Dakle, dolazim iz najviše nacije na planeti, Holanđana. Nije uvek bilo ovako. U stvari, širom planete, ljudi su počeli da dobijaju na visini. U poslednjih 150 godina, u razvijenim zemljama, u proseku, postali smo 10 centimetara viši. Naučnici imaju mnogo teorija o ovome, ali skoro sve uključuju ishranu, posebno porast mlečnih proizvoda i mesa. U poslednjiih 50 godina, globalna potrošnja mesa je više nego učetvorostručena, sa 71 miliona tona na 310 miliona tona. Nešto slično se dešava sa mlekom i jajima. U svakom društvu gde su prihodi porasli, porasla je i potrošnja proteina. Znamo da, globalno, postajemo bogatiji. Kako je srednja klasa u porastu, tako je i naša globalna populacija, sa 7 milijardi nas danas na 9,7 milijardi do 2050, što da znači da do 2050, trebaće nam bar 70 posto više proteina nego što je danas ljudima na raspolaganju. Poslednje predviđanje od strane UN dovodi taj broj populacije, do kraja ovog veka, na 11 milijardi, što znači da će nam trebati mnogo više proteina. Ovaj izazov je zapanjujući, toliko da je, nedavno, tim na Institutu za globalnu održivost Anglia Raskin predložio da ako ne promenimo našu globalnu politiku i sisteme proizvodnje hrane, naše društvo moglo bi zapravo da se uruši u narednih 30 godina. Trenutno, naš okean služi kao glavni izvor životinjskog proteina. Preko 2,6 milijardi ljudi zavisi od toga svakoga dana. Istovremeno, naše globalne ribarnice su dva i po puta veće nego što naši okeani mogu da podrže u održivom smislu, što znači da ljudi uzimaju mnogo više ribe iz okeana od onoga što okeani mogu prirodno da nadomeste. Svetski fond za prirodu nedavno je objavio da je samo u poslednjih 40 godina, naš globalni morski svet prepolovljen. Još jedan skorašnji izveštaj navodi da od naših najvećih predatorskih vrsta, poput sabljarke i tune, preko 90 posto je nestalo od 1950. Postoje mnoge sjajne, održive inicijative ribolova širom planete koje rade na poboljšanju prakse i boljem upravljanju ribarnica. Međutim prvenstveno, sve ove inicijative rade na održanju trenutnih ulova konstantnim. Malo je verovatno, čak i sa najboljim ribarnicama, da ćemo moći da uzmemo mnogo više iz okeana nego što možemo danas. Moramo da prestanemo da pljačkamo naše okeane kao do sad. Moramo da ublažimo pritisak na njega. U poziciji smo gde ako budemo pritiskali jače zarad više proizvoda, možemo se suočiti sa potpunim kolapsom. Naši trenutni sistemi neće hraniti globalnu populaciju u porastu. Dakle kako ovo da popravimo? Kako će svet izgledati za samo 35 kratkih godina kada će nas 2,7 milijardi više deliti iste resurse? Mogli bismo svi da postanemo vegani. Zvuči kao odlična ideja, ali nije realistična i neverovatno je teško to sprovesti globalno. Ljudi jedu životinjske proteine sviđalo se to nama ili ne. Pretpostavimo da nam ne uspe da se promenimo i nastavimo trenutnim putem, ne uspevajući da ispunimo zahteve. Svetska zdravstvena organizacija nedavno je objavila da 800 miliona ljudi pati zbog neuhranjenosti i manjka hrane, što je zbog one iste, rastuće globalne populacije i smanjenja pristupa izvorima poput vode, energije i zemlje. Potrebno je veoma malo mašte da se zamisli svet globalnih nemira, pobuna i dalje neuhranjenosti. Ljudi su gladni, i opasno nam ponestaje prirodnih resursa. Zbog mnogo, mnogo razloga, moramo da promenimo naš globalni sistem proizvodnje hrane. Moramo da činimo bolje i postoji rešenje. To rešenje leži u akvakulturi, uzgajanje riba, biljaka, poput algi, ostriga i rakova. Kao što je veliki heroj okeana Žak Kusto jednom rekao: „Moramo da počnemo da koristimo okean kao farmeri umesto kao lovci. To je suština civilizacije, uzgoj umesto lova." Riba je poslednja hrana koju lovimo. Zašto i dalje slušamo fraze poput: „Život je prekratak za ribu iz uzgoja", ili: „Divlja riba, naravno!" o ribi o kojoj praktično ne znamo ništa? Ne znamo šta je jela tokom svog života, i ne znamo kakvo je zagađenje susrela. Ako je to bila velika, predatorska vrsta, mogla je juče da prođe duž obale Fukušime. Ne znamo. Vrlo malo ljudi shvata da sposobnost praćenja u ribarnicama nikada ne prelazi onu od lovca, koji je uhvatio divlju životinju. Ipak, zaustavimo se na sekundu da pričamo o tome zašto je riba najbolji izbor hrane. Zdrava je, sprečava srčana oboljenja, obezbeđuje glavne amino kiseline i glavne masne kiseline, poput omega 3, što se vrlo razlikuje od skoro bilo kojih drugih vrsta mesa. Pored toga što je zdravo, takođe je mnogo uzbudljivije i drugačije. Razmislite o tome, većina uzgoja životinja prilično je monotono. Krava je krava, ovca je ovca, svinja je svinja, i perad, ćurka, patka, kokoška, uglavnom sumiraju stvar. Potom, tu je 500 vrsta ribe koja se trenutno uzgaja. Ne da zapadno tržište to primenjuje, ali to je sporedna stvar. Možete da uzgajate ribu na veoma zdrav način koji je dobar za nas, dobar za planetu i dobar za ribu. Znam da zvučim opsednuto ribom. (Smeh) Dopustite da objasnim: Moj sjajan partner i supruga, Ejmi Novogranc, i ja smo se uključili u akvakulturu pre par godina. Bili smo inspirisani Silvijom Erl, koja je osvojila TED nagradu 2009. Zapravo smo se upoznali na Mišn Blu I na Galapagosu. Ejmi je bila tamo kao direktor TED nagrade; ja, preduzetnik iz Holandije i zabrinuti građanin, volim da ronim, osećam strast prema okeanu. Mišn Blu zaista je promenio naše živote. Zaljubili smo se, venčali i postali veoma inspirisani, misleći da zaista želimo da uradimo nešto oko očuvanja okeana, nešto što bi trebalo da traje, što bi moglo da napravi pravu razliku i nešto što bismo mogli da uradimo zajedno. Nismo očekivali da će nas to dovesti do uzgajanja ribe. Međutim, par meseci kasnije sišli smo sa broda, otišli smo na sastanak u Konzervejšn Internešnal, gde je generalni direktor Vorldfiš-a pričao o akvakulturi, tražio od sobe pune ekologa da prestanu da se okreću od toga, da shvate šta se događa i da se zaista uključe, jer akvakultura ima potencijal da bude baš ono što našim okeanima i populaciji treba. Bili smo zapanjeni kada smo čuli statistiku što nismo već znali više o ovoj industriji i uzbuđeni zbog šanse da pomognemo da učinimo dobro. Pričajući o statistici, trenutno, količina ribe koja se globalno konzumira, divlja i riba iz uzgoja zajedno, je duplo više od tonaže ukupne količine govedine proizvedene na planeti Zemlji prošle godine. Sve jedan ribarski brod zajedno, mali i veliki, širom planete, zajedno proizvedu oko 65 miliona tona divljih morskih plodova za ljudsku potrošnju. Akvakultura ove godine, prvi put u istoriji, zapravo proizvodi više nego što se uhvati u divljini. Međutim sada ovo: zahtevi će se povećavati. U sledećih 35 godina, trebaće nam dodatnih 85 miliona tona da bismo ispunili zahtev, što je jedan i po puta više, skoro, od onoga što globalno ulovimo u našim okeanima. Ogroman broj. Sigurna je pretpostavka da to neće doći iz okeana. To mora da se dobije iz uzgoja. Pričajući o uzgoju, za uzgoj su vam potrebni resursi. Kako čovek mora da jede, da raste i ostane živ, tako mora i životinja. Krava mora da pojede 3,6 do 4 kilograma hrane i da popije skoro 8000 litara vode da bi nastalo samo 450 grama mesa. Stručnjaci se slažu da je nemoguće da se uzgoje krave za svakog stanovnika ove planete. Prosto nemamo dovoljno hrane ili vode. Ne možemo da nastavimo da sečemo prašume zbog toga. Sveže vode planeta Zemlja ima u veoma ograničenim količinama. Treba nam nešto efikasnije da bismo održali ljudski rod u životu na ovoj planeti. Sada uporedimo to sa uzgojem ribe. Možete da uzgojite 450 grama ribe sa samo 450 grama hrane, i, u zavisnosti od vrste, čak i manje. Zašto je tako? To je zato što ribe, pre svega, plutaju. Ne moraju čitav dan da se opiru gravitaciji, poput nas. Većina riba je hladnokrvno, ne moraju da se greju. Ribe su mrtve hladne. (Smeh) Potrebno joj je veoma malo vode, što je kontraintuitivno, ali, kao što kažemo, pliva u njoj ali skoro da je ne pije. Riba je najefikasniji izvor životinjskog proteina ljudskom rodu, pored insekata. Koliko znamo za sada. Na primer, pored tih 65 miliona tona koje se godišnje ulovi za ljudsku upotrebu, tu je i dodatnih 30 miliona tona koje se ulove za životinjsku ishranu, većinom sardine i inćuni za industriju akvakulture koji se pretvaraju u riblji obrok ili riblje ulje. To je ludilo. 65 procenata ovih ribarnica, globalno, imaju lošu upravu. Neki od najgorih problema današnjice povezani su sa tim. To uništava naše okeane. Najgori problemi ropstva koje možemo da zamislimo, povezani su sa tim. Nedavno je izašao članak na Stenfordu koji kaže da ako 50 procenata svetske industrije akvakulture prestane da koristi riblje obroke, naši okeani bili bi spašeni. Sada razmislite o tome na minut. Znamo da okeani imaju mnogo više problema, imaju zagađenja, tu je acidifikacija, razaranje koralnih grebena itd. Međutim, ovo naglašava uticaj naših ribarnica, i naglašava kako je sve povezano. Ribarnice, akvakultura, krčenje šuma, klimatske promene, bezbednost hrane itd. U potrazi za alternativama, industrija, na ogromnoj skali, vratila se alternativama na bazi bilja poput soje, industrijskog kokošijeg otpada, krvavih obroka iz klanica i tako dalje. Razumemo odakle dolaze ovakvi izbori, ali ovo nije pravi pristup. Nije održiv, nije zdrav. Da li se ikada videli pile na dnu okeana? Naravno da ne. Ako lososa hranite sojom i ničim drugim, bukvalno će eksplodirati. Losos je mesojed, nema načina da svari soju. Uzgoj ribe je, do sad, najbolji životinjski uzgoj dostupan čovečanstvu. Ipak, imao je veoma lošu reputaciju. Bilo je preterane upotrebe hemikalija, virusi i oboljenja preneli su se na populaciju u divljini, uništavanje i zagađenje ekosistema, odbegle ribe parile su se sa populacijom u divljini, uopšteno menjajući gene, i onda naravno, već pomenuto, neodrživi sastojci hrane. Kako su blaženi bili dani kada smo prosto mogli da uživamo u hrani na našem tanjiru. šta god da je bila. Jednom kada znaš, znaš. Ne možeš nazad. Nije zabavno. Zaista nam treba transparentan sistem hrane, kom možemo da verujemo, koji proizvodi zdravu hranu. Ipak, dobre vesti su da su decenije razvoja i istraživanja dovele do novih tehnologija i saznanja, koja nam dopuštaju da radimo puno bolje. Sada možemo da uzgajamo ribu bez bilo kog od ovih problema. Razmišljam o poljoprivredi pre zelene revolucije, mi smo u akvakulturi i plavoj revoluciji. Nove tehnologije znače da možemo da proizvodimo hranu koja je savršeno prirodna, sa minimalnim delom koji sadrži mikrobe, insekte, alge i mikro alge. Zdrava za ljude, zdrava za ribu, zdrava za planetu. Mikrobi, na primer, mogu biti savršena alternativa za riblji obrok visokog kvaliteta, na skali. Insekti su, pa, pre svega, savršeni za reciklažu, jer rastu na otpadu hrane; ali drugo, razmislite o mušičarenju, i znate kako je zapravo logično da se to koristi kao riblja hrana. Ne treba vam velik deo zemlje za to i ne morate zbog toga da sečete prašume. Mikrobi i insekti su, u stvari, čisti proizvođači vode. Ova revolucija počinje dok pričamo, samo joj je potrebna razmera. Sada možemo da uzgajamo mnogo više vrsta nego pre u kontrolisanim, prirodnim uslovima, stvarajući srećne ribe. Ja zamišljam, na primer, zatvoren sistem koji radi efikasnije od uzgoja insekata, gde možemo proizvesti zdrave, srećne, ukusne ribe sa malo ili bez otpadnih voda, skoro bez energije i skoro bez vode i prirodna hrana sa minimalnom površinom. Ili sistem gde se uzgaja do 10 vrsta jedne pored drugih, udaljene jedne od drugih, imitirajući prirodu. Potrebno je vrlo malo hrane, vrlo mala površina. Ja uzgoj algi posmatram kao oticanje ribe, na primer. Tu je sjajna tehnologija koja se stvara širom planete. Od alternativa za borbu sa oboljenjima, tako da nam antibiotici i hemikalije više ne budu potrebni, do automatskih hranilica koje osete kada su ribe gladne, da bismo mogli da uštedimo na hrani i stvaramo manje zagađenja. Softverski sistemi koji skupljaju informacije širom farmi, da možemo da unapredimo praksu uzgoja. Postoje stvarno sjajne stvari koje se dešavaju širom planete. Nemojte da pravite grešku, sve ove stvari su moguće za trošak koji je konkurentan onom što uzgajivači danas potroše. Sutra, neće biti izgovora bilo za koga da ne uradi pravu stvar. Dakle neko treba da poveže tačkice i da ovim događajima veliki podstrek. To je ono na čemu smo radili poslednjih nekoliko godina, i to je ono na čemu treba da radimo zajedno, da preispitamo sve od osnova, sa holističkim pogledom na lanac vrednosti, povezujući sve te stvari širom planete, zajedno sa sjajnim preduzetnicima koji su voljni da dele zajedničku viziju. Sada je vreme da se napravi promena u industriji i da se pogura ka održivom pravcu. Ova industrija je i dalje mlada, još preostaje mnogo razvijanja. To je velik zadatak, ali ne i nedostižan kao što možda mislite. To je moguće. Moramo da smanjimo pritisak sa okeana. Želimo da jedemo dobro i zdravo. Ako pojedemo životinju, mora da bude ona koja je imala srećan i zdrav život. Moramo da imamo obrok kom možemo da verujemo, da ćemo imati dug život. Ovo nije samo za ljude u San Francisku ili Severnoj Evropi, ovo je za sve nas. Čak i u najsiromašnijim zemljama, ne radi se samo o novcu. Ljudi više žele nešto sveže i zdravo, čemu mogu da veruju nego nešto iz daleka, o čemu ne znaju ništa. Svi smo mi isti. Doći će dan kada će ljudi shvatiti, ne, zahtevati, ribu iz uzgoja na svom tanjiru koja je odgajana dobro i zdravo, i odbiće bilo šta drugo. Možete pomoći da se ovo ubrza. Pitajte kada naručujete morsku hranu. Odakle moja riba dolazi? Ko ju je odgajio, i šta je jela? Informacija o tome odakle riba dolazi i kako je proizvedena mora biti dostupnija. Potrošači moraju da pritisnu industriju akvakulture da uradi ispravnu stvar. Dakle, svaki put kada naručite, pitajte za detalje i pokažite da vam je zaista stalo do onoga što želite da jedete i onoga što vam se daje. Na kraju će poslušati. Svi ćemo imati koristi. Hvala. (Aplauz)