Nije tajna da anarhisti
ne vole države.
Ustvari, nas anarhiste
generano određuje
naše odbijanje
i protivljenje
državnim institucijama,
poput vlada,
policije i zatvora.
Ali iako je
protivljenje ovim
fizičkim manifestacijama države
svakako važan deo
anarhističke prakse,
anarhistička kritika države
ide mnogo dalje
i uključuje
temeljne društvene odnose
i ideologije koje su
tokom istorije
bile upotrebljene
za stvaranje država,
i održavanje
njihovog autoriteta.
Jedan od najvažnijih
među tim konceptima
je nacionalizam.
Pa, šta je on zapravo?
I šta anarhisti
imaju protiv njega?
Pa ... u suštini
nacionalizam je
poput društvenog lepka
koji na okupu drži ljude
različitih etničkih,
plemenskih, lingvističkih
verskih i kulturnih grupacija
u populaciji
koja je homogena
i povezana određenom
geografskom teritorijom.
Problem sa
nacionalizmom nije
nužno to što je lepak -
puno je primera
organskog nacionalizma,
zasnovanog na
zajedničkoj kulturi,
jeziku i istoriji,
i ustvari,
mnogi anarhisti su bili
pod velikim uticajem,
pa čak su i učestvovali u
borbama koje su bile
motivisane nacionalizmom
poput otpora koji su pružali
urođenički narodi
protiv svojih
kolonijalnih ugnjetavača,
ili, 1929-e i osnivanja
Autonomne zone Šinmin
od strane kineskih, korejskih i
japanskih anarhista
koji su se borili protiv
japanskog imperijalizma.
Problem sa nacionalizmom leži u
tendenciji maskiranja
društvenih kontradikcija
koje postoje u stanovništvu,
ne bi li se na taj način
omogućila reprodukcija
hijerarhija,
koje zauzvrat
na kraju proizvode
novu državnu strukturu.
Što drugim rečima znači
da je nacionalizam snaga
koja grupiše ljude na način
koji teži ka održanju podele
ljudske rase na međusobno
suprostavljenje države.
U zemljama sa snažnim
državnim institucijama,
nacionalizam je poznatiji kao
patriotizam
i od svih se zahteva
od najranijeg doba da veruju
da je ljubav prema
zemlji jedna od
najvažnijih, najprirodnijih stvari
koje možete učiniti.
U školama nas
teraju svakog jutra
da stojimo tokom
intoniranja himne
i uče nas u velikoj meri
prečišćenoj verziji
istorije naše nacije.
Mi joj čak svake godine
slavimo rođendan.
... sa vatrometom, niša manje.
Jer nacionalizam je
toliko ukorenjen
u našim životima,
običajima i verovanjima
da bi se mnogi ljudi
iznenadili kada bi saznali
da je to
relativno nova stvar.
Dok su neke zemlje,
poput KIne,
postojale kao manje-više
ujedinjena teritorija
hiljadama godina,
druge, poput Italije,
postoje manje od 150 godina.
I mnoge države su još mlađe
od toga.
Tokom najvećeg dela
ljudske istorije
nacionalne države
prosto nisu postojale.
Umesto toga,
svet je bio podeljen
na gradove-države,
kojima su vladala kraljevstva
i carstva, čije granice
su bile u stalno
promenjivom stanju.
Tada, većina ljudi je
vodila jednostavne živote
kao seljaci,
i imali su vrlo malo dodira
sa onim što sada
podrazumevamo pod državom.
I zato što su jezici uglavnom
prenošeni usmenim putem,
bujali su mnogi različiti dijalekti
i egzistirali jedan kraj drugog.
Iako se nacionalizam javio
u različitim delovima sveta
u različito vreme,
razvoj moderne nacionalne države
često se povezuje sa
početnim razvojem kapitalizma
i evropskom
kolonijalnom ekspanzijom
počevši od 16. veka.
Trkom za otimanje zemlje
i resursa počela je
žestoka borba između
evropskih kraljevina,
što je dovelo do
povećanja broja
i postepene
konsolidacije država
sa jasno
definisanim granicama.
U takozvanim „Novom svetu“
naseljenici iz
raznih evropskih nacija
stvorilii su nove
kolektivne nacionalne identitete
nastale na temelju
zajedničkog iskustva
rasne dominacije nad
urođeničkim nacijama
i porobljenim
Afrikancima i Afrikankama.
Sredinom 19. veka
mnoge države su po prvi put
počele sa uvođenjem
centralizovanih
obrazovnih sistema,
dodatno olakšavajući nacionalističku
indoktrinaciju, i pomažući
eliminisanje preostalih lingvističkih
i kulturnih razlika.
U ekstremnim slučajevima
poput internatskog školskog sistema
u takozvanoj Kanadi,
ova praksa doseže razmere
pravog genocida.
Nezadovoljni svojim
pljačkanjem Amerika
evropski kolonijalisti su
raskomadali Ameriku
i bivše Otomansko carstvo
u arbitrarno definisane države,
koje su zauzvrat proizvele
nacionalističke diktatore
koji su brutalno masakrirali lingvističke
i etničke manjine, poput
Jermena i Kurda
na Bliskom istoku.
Nacionalizam se oslanja
na velike, objedinjujuće
narative
za povezivanje stanovništva
u težnji za ostvarenjem
zajedničke sudbine.
Bilo da ovo podrazumeva oblik
individualističkog ostvarenja
takozvanog američkog sna,
ili nacističko ostvarenje Trećeg rajha,
bilo da je u pitanju
izrazito militarizovani
etno-religijski protekcionizam Izraela,
ili totalitarna samodovoljnost
severnokorejske „džuče“,
nacionalizam pruža
ideološki okvir
za manipulisanje i
društvenu kontrolu
nad velikim grupama ljudi.
On pruža smisao
kolektivnog pripadanja
i jedinstvo svrhe,
dok simultano
pomaže opravdavanje
drastične primene
državnog nasilja
prema onima koji se
smatraju za „druge“.
Ljudska istorija pliva u krvi
koja je opravdana
u ime nacionalizma,
od etničkog čišćenja i genocida,
do agresivnih ratova
pokrenutih u odbranu apstraktnih,
emocijama zasićenih koncepata,
poput slobode
ili slave otadžbine.
Umesto da se ograničavaju
uskom perspektivom nacionalizma,
anarhisti ističu
suprotni koncept
internacionalizma.
To proističe iz shvatanja da su
granice i nacije
veštački konstrukti
koji bi trebalo da nas podele
i da borbe za
slobodu i dostojanstvo
koje se vode
bilo gde na svetu
zaslužuju našu solidarnost
i podršku.
Da umesto da se bore
i umiru u ratovima u korist
bogatih i moćnih,
potlačeni ljudi bi
trebalo da se ujedine
i da vode rat protiv naših
zajedničkih neprijatelja.
I konačno, da bi
čovečanstvo ostvarilo
svoj pun potencijal
i da bismo se udružili
radi rešavanja problema
sa kojima se
suočavamo kao vrsta
... potrebno je ništa manje
od svetske revolucije.