Jeste li ikad pokušali zamisliti
idealan svijet?
Svijet bez rata, siromaštva ili zločina?
Ako jeste, niste jedini.
Platon je zamislio prosvijećenu republiku
kojom vladaju filozofi kraljevi,
mnoge religije obećavaju
blaženstvo u zagrobnom životu,
a tijekom čitave povijesti
razne su grupe pokušavale
stvoriti raj na Zemlji.
Taj je koncept dobio ime po knjizi
„Utopija” Thomasa Morea iz 1516.
i na grčkom znači
„mjesto koje ne postoji”.
Premda je samo ime
impliciralo nemogućnost,
suvremeni znanstveni i politički napredak
pružio je nadu u
konačno ostvarenje tih snova.
No snovi su se redovito
pretvarali u noćne more
u obliku rata, gladi i opresije.
Kad su umjetnici počeli preispitivati
utopijski način razmišljanja,
rođen je žanr distopije, lošeg mjesta.
Jedno od prvih distopijskih djela su
„Gulliverova putovanja” Jonathana Swifta.
Tijekom svojeg putovanja
Gulliver nailazi na imaginarna društva,
od kojih su neka na prvi pogled impresivna,
da bi se konačno pokazala vrlo manjkavima.
Na letećem otoku Laputi
znanstvenici i društveni teoretičari
kuju sulude i beskorisne planove,
istovremeno zanemarujući
praktične potrebe nižih slojeva.
A Houyhnhnmi, koji žive
u savršeno logičnom skladu,
ne toleriraju nesavršenosti
stvarnih ljudskih bića.
Svojim romanom Swift je stvorio
nacrt za distopiju,
zamislivši svijet u kojem su
određeni trendovi suvremenog društva
dovedeni do krajnosti,
čime se otkrivaju njihove skrivene mane.
A sljedećih nekoliko stoljeća
pružilo je izobilje materijala.
Industrijska tehnologija, za koju se
vjerovalo da će osloboditi radnike,
umjesto toga ih je zatočila
u slamove i tvornice,
dok su tajkuni postajali
bogatiji od kraljeva.
Do kraja 1880-ih mnogi su se već bojali
kamo bi nas takvi uvjeti mogli odvesti.
H. G. Wells je u „Vremenskom stroju”
zamislio da su niža klasa i radnici
evoluirali u različite vrste,
dok je Jack London u „Željeznoj peti”
prikazao tiransku oligarhiju
kako vlada osiromašenim masama.
Novo je stoljeće donijelo
još uzbudljivih i zastrašujućih promjena.
Napredak u medicini omogućio je
nadilaženje bioloških granica,
a masovni mediji omogućili su
trenutnu komunikaciju
između vlasti i puka.
U „Vrlom novom svijetu” Aldousa Huxleyja
građani su genetički izmijenjeni
i društvene su im uloge uvjetovane.
Iako propaganda i lijekovi
čine društvo sretnim,
očito je nestala neka osnovna ljudskost.
No najpoznatije distopije
uopće nisu bile imaginarne.
Dok je Europom harao
dotad nezapamćeni industrijski rat,
na vlast su došli novi politički pokreti.
Neki su obećavali
brisanje svih društvenih razlika,
dok su drugi nastojali
ujediniti ljude oko mitskog naslijeđa.
Rezultat su bile stvarne distopije,
u kojima se život odvijao
pod budnim okom države,
a smrt nemilosrdno i učinkovito stizala
svakoga tko se nije uklopio.
Mnogi pisci tog vremena
nisu samo promatrali te užase,
već su ih i proživjeli.
U svojem romanu „Mi” sovjetski pisac
Jevgenij Zamjatin opisao je budućnost
u kojoj više nema
slobodne volje i individualnosti.
Knjiga, koja je bila zabranjena u SSSR-u,
nadahnula je pisce poput Georgea Orwella,
koji se borio u prvim redovima i protiv
fašizma i protiv komunizma.
Dok njegov roman „Životinjska farma”
izravno ismijava sovjetski režim,
klasik „1984.” obuhvatnija je kritika
totalitarizma, medija i jezika.
A u SAD-u je roman „To je ovdje nemoguće”
Sinclaira Lewisa
predočio kako lako demokracija
može ustupiti mjesto fašizmu.
U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata
pisci su se pitali što nove tehnologije,
primjerice atomska energija,
umjetna inteligencija i putovanja u svemir,
znače za budućnost čovječanstva.
Kao kontrast popularnim vizijama
blistavog napretka,
distopijska znanstvena fantastika
proširila se na film, strip i igre.
U njima su se roboti okretali
protiv svojih tvoraca,
dok se na malim ekranima prikazivala
smrtonosna zabava za mase.
Radnici su rintali u svemirskim kolonijama
iznad Zemlje, čiji su resursi iscrpljeni
i čije prenapučene gradove
razdire kriminal.
Ipak, politika je uvijek bila
negdje u pozadini.
U djelima kao što su „Dr. Strangelove” i „Čuvari”
razmatra se stvarna prijetnja nuklearnog rata,
dok su nas „O za osvetu” i
„Sluškinjina priča”
upozorili kako lako naša prava
mogu iščeznuti dođe li do krize.
I današnja distopijska fikcija nastavlja
odražavati suvremene bojazni
od nejednakosti,
klimatskih promjena,
moći države
i globalnih epidemija.
Pa, zašto bismo se trebali zamarati
svim tim pesimizmom?
Zato što su distopije
u svojoj srži upozorenja,
ne o nekoj određenoj vladi
ili tehnologiji,
već o samoj ideji da se čovječanstvo
može idealno oblikovati.
Zamislite opet svoj savršeni svijet.
Jeste li zamislili i što je potrebno
da se on ostvari?
Kako biste natjerali ljude na suradnju?
I kako biste se pobrinuli da opstane?
Osvrnite se ponovo.
Mislite li i dalje da je savršen?