Ljudi žive duže i društva postaju sivija. Slušate o tome cijelo vrijeme. Čitate o tome u novinama. Slušate o tome na tv-u. Ponekad sam zabrinuta da toliko slušamo o tome da smo počeli prihvaćati duži život s dozom zadovoljstva, čak spokoja. No bez greške, duži život može i vjerujem da će unaprijediti kvalitetu života u svim životnim dobima. Da bismo ovo stavili u perspektivu, dozvolite mi da se odmaknem na minutu. Više je godina dodano na očekivani prosječni životni vijek u 20. stoljeću, no što je dodano tijekom cijelog prošlog tisućljeća ljudske evolucije sveukupno. U treptaj oka smo gotovo udvostručili duljinu vremena koje živimo. Pa ako ste ikada osjećali da niste baš povezali sve ovo vezano uz starenje nemojte se zabrinjavati. To je prava novost. Zato što su stope plodnosti pale tokom samog perioda kada je očekivani životni vijek rastao, ta piramida koja je uvijek predstavljala distribuciju godina u populaciji s mnogo mladih na dnu obavijenih malim šiljkom starijih ljudi koji su uspjeli i preživjeli do starosti je preoblikovana u pravokutnik. A sada, ako ste tip osobe koja se ježi od statistike populacije to su ti koji bi to trebali raditi jer to znači da je po prvi puta u povijesti čovječanstva većina djece rođena u Razvijenom Svijetu i ima mogućnost odrasti. Kako se to dogodilo? Pa, nismo genetički jači no što su naši preci bili prije 10.000 godina. Ovaj porast u očekivanom trajanju životnog vijeka je nevjerojatan proizvod kulture -- teško iskušenje koje drži znanost i tehnologiju i širok raspon promjena u ponašanju koje su poboljšale zdravlje i blagostanje. Kroz kulturne promjene, naši su preci uvelike eliminirali ranu smrt pa ljudi sada mogu u potpunosti živjeti svoje živote. Postoje problemi povezani sa starenjem -- bolesti, neimaština, gubitak društvenog statusa. Teško je počivati na lovorikama. No, što više učimo o starenju, postaje nam sve jasnije da je zamahivanje nizbrdnim tokom veoma netočno. Starenje donosi neke prilično nevjerojatne napretke -- povećava znanje, stručnost -- i emocionalne aspekte životnog poboljšanja. Točno je, stariji ljudi su sretni. Sretniji su od ljudi u srednjim godinama, i zasigurno od mlađih ljudi. Studija za studijom dolazi do istog zaključka. Centri za kontrolu bolesti su nedavno proveli anketu u kojoj su ispitanike jednostavno pitali da im kažu da li su doživjeli značajnu psihološku opasnost u proteklom tjednu. Manje starijih ljudi je potvrdno odgovorilo na to pitanje od ljudi u srednjim godinama, i također mlađih ljudi. Nedavna Gallupova anketa je pitala učesnike koliko stresa, brige i ljutnje su doživjeli u proteklom danu. Stres, briga i ljutnja opadaju s godinama. Društveni znanstvenici nazivaju ovo paradoksom starenja. Na kraju svega, starenje nije lako. Upitali smo razne vrste pitanja da bismo vidjeli možemo li ponoviti ovo saznanje. Pitali smo da li je moguće da trenutne generacije starijih ljudi jesu i oduvijek su bile najčuvenije generacije. Stvar je u tome da mlađi ljudi danas možda ne mogu tipično doživjeti ta poboljšanja za vrijeme starenja. Pitali smo da li možda stariji ljudi samo pokušavaju staviti pozitivan krug na inače depresivno postojanje. (Smijeh) No što smo više pokušavali poreći ovo saznanje, pronalazili smo sve više dokaza koji ga podržavaju. Prije mnogo godina, moji kolege i ja smo se udružili u istraživanje gdje smo pratili istu grupu ljudi tokom perioda od 10 godina. Izvorno je uzorak bio između 18 i 94 godine. Proučavali smo da li i kako se njihovi emocionalni doživljaji mijenjanju kako su starili. Naši sudionici su nosili elektronske dojavljivače tjedan dana i mi bismo im se javljali tokom dana i večeri u nasumična doba. Svaki puta kada bismo im se javili zamolili bismo ih da nam odgovore na nekoliko pitanja -- Na skali od jedan do sedam, koliko ste trenutno sretni? Koliko ste trenutno tužni? Koliko ste trenutno frustrirani? -- kako bismo mogli dobiti osjećaj toga koju vrstu emocija i osjećaja su imali u svojim dnevnim životima. Upotrebljavajući ovo intenzivno istraživanje pojedinaca, otkrili smo da nije jedna određena generacija ta kojoj ide bolje od ostalih već su isti pojedinci tijekom vremena prijavljivali relativno veće pozitivno iskustvo. Vidite ovu blagu krizu u vrlo visokoj životnoj dobi. I postoji blaga kriza. No ni u jednom trenu se ne vraća na razine koje vidimo u ranoj zreloj dobi. Zaista je prejednostavno reći da su stariji ljudi "sretni." U našem su istraživanju pozitivniji no skloniji su od mlađih ljudi doživljavanju miješanih emocija -- tuga u isto vrijeme kad doživljavate sreću; znate, ta suza u oku kad se smiješite prijatelju. Drugo istraživanje je pokazalo da se stariji ljudi tugom bave ležernije. Lakše prihvaćaju tugu od mlađih ljudi. Sumnjamo kako bi to moglo pomoći objašnjenju zašto su stariji ljudi bolji od mlađih ljudi u rješavanju veoma nabijenih emocionalnih konflikata i rasprava. Stariji ljudi mogu sagledati nepravdu sa sažaljenjem, no ne i očajanjem. I sve su stvari jednake, stariji ljudi upravljaju svojim kognitivnim izvorima, poput pažnje i pamćenja do pozitivne informacije više od negativne. Ako pokažemo starijim, mlađim i ljudima srednje dobi slike poput ove koju vidite na ekranu i kasnije ih pitamo da se prisjete slika koje su vidjeli, stariji ljudi, ali ne i mlađi ljudi, se sjećaju više pozitivnih slika od negativnih. Upitali smo starije i mlađe ljude da pogledaju lica u laboratorijskim istraživanjima, neka koja se mršte, a neka koja se smiju. Stariji ljudi gledaju prema nasmiješenim licima i miču pogled s namrštenih, ljutih lica. U dnevnom životu, je ovo prevedeno kao veći užitak i zadovoljstvo. No, kao društveni znanstvenici, nastavili smo ispitivati o mogućim alternativama. Rekli smo da možda stariji ljudi prijavljuju više pozitivnih emocija zato što su kognitivno oštećeni. (Smijeh) Rekli smo, može li biti da su pozitivne emocije jednostavno jednostavnije za obradu od negativnih emocija, pa se prebacite na pozitivne emocije? Možda su neuralni centri u našem mozgu degradirani tako da nismo više u mogućnosti obrađivati negativne emocije. No to nije slučaj. Većina mentalno jakih starijih odraslih osoba su oni koji najčešće pokazuju ovaj efekt pozitivnosti. Pod uvjetima gdje je to zaista važno, stariji ljudi obrađuju negativnu informaciju jednako dobro kao i pozitivnu informaciju. Kako je to moguće? U našem istraživanju, otkrili smo da su te promjene bitno temeljene u jedinstvenoj ljudskoj sposobnosti da kontrolira vrijeme -- ne samo vrijeme na satu i kalendaru, već životno vrijeme. I ako postoji paradoks starenja, to je prepoznavanje da nećemo živjeti zauvijek koje mijenja naš pogled na svijet na pozitivne načine. Kad su vremenski obzori dugi i nejasni, kao što obično jesu u mladosti, ljudi se stalno pripremaju, pokušavajući upiti sve informacije koje mogu riskirajući, istražujući. Možemo provoditi vrijeme s ljudima koje čak ni ne volimo jer je to na neki način zanimljivo. Možemo naučiti nešto neočekivano. (Smijeh) Idemo na spojeve na slijepo. (Smijeh) Znate, na kraju svega, ako ne uspije, uvijek postoji sutra. Ljudi iznad 50. ne idu na spojeve na slijepo. (Smijeh) Kako starimo, naši vremenski obzori se smanjuju i naši se ciljevi mijenjaju. Kad prepoznamo da nemamo svo vrijeme ovog svijeta, najjasnije vidimo svoje prioritete. Manje marimo za trivijalne stvari. Uživamo u životu. Zahvalniji smo, otvoreniji izmirenju. Ulažemo u emocionalno važnije dijelove života, i život postaje bolji, pa smo iz dana u dan sretniji. No taj isti pomak u perspektivi nas vodi do manje tolerancije no ikad za nepravdu. Do 2015. u SAD-u će biti više ljudi koji imaju više od 60 godina nego što ima ljudi ispod 15 godina. Što će se dogoditi društvima koja su prepuna starijim ljudima? Brojevi neće odrediti ishod. Kultura hoće. Ako uložimo u znanost i tehnologiju i pronađemo rješenja za stvarne probleme s kojima se stariji ljudi suočavaju i kapitaliziramo se na same stvarne snage starijih ljudi, onda dodane godine života dramatično mogu poboljšati kvalitetu života u svim godinama. Društva s milijunima talentiranih, emocionalno stabilnih stanovnika koji su zdraviji i školovaniji od bilo koje generacije prije njih, potkovani znanjem o praktičnim stvarima života i motivirani rješavanjem velikih problema mogu biti bolja društva no što je ikada poznato. Moj otac, koji ima 92 godine voli reći "Prestanimo pričati samo o tome kako spasiti starce i počnimo pričati o tome kako da oni spase sve nas." Hvala vam. (Pljesak)