Jeste li ikad pokušali zamisliti idealan svijet? Svijet bez rata, siromaštva ili zločina? Ako jeste, niste jedini. Platon je zamislio prosvijećenu republiku kojom vladaju filozofi kraljevi, mnoge religije obećavaju blaženstvo u zagrobnom životu, a tijekom čitave povijesti razne su grupe pokušavale stvoriti raj na Zemlji. Taj je koncept dobio ime po knjizi „Utopija” Thomasa Morea iz 1516. i na grčkom znači „mjesto koje ne postoji”. Premda je samo ime impliciralo nemogućnost, suvremeni znanstveni i politički napredak pružio je nadu u konačno ostvarenje tih snova. No snovi su se redovito pretvarali u noćne more u obliku rata, gladi i opresije. Kad su umjetnici počeli preispitivati utopijski način razmišljanja, rođen je žanr distopije, lošeg mjesta. Jedno od prvih distopijskih djela su „Gulliverova putovanja” Jonathana Swifta. Tijekom svojeg putovanja Gulliver nailazi na imaginarna društva, od kojih su neka na prvi pogled impresivna, da bi se konačno pokazala vrlo manjkavima. Na letećem otoku Laputi znanstvenici i društveni teoretičari kuju sulude i beskorisne planove, istovremeno zanemarujući praktične potrebe nižih slojeva. A Houyhnhnmi, koji žive u savršeno logičnom skladu, ne toleriraju nesavršenosti stvarnih ljudskih bića. Svojim romanom Swift je stvorio nacrt za distopiju, zamislivši svijet u kojem su određeni trendovi suvremenog društva dovedeni do krajnosti, čime se otkrivaju njihove skrivene mane. A sljedećih nekoliko stoljeća pružilo je izobilje materijala. Industrijska tehnologija, za koju se vjerovalo da će osloboditi radnike, umjesto toga ih je zatočila u slamove i tvornice, dok su tajkuni postajali bogatiji od kraljeva. Do kraja 1880-ih mnogi su se već bojali kamo bi nas takvi uvjeti mogli odvesti. H. G. Wells je u „Vremenskom stroju” zamislio da su niža klasa i radnici evoluirali u različite vrste, dok je Jack London u „Željeznoj peti” prikazao tiransku oligarhiju kako vlada osiromašenim masama. Novo je stoljeće donijelo još uzbudljivih i zastrašujućih promjena. Napredak u medicini omogućio je nadilaženje bioloških granica, a masovni mediji omogućili su trenutnu komunikaciju između vlasti i puka. U „Vrlom novom svijetu” Aldousa Huxleyja građani su genetički izmijenjeni i društvene su im uloge uvjetovane. Iako propaganda i lijekovi čine društvo sretnim, očito je nestala neka osnovna ljudskost. No najpoznatije distopije uopće nisu bile imaginarne. Dok je Europom harao dotad nezapamćeni industrijski rat, na vlast su došli novi politički pokreti. Neki su obećavali brisanje svih društvenih razlika, dok su drugi nastojali ujediniti ljude oko mitskog naslijeđa. Rezultat su bile stvarne distopije, u kojima se život odvijao pod budnim okom države, a smrt nemilosrdno i učinkovito stizala svakoga tko se nije uklopio. Mnogi pisci tog vremena nisu samo promatrali te užase, već su ih i proživjeli. U svojem romanu „Mi” sovjetski pisac Jevgenij Zamjatin opisao je budućnost u kojoj više nema slobodne volje i individualnosti. Knjiga, koja je bila zabranjena u SSSR-u, nadahnula je pisce poput Georgea Orwella, koji se borio u prvim redovima i protiv fašizma i protiv komunizma. Dok njegov roman „Životinjska farma” izravno ismijava sovjetski režim, klasik „1984.” obuhvatnija je kritika totalitarizma, medija i jezika. A u SAD-u je roman „To je ovdje nemoguće” Sinclaira Lewisa predočio kako lako demokracija može ustupiti mjesto fašizmu. U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata pisci su se pitali što nove tehnologije, primjerice atomska energija, umjetna inteligencija i putovanja u svemir, znače za budućnost čovječanstva. Kao kontrast popularnim vizijama blistavog napretka, distopijska znanstvena fantastika proširila se na film, strip i igre. U njima su se roboti okretali protiv svojih tvoraca, dok se na malim ekranima prikazivala smrtonosna zabava za mase. Radnici su rintali u svemirskim kolonijama iznad Zemlje, čiji su resursi iscrpljeni i čije prenapučene gradove razdire kriminal. Ipak, politika je uvijek bila negdje u pozadini. U djelima kao što su „Dr. Strangelove” i „Čuvari” razmatra se stvarna prijetnja nuklearnog rata, dok su nas „O za osvetu” i „Sluškinjina priča” upozorili kako lako naša prava mogu iščeznuti dođe li do krize. I današnja distopijska fikcija nastavlja odražavati suvremene bojazni od nejednakosti, klimatskih promjena, moći države i globalnih epidemija. Pa, zašto bismo se trebali zamarati svim tim pesimizmom? Zato što su distopije u svojoj srži upozorenja, ne o nekoj određenoj vladi ili tehnologiji, već o samoj ideji da se čovječanstvo može idealno oblikovati. Zamislite opet svoj savršeni svijet. Jeste li zamislili i što je potrebno da se on ostvari? Kako biste natjerali ljude na suradnju? I kako biste se pobrinuli da opstane? Osvrnite se ponovo. Mislite li i dalje da je savršen?