naša demokracija narodna demokracija, i da može biti divna poput ljudi, ali i da baš poput ljudi može i podbaciti. Rekao je da Američka demokracija nužno ovisi o dobrim ljudima koji njeguju ideale našeg sustava i aktivno sudjeluju u procesu funkcioniranja naše demokracije. Odveo me je u predizborni centar — guverner Illinoisa se kandidirao za predsjednika — i upoznao s Američkom izbornom politikom. Također mi je pričao o mladim Amerikancima Japanskog podrijetla u razdoblju Drugog svjetskog rata. Kada je bombardiran Pearl Harbor, mladi Amerikanci Japanskog podrijetla, poput svih mladih Amerikanaca, pohitali su svojim novačkim komisijama kako bi se prijavili za dobrovoljno sudjelovanje u borbi za svoju zemlju. Kao odgovor na ovaj domoljubni čin dobili smo pljusku. Odbili su nas i svrstali u kategoriju domaćih neprijatelja. Nečuveno je da vas zovu neprijateljem kada se želite dobrovoljno boriti za svoju zemlju To je bilo dopunjeno riječju "domaći," koja se odnosi na građanina, ali u negativnom smislu. Oduzeli su nam građanski status i držali nas u zatočeništvu godinu dana. Nakon toga Vlada je shvatila da im nedostaje ratne snage, i jednako naglo kao što su nas i uhitili, sada su dozvolili uključivanje u vojsku i mladim Amerikancima Japanskog podrijetla. Odluka je bila potpuno neshvatljiva, ali ono što je bilo nevjerojatno i zapanjujuće je to da su tisuće mladih Amerikanaca i Amerikanki Japanskog podrijetla iza tih ograda od bodljikave žice, navukli na sebu istu onu uniformu koju su nosili stražari, ostavili svoje obitelji u zatočeništvu i krenuli u borbu za svoju zemlju. Rekli su da će se boriti ne samo kako bi izbavili svoje obitelji iza bodljikave žice, nego i zbog poštivanja ideala za koji se zalaže naša Vlada, ili za koji bi se trebala zalagati, a koji je bio obezvrijeđen onim što se činilo. Svi ljudi su stvoreni jednaki. Oni su se otišli boriti za ovu zemlju. Svi Japansko-Američki vojnici stavljeni su u posebnu jedinicu i poslani na Europska bojišta i jako su se trudili. Borili su se nevjerojatno hrabro i odvažno. Bili su poslani na najopasnija mjesta i njihove jedinice pretrpjele su više gubitaka od bilo koje druge jedinice. Postoji bitka koja to najbolje ilustrira. To je bila bitka za Gotičku liniju. Nijemci su se stacionirali na planinskom obronku, stjenovitom planinskom obronku u teško pristupačnim špiljama, a tri savezničke bojne su ih napadale šest mjeseci, i našle su se u bezizlaznom položaju. 442. pukovnija pozvana je da se priključi u borbu, ali ljudi iz pukovnije došli su na jednu opasnu ideju: Stražnja strana planine bila je stjenovita litica. Nijemci su mislili da je napad sa stražnje strane nemoguće izvesti. Ljudi iz 442. pukovnije odlučili su učiniti nemoguće. U tamnoj noći bez mjesečine, počeli su se penjati uz stjenoviti zid, na više od 300 metara dug uspon, u borbenoj opremi. Penjali su se cijelu noć po toj strmovitoj litici. U mraku, neki su izgubili svoj hvat ili svoja uporišta i pali u smrt u provaliju ispod njih. Svi su pali tiho. Nitko nije ni kriknuo, kako ne bi otkrili svoj položaj. Muškarci su se uspinjali osam sati, a oni koji su se uspjeli popeti na vrh ostali su tu sve do zore, i s prvim zrakama sunca, napali su. Nijemci su bili iznenađeni i počeli su se povlačiti, čime je Gotička linija bila slomljena. Šestomjesečna pat-pozicija je okončana od strane 442. pukovnije za 32. minute. To je bila nevjerojatna akcija. A kada je rat završio, 442. pukovnija se vratila u SAD kao jedinica s najviše odlikovanja u Drugom svjetskom ratu. Na travnjaku Bijele kuće dočekao ih je predsjednik Truman, koji im je rekao, "Borili ste se ne samo protiv neprijatelja, nego i protiv predrasuda. I pobijedili ste." Oni su moji heroji. Držali su se svojih uvjerenja o sjajnim idealima ove zemlje, dokazali su da se Amerikancem ne mogu smatrati samo neki ljudi i da Amerikanca ne određuje rasa. Proširili su značenje te riječi, koja je sada uključivala i Amerikance Japanskog podrijetla kojih su se plašili, sumnjičili ih i mrzili. Oni su bili pokretači promjena, koji su mi ostavili jedno naslijeđe. Oni su moji heroji, i moj otac je moj heroj, koji je razumio demokraciju i vodio me kroz nju. Ostavili su mi naslijeđe, a s tim naslijeđem dolazi i odgovornost. Ja sam posvećen tome da moja Amerika bude još bolja zemlja, da naša Vlada bude istinski demokratska, i zahvaljujući mojim herojima i poteškoćama kroz koje smo prošli sada mogu stajati pred vama kao gay Amerikanac Japanskog podrijetla, ali još više od toga, ja sam ponosni Amerikanac. Hvala vam puno. (Pljesak)