Godine 1943. saveznički su avioni
proletjeli iznad nacističke Njemačke

iz kojih je ispušteno desetak tisuća
letaka na zemlju.

Letke su pisali anonimni Nijemci koji su
pozivali čitatelje da se odreknu Hitlera,

da se žestoko bore za budućnost
i da se nikad ne prestanu nadati.

Njihov je poziv odzvanjao
domovima i tvornicama,

njihova je poruka stigla
i do koncentracijskih logora i zatvora.

Identitet, povijest i tragična sudbina
autora letaka

otkriveni su tek nakon rata.

Kada je Hitler došao na vlast
prije 10 godina,

Hans i Sophie School bili su tinejdžeri
i živjeli su u gradu Forchtenbergu.

U to vrijeme, strah, propaganda i nadzor

držali su sve aspekte života
obitelji Scholl i milijuna drugih Nijemaca

pod kontrolom nacista.

Vlada je posebno ciljala mladež,

osnivajući institucije koje bi regulirale
njihovo ponašanje i nadzirale im misli.

Kada su bili tinejdžeri,
Hans je bio član Hitlerove mladeži,

a Sophie se pridružila
Ligi njemačkih djevojaka.

Hans je napredovao

i nadgledao je obuku
i indoktrinaciju mladih ljudi.

Godine 1936. izabran je
da nosi zastavu na državnom mitingu.

Ali kada je vidio žar nacističke retorike,

počeo je u nju sumnjati po prvi puta.

Sophie je također počela sumnjati
u informacije koje su joj dane.

Njihovi roditelji, Robert i Magdalena,

koji su se bojali da će im
nacistička ideologija oteti djecu,

poticali su njihove sumnje.

Kod kuće su Robert i Magdalena
slušali strane radio stanice

koje je vlada prvo proglasila nepoželjnima
i kasnije zabranila.

Dok je vlada stvarala državne emisije
koje su negirale nacistička zvjerstva,

obitelj Scholl saznala je šokantnu istinu.

Ali morali su se pokoravati
pravilima života u Hitlerovoj Njemačkoj.

Nakon što je izbio rat,

Sophie je nevoljko radila
za pomoć u ratu,

Hans je tijekom studija medicine
u Münchenu morao krenuti u vojsku.

Tamo je upoznao Christopha Probsta,
Willija Grafa i Alexandera Schmorella.

Svakim danom nacistička ideologija
gadila im se sve više.

Čeznuli su da podijele svoja mišljenja.

Ali kako su ih mogli podijeliti
kad je bilo nemoguće znati kome vjerovati?

I tako su se prijatelji odlučili
pobuniti anonimno.

Skupili su novac
i kupili materijal za tisak.

Poznanik im je dao da koriste
podrum ispod svog stana.

U tajnosti počeli su pisati svoju poruku.

U lipnju 1942. tajanstveni protunacistički
letci pojavili su se po cijelom Münchenu.

Imali su potpis: Bijela ruža.

U prvom se letku odricalo Hitlera

i pozivalo Nijemce da sabotiraju rat:

"Pružite pasivni otpor...

spriječite funkcioniranje tog ateističkog
ratnog stroja prije nego postane prekasno,

prije nego što i posljednji grad
postane hrpa ruševina...

prije nego što naša mladež
iskrvari do smrti...

Ne zaboravite da svaki narod
dobiva vladu koju zaslužuje!"

U vrijeme kada sarkastična
primjedba može biti čin izdaje,

ovaj je jezik bio neviđen.

Napisao ga je većinom Hans Scholl.

Sophie je u München došla 1942.
bez da je znala za aktivnosti svoga brata.

Ubrzo je letke vidjela na fakultetu.

Ali tek kada je otkrila dokaze
u Hansovoj sobi

shvatila je tko ih je napisao.

Njen šok ubrzo je rezultirao
odlučnošću: htjela je biti dio toga.

Za njih je to bilo vrijeme da se pusti
bijes koji se nakupljao godinama.

Od lipnja 1942. do veljače 1943.
grupa je uzbuđeno radila.

Dok je Gestapo tražio tragove,

članovi Bijele ruže bili su
stalno na oprezu.

Rat je bijesnio. Propisi su postali stroži
i München je pretprio zračne napade.

Bijela ruža urotila se još više.

Crtali su grafite i hrabro se vozili
vlakovima punima oficira Gestapa.

U zimi 1942.,

Hans je napravio čin izdaje
i otputovao do čehoslovačke granice

kako bi se susreo 
s protunacističkim pobunjenicima.

Osamnaeste veljače 1943.,

Sophie i Hans donijeli su
kofer s letcima na fakultet.

Čuvar ih je spazio i prijavio Gestapu.

Oboje su mirno porekli
da su uključeni u taj čin,

sve dok policija nije sakupila sve letke
i stavila ih natrag u prazan kovčeg,

gdje su stali savršeno.

Kada su Hans i Sophie priznali,

odmah su odvedeni na sud
i kažnjeni na smrt giljotinom.

Usprkos napornom ispitivanju,
odbili su izdati suradnike u uroti.

Prije smaknuća, Sophie je izjavila
da je bijesna zbog stanja u svojoj zemlji.

Ali je također govorila
o budućnosti punoj nade:

"Kako možemo očekivati da pobijedi
pravednost kada se gotovo nitko

osobno ne želi posvetiti
pravednom cilju?

Tako je lijep i sunčan dan,
a ja moram ići,

ali što znači moja smrt,
ako se zbog nas

tisuće ljudi probude i krenu djelovati?"