Vinsent Mun: Kako možemo koristiti kompjutere, kamere, mikrofone da bismo predstavili svet na drugačiji način, koliko god je to moguće? Kako je moguće koristiti internet za stvaranje novog tipa filma? I u stvari, zašto snimamo? Pa, sa takvim jednostavnim pitanjima na umu počeo sam da pravim filmove pre 10 godina, najpre sa prijateljem, Kristofom Abrikom. Imali smo vebsajt, "La Blogothèque", posvećen nezavisnoj muzici. Bili smo ludi za muzikom. Želeli smo da predstavimo muziku na drugačiji način, da snimimo muziku koju volimo, muzičare koje obožavamo, koliko god je to moguće, daleko od muzičke industrije i daleko od klišea vezanih za nju. Počeli smo da svake nedelje objavljujemo sesije na internetu. Sada ćemo pogledati nekoliko odlomaka. Od benda "Grizzly Bear" pod tušem do Sigur Rosa koji svira u pariskom kafeu. Od benda "Phoenix" koji svira pokraj Ajfelovog tornja do Toma Džounsa u svojoj hotelskoj sobi u Njujorku. Od "Arcade Fire" u liftu na Olimpijadesu do "Bejruta" koji silaze niz stepenice u Bruklinu. Od R.E.M.-a u kolima do "The National" oko stola noću na jugu Francuske. Od "Bon Ivera" koji svira sa nekim prijateljima u stanu na Monmartru do "Yeasayer" koji ima dugu noć, i mnogo, mnogo, mnogo više nepoznatih ili veoma poznatih bendova. Objavili smo sve te snimke besplatno na internetu, i želeli smo da podelimo sve te snimke i predstavimo muziku na drugačiji način. Želeli smo da stvorimo drugačiju vrstu intimnosti koristeći sve te nove tehnologije. Istovremeno, pre 10 godina zapravo, nije bilo takvih projekata na internetu, i pretpostavljam da je zato projekat koji smo mi napravili, "Take Away Shows", postao tako uspešan, dostigavši milione gledalaca. Nakon izvesnog vremena, postao sam malo - želeo sam da odem negde drugde. Osetio sam potrebu da putujem i otkrijem neku drugu muziku, da istražujem svet, idem u druge krajeve, i zapravo to je bila i neka vrsta ideje o nomadskom bioskopu, koju sam imao na umu. Kako bi se moglo uklopiti korišćenje novih tehnologija i putovanje? Kako da montiram filmove u autobusu dok prelazim Ande? Tako sam krenuo na petogodišnja putovanja oko sveta. Započeo sam u vreme digitalnog filma i grupe izdavačkih kuća "Petites Planetes" što je bilo i odavanje počasti francuskom režiseru Krisu Markeru. Sada ćemo videti još nekoliko odlomaka iz tih novih filmova. Od tehno brega dive iz severnog Brazila, Gabi Amarantos do ženskog ansambla u Čečeniji. Od eksperimentalne elektronske muzike iz Singapura sa "One Man Nation" do brazilske ikone Toma Zea koji peva na svom krovu u Sao Paolu. Od "The Bambir", odličnog rok benda iz Jermenije do nekih tradicionalnih pesama u jednom restoranu u Tbilisiju u Gruziji. Od "White Shoes", odličnog retro pop benda iz Džakarte u Indoneziji, do benda "DakhaBrakha", revolucionarnog benda iz Kijeva u Ukrajini. Od Tomija Lebrera sa svojim bandoneonom i svojim prijateljima u Buenos Ajresu u Argentini, do mnogih drugih mesta i muzičara širom sveta. Moja ideja je bila da to napravim kao jedno putovanje Stvaranje ovih filmova bilo bi nemoguće uz veliku kompaniju iza sebe, neku strukturu, ili bilo šta. Putovao sam sam sa rancem - gde su bili kompjuter, kamera, mikrofoni. Sam, u stvari, samo sa lokalnim stanovništvom, nalazio sam se sa svojim timom, koga uopšte nisu činili profesionalci, na samom mestu, i išli smo od jednog mesta do drugog da od filma stvorimo putovanje. Stvarno sam verovao da film može biti ova vrlo jednostavna stvar: želim da napravim film, a vi ćete mi dati mesto da prespavam. Ja vama dam jedan trenutak filma, a vi meni ponudite kaipirinju. Ili neko drugo piće, u zavisnosti od toga gde ste. U Peruu piju "pisko saur". U stvari, kad sam stigao u Peru nisam imao predstavu o tome šta bih radio tamo. I, u stvari, imao sam samo jedan broj telefona jedne osobe. Nakon tri meseca, nakon što sam putovao širom zemlje, snimio sam 33 filma, samo uz pomoć lokalnog stanovništva, samo uz pomoć ljudi kojima sam sve vreme postavljao isto pitanje: "Šta bi trebalo snimiti ovde i danas?" Kako sam živeo na takav način, kako sam radio bez ikakve strukture, mogao sam da reagujem u trenutku i da odlučim, aha, ovo bi trebalo uraditi sada. Trebalo bi snimiti sve o ovoj osobi. Bitno je napraviti ovu razmenu. Kada sam otišao u Čečeniju, prva osoba koju sam sreo me je pogledala i rekla: "Šta radiš ti ovde? Da li si novinar? Iz NVO-a? Političar? Koju vrstu problema ćeš izučavati?" Pa, bio sam tamo kako bih istražio sufističke rituale u Čečeniji, u stvari - neverovatnu kulturu sufizma u Čečeniji, o kojoj se baš ništa ne zna van te oblasti. Čim su ljudi shvatili da bih im dao te filmove - postavljao sam ih na internet besplatno pod licencom Kriejtiv komonz, ali sam ih zaista dao ljudima i dao im da rade sa njima šta požele. Samo želim da ih prikažem u lepom svetlu. Ja samo želim da ih oslikam na takav način da kad njihovi unuci pogledaju svog dedu kažu nešto kao, "O, moj deda je kul kao Bijonse." (Smeh) To je veoma bitna stvar. (Aplauz) To je veoma bitno, zato što je to način da ljudi drugačije gledaju na svoju sopstvenu kulturu, na svoju zemlju. I misliće o tome na drugačiji način. Možda se na taj način može održati izvesna raznolikost. Zašto ćeš snimati? Hm. Ima jedan vrlo dobar citat američkog mislioca Hakima Beja koji kaže: "Svaki snimak je nadgrobni spomenik izvođenju uživo." To je veoma dobar citat koji bi trebalo zapamtiti u današnje vreme koje je zasićeno slikama. Koji je smisao svega toga? Šta ćemo time postići? Ja sam istraživao. I dalje sam na umu imao ideju: koja je svrha ovoga? Istraživao sam muziku, pokušavao sam da vučem, pokušavao sam da se približim izvesnom poreklu te muzike. Odakle sve to potiče? Ja sam Francuz. Nisam imao predstavu o tome šta ću otkriti, što je jedna vrlo prosta stvar: Sve je bilo svetinja, na početku, i muzika je bila duhovno izlečenje. Kako mogu da iskoristim svoju kameru, moje malo oruđe, kako bih se približio i uhvatio ne samo trans, nego našao i ekvivalent tome, sine-trans, možda, nešto što je u potpunoj harmoniji sa ljudima? To je novo istraživanje na kome radim, o spiritualnosti, o novim duhovima širom sveta. Možda još nekoliko isečaka sada. Od Tona Toradže, pogrebnog rituala u Indoneziji do uskršnje ceremonije na severu Etiopije. Od Džatilana, popularnog rituala transa na ostrvu Java, do Umbande na severu Brazila. Od sufističkih rituala u Čečeniji do mise u najsvetijoj crkvi u Jermeniji. Od nekih sufističkih pesama u Hararu, svetom gradu Etiopije, do ceremonija Ajahuaska duboko u Amazoniji u Peruu sa Šibibo narodom. Do mog novog projekta, onog na kome sad radim ovde u Brazilu, zove se "Hibridos". Radim sa Prisilom Telmon. To je istraživanje o novim vrstama spiritualnosti širom cele zemlje. To je moja mala potraga za onim što zovem eksperimentalnom etnografijom, pokušavam da povežem sve te različite žanrove, pokušavam da povratim određenu kompleksnost. Zbog čega snimamo? I dalje sam bio tamo. Ja stvarno verujem da nas film uči da vidimo. Način na koji pokazujemo svet će promeniti način na koji vidimo svet, a živimo u trenutku kada masovni mediji na grozan, grozan način obavljaju svoj posao predstavljanja sveta: nasilje, ekstremisti, samo spektakularni događaji, samo pojednostavljivanje svakodnevnog života. Ja mislim da mi snimamo kako bismo povratili određenu kompleksnost. Kako bismo danas ponovo otkrili život, moramo napraviti nove forme slika. A to je vrlo jednostavno. Mnogo vam hvala. (Aplauz) Bruno Đuzani: Vinsente, Vinsente, Vinsente. Hvala. Moramo se pripremiti za sledeće izvođenje, a za tebe imam jedno pitanje, a ono glasi: ti se pojavljuješ na mestima koja si nam upravo prikazao, i sa sobom nosiš kameru i ja pretpostavljam da si dobrodošao ali nisi uvek u potpunosti dobrodošao. Dolaziš na svete rituale, privatne trenutke u selu, u gradu, grupi ljudi. Kako prevazilaziš barijeru kada se pojaviš sa objektivom? VM: Mislim da se se više prevazilazi sopstvenim telom nego znanjem. Tome me je naučilo putovanje, da verujem onome što telo zapamti više nego onome što zapamti mozak. Poštovanje je istupanje napred, ne povlačenje, i ja stvarno mislim da kada angažujete svoje telo u trenutku, u ceremoniji, na tim mestima, ljudi vas prihvate i razumeju vašu energiju. BĐ: Rekao si da je većina filmova koje si napravio u stvari snimak iz jednog kadra. Ne montiraš mnogo. Mislim, izmontirao si one za nas na početku ove sesije zbog dužine, itd. Inače, samo odeš i snimaš sve ono što se dešava pred tvojim očima bez mnogo planiranja, i dakle, to je to? Je li to tačno? VM: Moja ideja je da dokle god ne sečemo, na neki način, dokle god pustimo gledaoca da gleda, sve više i više gledalaca će imati osećaj da su bliži, približiće se tom trenutku, tom trenutku i tom mestu. Ja na to gledam kao na poštovanje gledaoca, bez stalnog sečenja s jednog mesta na drugo, već samo da pustimo vreme da teče. BĐ: Opiši mi ukratko svoj novi projekat "Hibridos", ovde u Brazilu. Baš pre dolaska na TEDGlobal, ti si, u stvari, putovao širom zemlje zbog toga. Reci nam nekoliko stvari. VM: "Hibridos" je - ja stvarno mislim da je Brazil, daleko od klišea, najveća zemlja na svetu po pobožnosti, najveća zemlja što se tiče duhovnosti i eksperimenata sa duhovnošću. I to je veliki projekat koji radim tokom ove godine, koji se sastoji od istraživanja raznih oblasti Brazila, veoma različitih oblika kultova i pokušaja da se razume kako ljudi žive sa duhovnošću u današnje vreme. BĐ: Čovek koji će se pojaviti na bini ovoga trenutka, i koga će Vinsent predstaviti, jedan je od subjekata jednog njegovog ranijeg snimka. Kada si napravio snimak sa njim? VM: Mislim da je to bilo pre četiri godine, pre četiri godine, na mom prvom putovanju. BĐ: To je bilo jedno od tvojih prvih putovanja u Brazil. VM: Jedno od prvih putovanja u Brazil, da. Film smo snimali u Resifeu, u mestu odakle je on. BG: Pa, hajde da ga predstavimo. Koga to očekujemo? VM: Biću veoma kratak. Velika mi je čast da na bini dočekam jednog od najvećih brazilskih muzičara svih vremena. Molim vas, pozdravite Nanu Vaskonselosa. BĐ: Nana Vaskonselos! (Aplauz) (Muzika) Nana Vaskonselos: Hajdemo u džunglu. (Aplauz)