Ljudi žive duže
i društva postaju sivija.
Slušate o tome cijelo vrijeme.
Čitate o tome u novinama.
Slušate o tome na tv-u.
Ponekad sam zabrinuta
da toliko slušamo o tome
da smo počeli prihvaćati duži život
s dozom zadovoljstva,
čak spokoja.
No bez greške,
duži život može
i vjerujem da će
unaprijediti kvalitetu života
u svim životnim dobima.
Da bismo ovo stavili u perspektivu,
dozvolite mi da se odmaknem na minutu.
Više je godina dodano
na očekivani prosječni životni vijek
u 20. stoljeću,
no što je dodano
tijekom cijelog prošlog tisućljeća
ljudske evolucije sveukupno.
U treptaj oka
smo gotovo udvostručili duljinu vremena
koje živimo.
Pa ako ste ikada osjećali da niste baš povezali sve ovo
vezano uz starenje
nemojte se zabrinjavati.
To je prava novost.
Zato što su stope plodnosti pale
tokom samog perioda
kada je očekivani životni vijek rastao,
ta piramida
koja je uvijek predstavljala distribuciju godina u populaciji
s mnogo mladih na dnu
obavijenih malim šiljkom starijih ljudi
koji su uspjeli i preživjeli do starosti
je preoblikovana
u pravokutnik.
A sada, ako ste tip osobe
koja se ježi od statistike populacije
to su ti koji bi to trebali raditi
jer to znači
da je po prvi puta u povijesti čovječanstva
većina djece rođena
u Razvijenom Svijetu
i ima mogućnost
odrasti.
Kako se to dogodilo?
Pa, nismo genetički jači no što su naši preci bili
prije 10.000 godina.
Ovaj porast u očekivanom trajanju životnog vijeka
je nevjerojatan proizvod kulture --
teško iskušenje
koje drži znanost i tehnologiju
i širok raspon promjena u ponašanju
koje su poboljšale zdravlje i blagostanje.
Kroz kulturne promjene,
naši su preci
uvelike eliminirali ranu smrt
pa ljudi sada mogu u potpunosti živjeti svoje živote.
Postoje problemi povezani sa starenjem --
bolesti, neimaština, gubitak društvenog statusa.
Teško je počivati na lovorikama.
No, što više učimo o starenju,
postaje nam sve jasnije
da je zamahivanje nizbrdnim tokom
veoma netočno.
Starenje donosi neke prilično nevjerojatne napretke --
povećava znanje, stručnost --
i emocionalne aspekte životnog poboljšanja.
Točno je,
stariji ljudi su sretni.
Sretniji su od ljudi u srednjim godinama,
i zasigurno od mlađih ljudi.
Studija za studijom
dolazi do istog zaključka.
Centri za kontrolu bolesti su nedavno proveli anketu
u kojoj su ispitanike jednostavno pitali da im kažu
da li su doživjeli značajnu psihološku opasnost
u proteklom tjednu.
Manje starijih ljudi je potvrdno odgovorilo na to pitanje
od ljudi u srednjim godinama,
i također mlađih ljudi.
Nedavna Gallupova anketa
je pitala učesnike
koliko stresa, brige i ljutnje
su doživjeli u proteklom danu.
Stres, briga i ljutnja
opadaju s godinama.
Društveni znanstvenici nazivaju ovo paradoksom starenja.
Na kraju svega, starenje nije lako.
Upitali smo razne vrste pitanja
da bismo vidjeli možemo li ponoviti ovo saznanje.
Pitali smo da li je moguće
da trenutne generacije starijih ljudi
jesu i oduvijek su bile
najčuvenije generacije.
Stvar je u tome da mlađi ljudi danas
možda ne mogu tipično doživjeti ta poboljšanja
za vrijeme starenja.
Pitali smo
da li možda stariji ljudi samo pokušavaju staviti
pozitivan krug
na inače depresivno postojanje.
(Smijeh)
No što smo više pokušavali poreći ovo saznanje,
pronalazili smo sve više dokaza
koji ga podržavaju.
Prije mnogo godina, moji kolege i ja smo se udružili u istraživanje
gdje smo pratili istu grupu ljudi tokom perioda od 10 godina.
Izvorno je uzorak bio između 18 i 94 godine.
Proučavali smo da li i kako se njihovi emocionalni doživljaji mijenjanju
kako su starili.
Naši sudionici su nosili elektronske dojavljivače
tjedan dana
i mi bismo im se javljali tokom dana i večeri u nasumična doba.
Svaki puta kada bismo im se javili
zamolili bismo ih da nam odgovore na nekoliko pitanja --
Na skali od jedan do sedam, koliko ste trenutno sretni?
Koliko ste trenutno tužni?
Koliko ste trenutno frustrirani? --
kako bismo mogli dobiti osjećaj
toga koju vrstu emocija i osjećaja su imali
u svojim dnevnim životima.
Upotrebljavajući ovo intenzivno istraživanje
pojedinaca,
otkrili smo da nije jedna određena generacija
ta kojoj ide bolje od ostalih
već su isti pojedinci tijekom vremena
prijavljivali relativno veće
pozitivno iskustvo.
Vidite ovu blagu krizu
u vrlo visokoj životnoj dobi.
I postoji blaga kriza.
No ni u jednom trenu se ne vraća
na razine koje vidimo
u ranoj zreloj dobi.
Zaista je prejednostavno
reći da su stariji ljudi "sretni."
U našem su istraživanju pozitivniji
no skloniji su od mlađih ljudi
doživljavanju miješanih emocija --
tuga u isto vrijeme kad doživljavate sreću;
znate, ta suza u oku
kad se smiješite prijatelju.
Drugo istraživanje je pokazalo
da se stariji ljudi tugom bave
ležernije.
Lakše prihvaćaju tugu od mlađih ljudi.
Sumnjamo kako bi to moglo pomoći objašnjenju
zašto su stariji ljudi bolji od mlađih ljudi
u rješavanju veoma nabijenih emocionalnih konflikata i rasprava.
Stariji ljudi mogu sagledati nepravdu
sa sažaljenjem,
no ne i očajanjem.
I sve su stvari jednake,
stariji ljudi upravljaju svojim kognitivnim izvorima,
poput pažnje i pamćenja
do pozitivne informacije više od negativne.
Ako pokažemo starijim, mlađim i ljudima srednje dobi slike
poput ove koju vidite na ekranu
i kasnije ih pitamo
da se prisjete slika koje su vidjeli,
stariji ljudi, ali ne i mlađi ljudi,
se sjećaju više pozitivnih slika
od negativnih.
Upitali smo starije i mlađe ljude
da pogledaju lica u laboratorijskim istraživanjima,
neka koja se mršte, a neka koja se smiju.
Stariji ljudi gledaju prema nasmiješenim licima
i miču pogled s namrštenih, ljutih lica.
U dnevnom životu,
je ovo prevedeno kao veći užitak
i zadovoljstvo.
No, kao društveni znanstvenici, nastavili smo ispitivati
o mogućim alternativama.
Rekli smo da možda stariji ljudi
prijavljuju više pozitivnih emocija
zato što su kognitivno oštećeni.
(Smijeh)
Rekli smo, može li biti
da su pozitivne emocije jednostavno jednostavnije za obradu od negativnih emocija,
pa se prebacite na pozitivne emocije?
Možda su neuralni centri u našem mozgu
degradirani tako
da nismo više u mogućnosti obrađivati negativne emocije.
No to nije slučaj.
Većina mentalno jakih starijih odraslih osoba
su oni koji najčešće pokazuju ovaj efekt pozitivnosti.
Pod uvjetima gdje je to zaista važno,
stariji ljudi obrađuju negativnu informaciju
jednako dobro kao i pozitivnu informaciju.
Kako je to moguće?
U našem istraživanju,
otkrili smo da su te promjene
bitno temeljene
u jedinstvenoj ljudskoj sposobnosti da kontrolira vrijeme --
ne samo vrijeme na satu i kalendaru,
već životno vrijeme.
I ako postoji paradoks starenja,
to je prepoznavanje da nećemo živjeti zauvijek
koje mijenja naš pogled na svijet
na pozitivne načine.
Kad su vremenski obzori dugi i nejasni,
kao što obično jesu u mladosti,
ljudi se stalno pripremaju,
pokušavajući upiti sve informacije koje mogu
riskirajući, istražujući.
Možemo provoditi vrijeme s ljudima koje čak ni ne volimo
jer je to na neki način zanimljivo.
Možemo naučiti nešto neočekivano.
(Smijeh)
Idemo na spojeve na slijepo.
(Smijeh)
Znate, na kraju svega,
ako ne uspije, uvijek postoji sutra.
Ljudi iznad 50.
ne idu na spojeve na slijepo.
(Smijeh)
Kako starimo,
naši vremenski obzori se smanjuju
i naši se ciljevi mijenjaju.
Kad prepoznamo da nemamo svo vrijeme ovog svijeta,
najjasnije vidimo svoje prioritete.
Manje marimo za trivijalne stvari.
Uživamo u životu.
Zahvalniji smo,
otvoreniji izmirenju.
Ulažemo u emocionalno važnije dijelove života,
i život postaje bolji,
pa smo iz dana u dan sretniji.
No taj isti pomak u perspektivi
nas vodi do manje tolerancije no ikad
za nepravdu.
Do 2015.
u SAD-u će biti više ljudi
koji imaju više od 60 godina
nego što ima ljudi ispod 15 godina.
Što će se dogoditi društvima
koja su prepuna starijim ljudima?
Brojevi neće odrediti
ishod.
Kultura hoće.
Ako uložimo u znanost i tehnologiju
i pronađemo rješenja za stvarne probleme
s kojima se stariji ljudi suočavaju
i kapitaliziramo se
na same stvarne snage
starijih ljudi,
onda dodane godine života
dramatično mogu poboljšati kvalitetu života
u svim godinama.
Društva s milijunima
talentiranih, emocionalno stabilnih stanovnika
koji su zdraviji i školovaniji
od bilo koje generacije prije njih,
potkovani znanjem
o praktičnim stvarima života
i motivirani
rješavanjem velikih problema
mogu biti bolja društva
no što je ikada poznato.
Moj otac, koji ima 92 godine
voli reći
"Prestanimo pričati samo o
tome kako spasiti starce
i počnimo pričati o tome
kako da oni spase sve nas."
Hvala vam.
(Pljesak)