Bok, zovem se Dessa,

članica sam hip-hop skupine Doomtree.

Ja sam ova u majici bez rukava.

(Smijeh)

Zarađujem za život putujući i nastupajući
kao reperica i pjevačica.

Kada nastupamo kao skupina,
naši koncerti izgledaju ovako.

Ja sam ova u čizmama.

Ima puno skakanja, ima puno znojenja.

Glasno je, puno je energije.

Ponekad dođe do nenamjernih
tjelesnih dodira na sceni.

Ponekad dođe do sasvim namjernih
tjelesnih dodira na sceni.

To je nekakav spoj igre hokeja i koncerta.

Međutim, kada izvodim svoju glazbu solo,

težim melankoličnim zvucima.

Prije par godina, dala sam majci
nedovršen snimak novog albuma

i rekla mi je, "Dušo, ovo je predivno,
ali zašto je uvijek tako tužno?"

(Smijeh)

"Uvijek stvaraš glazbu prikladnu
da se iskrvari uz nju."

Pomislila sam, "S kim se to družiš da bi
znala takvu frazu?"

(Smijeh)

Ali tijekom svoje karijere napisala sam 
toliko tužnih ljubavnih pjesama,

da sam dobivala ovakve poruke od fanova:

"Objavi novu pjesmu ili knjigu.
Treba mi pomoć oko prekida."

(Smijeh)

I nakon što sam jako dugo snimala i
putovala izvodeći te pjesme,

našla sam se u situaciji

da je moje profesionalno područje
rada bilo romantično uništenje.

Ali ono što nije bilo javno, međutim,

jest da je većina tih pjesama bila
napisana o istom tipu.

Dvije godine pokušavali smo
raščistiti našu situaciju,

zatim još pet

i zatim sljedećih 10 godina.

Ne samo da mi je srce bilo slomljeno,

nego sam se i sramila
što se ne mogu oporaviti

od nečega od čega se drugi ljudi
toliko uobičajeno oporavljaju.

Iako sam znala kako ne
činim dobro nijednome od nas,

jednostavno nisam mogla odgonetnuti
kako da se ostavim ljubavi.

Onda, pijući bijelo vino jedne večeri,

pogledala sam TED govor dr. Helen Fisher,

koja je tvrdila da je u svom radu uspjela
odrediti koordinate ljubavi

u ljudskom mozgu.

Pomislila sam, pa ako bih mogla
otkriti mjesto ljubavi u svome mozgu,

možda bih je mogla izvući.

Pa sam otišla na Twitter.

"Ima li tko pristup laboratoriju
za magnetsku rezonanciju,

recimo oko ponoći?

Mijenjam za pristup backstageu i viski."

(Smijeh)

Ovo je dr. Cheryl Olman,

koja radi u Centru za magnetsku 
rezonanciju na Sveučilištu Minnesota.

Prihvatila je moj izazov.

Objasnila sam joj protokol dr. Fisher

i odlučile smo ga ponoviti na
uzorku jedne osobe, mene.

(Smijeh)

Pa su me obukli u šumskozelenu halju,

polegli na podlogu

i poslali u MR uređaj.

Ako vam nije poznata ova tehnologija,

MR uređaj je veliki valjkasti magnet

koji prati protjecanje deoksigeniziranog
željeza u vašoj krvi.

Zapravo procjenjuje koji
dijelovi važeg mozga

stvaraju najveće metaboličke zahtjeve
u svakom pojedinom trenutku.

Tako može odgonetnuti

koje strukture su
povezane s kojim zadatkom,

primjerice, tapkanje prstom će
uvijek osvijetliti isto područje,

ili u mome slučaju,

gledanje fotografija bivšeg dečka,

a zatim gledanje fotografija tipa koji
liči na mog bivšeg dečka

ali za kog nemam snažnih osjećaja.

On je bio kontrolna grupa.

(Smijeh)

Kada sam izašla iz uređaja,

dobili smo ove slike mog mozga
u vrlo visokoj rezoluciji.

Mogli smo razdvojiti polovice.

Mogli smo uvećati moždanu koru i 
pogledati u svaki nabor,

kroz pogled koji dr. Olman naziva
"tepihom od moždane kože".

(Smijeh)

Mogli smo vidjeti kako se moj mozak
ponašao gledajući slike oba muškarca.

Ovo je bilo važno.

Mogli smo vidjeti svu aktivnost

kada sam gledala u kontrolnog tipa
i kada sam gledala u svog bivšeg,

a uspoređujući ta dva seta podataka
pronaći ćemo samu ljubav,

na isti način kao kada bih stala
na vagu potpuno odjevena

i zatim ponovno bez odjeće,

razlika u tim brojevima bila bi
težina moje odjeće.

Kada smo obavili tu usporedbu podataka,
oduzeli smo jedne od drugih,

pronašli smo aktivnost upravo
u području koje je predvidjela dr. Fisher.

Ovo sam ja.

A ovo je moj zaljubljeni mozak.

Postojala je aktivnost u toj narančastoj
točkici, ventralno-tegmentalnom području,

ova crvena zavojnica je prednji cingulum,

a ovaj zlatni set rogova je repata jezgra.

Nakon što je uzela vremena da
analizira podatke sa svojim timom

i nekoliko suradnika, Andreom i Philom,

Cheryl mi je poslala jednu sliku, presjek.

To je bio presjek moga mozga,

s jednom točkom aktivnosti

koja je predstavljala
moje osjećaje za tog tipa.

Znala sam da sam zaljubljena,

to je bio i razlog zašto sam
otišla ovoliko daleko.

Ali imati sliku kao dokaz za to
doimalo se kao oslobođenje.

Bilo je, "Da, sve je to u mojoj glavi,
ali sada znam točno gdje."

(Smijeh)

A osjećala sam se i kao ubojica
koji vidi svoju metu.

To je to što moram uništiti.

Pa sam odlučila početi sa serijom tretmana

zvanih "neurofeedback".

Radila sam sa Penijean Gracefire,

koja mi je objasnila da ćemo
trenirati moj mozak.

Nema nikakve lobotomije.

Treniramo ga baš kao što
bismo trenirali mišić,

kako bi bio dovoljno gibljiv i otporan

da prikladno odgovori mojim okolnostima.

Kada smo na trkaćoj traci, predviđamo

da će nam srce snažno lupati,

a dok spavamo, zatražit ćemo od
tog mišića da uspori.

Slično tome, kada sam u dugoročnoj,
održivoj, ispunjenoj ljubavnoj vezi,

emocionalni centri u mom mozgu
bi trebali biti aktivni,

a kada nisam u dugoročnoj,
održivoj, ispunjenoj ljubavnoj vezi,

trebali bi se kad-tad opustiti.

Došla je k meni sa setom elektroda
manjih od novčića

koji su bili dovoljno osjetljivi
da prepoznaju moje moždane valove

kroz moje kosti, kosu i lubanju.

Kada me je prikopčala, mogla sam
vidjeti rad svog mozga u realnom vremenu.

U drugom prizoru koji mi je pokazala,

mogla sam vidjeti točno one
dijelove mozga koji su bili hiperaktivni,

ovdje obojane crveno;

hipoaktivni, obojani u plavo;

i zdravi prag ponašanja,

zeleno područje, Zlatokosino područje,

kamo sam željela ići.

Zapravo, možemo izdvojiti upravo
te dijelove mog mozga

koji su povezani s romantičnom regulacijom

i koje je otkrila studija dr. Fisher.

Pa me je Penijean nekoliko puta

spojila na sve te elektrode

i objasnila mi je da ne moram ništa
činiti niti misliti.

Trebala sam samo ostati mirna

i budna

i gledati.

(Zvukovi harfe i vibrafona)

To sam i učinila.

Svaki put kada bi moj mozak radio
na zdravom pragu,

dobila sam kratak zvuk glazbe
harfe i vibrafona.

I samo sam promatrala svoj mozak
kako se rotira brzinom zvrka

na televizoru moga oca.

To nije vodilo u očekivanom smjeru.

Rekla je da će se učenje zapravo
odvijati nesvjesno.

Ali tada sam razmišljala
o drugim stvarima koje sam naučila

bez svjesnog korištenja svoje svijesti.

Kada vozite bicikl,

zapravo nemam pojma što, naprimjer,
radi mišić moga lijevog bedra,

ili kako moj leđni mišić zna
što činiti ako krenem udesno.

Tijelo jednostavno nauči.

Slično tome, Pavlovljevi psi vjerojatno
ne znaju previše o, recimo,

proteinskim strukturama
ili valovima zvuka zvona,

ali ipak otpuštaju slinu jer je
tijelo uparilo ta dva podražaja.

Završila sam seriju tretmana,

vratila sam se u MR uređaj
dr. Cheryl Olman,

ponovili smo protokol,

iste fotografije --

moj bivši, kontrolni tip, a za potrebe
znanstvene nepristranosti,

Cheryl i njezin tim
nisu znali koji je koji,

kako ne bi mogli utjecati na ishod.

Nakon što je analizirala
drugi set podataka,

poslala mi je ovu sliku.

Rekla je,

"Prisutnost tipa A u tvome mozgu

izgleda osjetno izbrisanom.

Mislim da je to poželjan ishod",
zarez, da, upitnik.

(Smijeh)

To i jest bio upravo željeni ishod.

Konačno sam si dozvolila
trenutak introspekcije,

kako sam se osjećala?

S jedne strane, bilo je kao

da imam isti raspon osjećaja
koje sam imala i ranije.

Ovo nije film 
"Vječni sjaj nepobjedivog uma."

Tip nije bio stranac.

Ali imala sam ljubav i ljubomoru
i prijateljstvo i privlačnost i poštovanje

i sve te zamršene osjećaje koje
nakupite nakon dugotrajne ljubavi.

Ali osjetila sam kao da su dobroćudni
osjećaji isplivali na površinu,

a osjećaji ovisnosti i manje
velikodušni osjećaji

više nisu bili prisutni.

To nekako zvuči kao mala stvar,

to preraspodjeljivanje osjećaja,

ali za mene je to bila ogromna stvar.

Ako bih vam rekla,

"Dat ću ti anesteziju

i izvadit ću ti umnjake",

stvarno bi vam bio bitan
redoslijed tih dviju stvari.

(Smijeh)

Također sam se osjećala

kao da imam tu neobičnu
filozofsku povlasticu

da razumijem ljubav.

Laboratorij mi je ponudio 
3D ispis moje repate jezgre.

Mogla sam držati ljubav u ruci.

(Smijeh)

Obavila sam je broncom

i pretvorila u ogrlicu koju sam
prodala na štandu tijekom koncerata.

(Smijeh)

(Pljesak)

A zatim, uz pomoć nekoliko
prijatelja iz Minneapolisa,

jedna od njih je Becky,

napravili smo od nje ogromnu disko kuglu

(Smijeh)

koja se spuštala sa stropa na
mojim većim koncertima.

Osjećala sam da imam priliku
bolje razumjeti ljubav,

čak i ovisničke dijelove.

To nije uredno, simetrično,
valentinsko srce.

Ona je tjelesna, sustavna,

ona je grozomoran par ovčjih rogova
utisnutih duboko u vašoj lubanji,

i kada taj poseban momak prođe pored vas,

upali se,

a ako se i vi njemu sviđate
i usrećujete jedno drugo,

onda se raspiruju plamenovi.

A ako mu se ne sviđate,

onda skupite tim neuroznanstvenika

da ga silom istjerate.

(Smijeh)

Hvala.

(Pljesak)