Znojavi dlanovi,
ubrzan rad srca.
čudan osećaj u stomaku.
Ne možeš tražiti pomoć.
Ne samo da ti je
teško da dišeš
nego bi to bilo veoma neprijatno.
Ne, ne uhodi te čudovište,
govoriš u javnosti,
što neki smatraju sudbinom
koja je gora od smrti.
Kada si mrtav, ne osećaš ništa;
na bini, osećaš strah
od javnog nastupa.
Ali jednom smo svi morali
da komuniciramo
pred ljudima,
zato bi trebalo da pokušaš
i prevaziđeš strah.
Za početak, treba da razumeš
šta je strah od javnog nastupa.
Ljudi, društvene životinje
su stvorene da se brinu
o reputaciji.
Javni nastup predstavlja pretnju tome.
Pre govora se uplašiš:
"Šta ako ljudi pomisle da sam užasan,
da sam idiot?"
Taj strah da te smatraju idiotom
je reakcija na pretnju
primitivnog dela tvog mozga
koji je veoma teško kontrolisati.
To je reakcija "bori se ili beži",
samozaštitni proces prisutan
kod dosta životinja,
od kojih većina
ne drži govore.
Ali mi imamo mudrog partnera
u proučavanju panike.
Čarls Darvin je testirao
"bori se ili beži"
na izložbi zmija londonskog zoo vrta.
Napisao je u svom dnevniku:
"Moj razum je bio bespomoćan
protiv zamišljene opasnosti
koja se nikada nije ni desila."
Zaključio je da je njegova reakcija
bila usađena reakcija koja je ostala
nepromenjena modernim načinom života.
A za tvoj svesni, moderan um,
to je govor.
Za ostatak tvog mozga,
koji je stvoren da radi
po zakonima prirode,
kada sagledaš moguće posledice
držanja govora,
vreme je ili da bežiš
da spasiš život
ili da se boriš do smrti.
Hipotalamus, koji je zajednički
za sve kičmenjake
pokreće hipofizu da luči
hormon ACTH,
čime nadbubrežne žlezde
luče adrenalin u tvoju krv.
Vrat i leđa se naprežu,
pogrbljen si.
Noge i ruke ti se tresu
dok se tvoji mišići
pripremaju za napad.
Znojiš se.
Krvni pritisak ti raste.
Varenje prestaje
da bi se povećalo slanje proteina
i kiseonika mišićima
i vitalnim organima,
pa su usne suve,
leptirići su u stomaku.
Zenice ti se šire.
Teško je čitati bilo šta izbliza,
poput beleški,
ali je čitanje na daljinu lakše.
Tako funkcioniše strah
od javnog nastupa.
Kako se borimo protiv toga?
Prvo, perspektiva.
Nije sve u vašoj glavi.
To je prirodna, hormonska
reakcija celog tela
od strane autonomnog
nervnog sistema.
I genetika igra veliku ulogu
u strahu od prihvatanja.
Džon Lenon je nastupao uživo
hiljadama puta.
Svaki put je povraćao pre nastupa.
Neki ljudi su jednostavno stvoreni
da se više boje javnog nastupa.
Pošto je taj strah prirodan
i neizbežan,
fokusiraj se na ono
što možeš da kontrolišeš.
Vežbaj,
mnogo.
Počevši mnogo ranije
u okruženju sličnom pravom nastupu.
Vežbanje bilo čega povećava
poznavanje toga
i smanjuje nervozu,
pa kada je vreme za govor u javnosti,
siguran si u sebe
i u zadatak pred sobom.
Stiv Džobs je svoje duge govore
pripremao stotinama sati unapred,
počinjavši nedeljama ranije.
Ako znaš šta govoriš,
koristićeš energiju publike
umesto što ćeš ubediti hipotalamus
da će tvoje telo postati ručak
gomili predatora.
Ipak, hipotalamus kičmenjaka
je imao milione godina
više prakse od tebe.
Pre nego što se popneš na binu,
vreme je da igraš na kvarno
i prevariš mozak.
Istegni se i diši duboko.
Ovo tera tvoj hipotalamus da aktivira
opuštajući odgovor.
Strah od javnog nastupa
je obično najjači
tačno pre prezentacije.
Zato iskoristi taj poslednji minut
za istezanje i disanje.
Prilaziš mikrofonu, čistog glasa,
opuštenog tela.
Tvoj dobro pripremljeni govor
ubeđuje razularenu publiku
da si harizmatičan.
Kako?
Ti nisi prevazišao strah
od javnog nastupa,
prilagodio si se njemu.
I činjenica da koliko god
da si civilizovan,
delom tvog mozga,
ti si još uvek životinja.
Razumna, učtiva životinja.