Najviše vremena provodim misleći o devojčicama, a u našem društvu je pomalo čudno kad to kaže odrastao čovek. Ipak, radim to. Najviše vremena provodim misleći o devojčicama, i mislim da je to zato što i sam imam jednu. Ovo je moja devojčica i mislim da bi vam se stvarno dopala. Pametna je i duhovita, dobra prema ljudima i dobar prijatelj. Međutim, kad pričam o svojoj kćeri, reč koju vidim da najviše koristim je „atleta“. Moje dete je atletičarka. Snažna je i brza, ima sjajnu ravnotežu i dobro kontroliše telo. Ona je trostruki državni šampion, tri puta zaredom u šaolin kempu. Sa devet godina, ona je već na pola puta do crnog pojasa. Moja ćerka je atletičarka. Kada čovek visok skoro 2 m i težak 120 kg stane pred vas i kaže da mu je ćerka atletičarka, pomislili biste da je to odraz njega samog. Nije. (Smeh.) Moja žena je u srednjoj školi dva puta igrala fudbal u državnoj ligi i dva puta odbojku, a ja sam igrao „Tamnice i zmajeve“. I baš zato, iako je moja ćerka atletičarka, ona je isto tako i veliki čudak, što ja volim kod nje. Ona šeta po kući u ognjenom plaštu koji je sama napravila. Ona sedi na Gvozdenom prestolu - (Smeh) iako nikad nije gledala „Igru prestola“, pre svega zato što mi nismo najgori roditelji ikada. Međutim, ona zna da postoji neko koga zovu Majka zmajeva, i ona sebe zove tako i uživa u tome. Ona je i veliki fan stripova. Upravo sad, njen omiljeni junak je Grut. Ona voli Gruta. Ona obožava Neverovatnog Hulka. Međutim, ono što moja ćerka najviše voli, što joj je u srcu su „Ratovi zvezda“. Moje dete je Džedaj. Mada, nekad je i Sit, što je izbor koji ja poštujem. (Smeh) Međutim, moram da postavim jedno pitanje. Zašto svaki put kad se moja ćerka preruši, bilo u Gruta ili Neverovatnog Hulka, ili Obi-Van Kenobija ili Darta Mola, zašto je svaki junak u koga se preruši - dečak? I gde su svi ženski superheroji? To i nije pravo pitanje, jer ima mnogo ženskih superheroja. Moje pravo pitanje je gde su stvari za ženske superheroje. Gde su kostimi? Gde su igračke? Jer svaki dan, kada se moja ćerka igra, kada se prerušava, ona uči stvari kroz proces koji u mom poslu profesora studija medija zovemo javnom pedagogijom. Tačnije, to je način kako se društva uče raznim ideologijama. Kako ste naučili šta znači biti čovek ili žena, šta znači lepo se ponašati u javnosti, šta znači biti patriota i imati lepe manire. Sve su to temeljni socijalni odnosi koji nas grade kao ljude. To je, ukratko, način na koji učimo ono što znamo o drugim ljudima i o svetu. Međutim, mi živimo u društvu koje je 100 posto medijski zasićeno. To znači da je baš svaki aspekt vašeg ljudskog postojanja, pored vaših osnovnih telesnih funkcija, na neki način dotaknut medijima. Od auta koji vozite, preko hrane koju jedete, odeće koju nosite, načina na koji gradite svoje odnose, do samog jezika koji koristite da biste formirali misao - sve ovo je na neki način posredovano. Znači, odgovor u našem društvu na pitanje kako učimo ono što znamo o drugim ljudima i o svetu glasi - uglavnom preko medija. Pa, ima jedna caka u tome, jer u našem društvu mediji nisu samo tehnologije i uređaji za prenos informacija. Oni su i korporativni entiteti. A kad je prenos informacija vezan za finansijsku dobit, postoji problem. Koliki problem? Razmislite o ovome. Godine 1983, 90 posto američkih medija bilo je u posedu 50 kompanija. Na bilo kom tržištu, 50 kompanija koje nešto rade znači mnoštvo kompanija. To je mnoštvo raznih pogleda na svet. U 2015. godini taj broj se smanjio na šest, šest kompanija. To su „NBC Juniversal Komkast“, „AOL Tajm Vorner“, kompanija „Volt Dizni“, „Njuz Kor“, „Vajakom“ i korporacija CBS. Ovih šest kompanija proizvodi 9 od svakih 10 filmova koje gledate, 9 od svakih 10 televizijskih emisija, 9 od svakih 10 pesama, 9 od svakih 10 knjiga. Dakle, moje pitanje za vas je sledeće: ako šest kompanija kontroliše 90 posto američkih medija, koliko uticaja mislite da imaju na ono što možete da gledate svakodnevno? Jer u studijama medija, mi često govorimo da nam mediji ne mogu reći šta da mislimo, i stvarno ne mogu; užasni su u tome. Međutim, to i nije njihov posao. Mediji nam ne govore šta da mislimo. Mediji nam govore o čemu da mislimo. Oni kontrolišu konverzaciju, a sa tom kontrolom, oni ne moraju da vas nateraju da mislite ono što oni žele. Samo će vas naterati da mislite o stvarima o kojima žele da mislite, i, još bitnije, da ne mislite o stvarima o kojima ne žele da mislite. Oni kontrolišu konverzaciju. Kako to radi u praksi? Hajde da pogledamo samo jednu kompaniju. Uzećemo lak primer. Popričajmo malo o kompaniji „Volt Dizni“. Evo zašto uvek biram kompaniju „Volt Dizni“. Postoji li makar jedna osoba ovde koja nikad nije gledala „Diznijev“ film? Pogledajte. Upravo tako. „Dizni“ sam izabrao jer ima ono što zovemo stoprocentnim prodorom u naše društvo. Baš svaka osoba je izložena Dizniju, pa je to za mene zgodan primer. Od 1937. godine „Dizni“ zarađuje najviše novca prodajući princeze devojčicama. Zarađuje ogroman deo svog novca. Osim, naravno, ako princeza koja interesuje vašu ćerku, kao moju, nije ova. Vidite, 2012. godine, „Dizni“ je kupio „Lukasfilm“ za četiri milijarde dolara i „Diznijeve“ prodavnice su smesta bile preplavljene Hanom Solom i Obi-Van Kenobijem, Dartom Vejderom, Lukom Skajvokerom i Jodom, ali ne i Princezom Lejom. Zašto? Zato što ta princeza pravi zbrku u javnoj pedagogiji za ove princeze. Dakle „Dizni“ nije stavio robu za Princezu Leju u prodavnice, a kad su ljudi otišli tamo i pitali: „Hej, gde su stvari za Princezu Leju?“ „Dizni“ je odgovorio: „Nemamo nameru da opskrbimo radnju robom za Princezu Leju.“ Fanovi su se naljutili i otišli na Tviter sa haštagom „hoćemo Leju“. A „Dizni“ je odgovorio: „Čekajte, nismo tako mislili. Mislili smo da još nemamo robu za Princezu Leju, ali nabavićemo je." To je bilo 2012. godine, a sada je 2015. godina, a ako odete u „Diznijevu“ radnju, kao ja nedavno, i potražite stvari za Princezu Leju, znate li koliko takvih artikala ima u „Diznijevoj“ prodavnici? Nijednog, jer „Dizni“ nema nameru da stavi Princezu Leju u prodavnicu. I to ne treba da nas iznenadi jer smo saznali da je to njihova politika kad su kupili „Marvel“ 2009. godine za iznos od 4,5 milijardi dolara. Jer kada zaradite mnogo novca prodajući princeze devojčicama, vi nekako poželite da zaradite i na dečacima. A šta je bolje prodati dečacima od superheroja? Tako je sada „Dizni“ dobio pristup Kapetanu Americi i Toru, Neverovatnom Hulku, a dobili su pristup čak i grupi superheroja za koje niko nikad nije čuo. „Marvel“ je toliko dobro prodavao superheroje. Prošle godine, izbacili su film „Čuvari galaksije“. To je film koji apsolutno ne bi trebalo da funkcioniše. Niko nije znao ko su oni osim zaluđenika za strip poput mene. Jedan od likova je drvo koje govori. Jedan od likova je čovekoliki rakun. To ne bi trebalo da funkcioniše. I tako su oni rasturili sa „Čuvarima galaksije“. Ova junakinja u sredini zove se Gamora. Igra je Zoi Saldana, a snažna je, pametna i brza i bori se kao nindža, a igra je prelepa crnkinja, i moja ćerka se zaljubila u nju. Tako sam, kao i svaki dobri zaluđeni tata, otišao da kupim ćerki Gamorine stvari i kada sam stigao u radnju, saznao sam nešto vrlo interesantno. Ako sam hteo da joj kupim ranac sa Gamorom, pa, na njemu nije bilo Gamore. Verovatno je trebalo da ovo reklamiraju kao „neke“ od čuvara galaksije. (Smeh) Ako sam hteo da joj kupim pribor za užinu, ni tu nje nije bilo, i ako sam hteo da joj kupim majicu, ni tu je nije bilo. Zapravo, ako bih otišao u radnju, kao tada, i pogledao displej, tamo bi stajala sličica Gamore, ali ako zapravo pogledate robu na polici, Gamore nema nigde. Mogao sam da odem na Tviter i haštagujem „gde je Gamora“, poput miliona fanova širom sveta, ali istina je da nisam bio čak ni iznenađen, jer znam šta je bilo kad je „Dizni“ izbacio „Osvetnike“. A baš ove godine dobili smo novi film o njima, „Doba Ultrona“, i bili smo jako uzbuđeni, jer nije bilo samo jednog već dva ženska superheroja, Grimizna Veštica i Crna Udovica. I bili smo jako uzbuđeni. Međutim, evo prave istine o tome. Iako Skarlet Johanson, jedna od najpopularnijih glumica u Americi, igra Crnu Udovicu, a Crna Udovica je zvezda ne jednog, ne dva, već pet različitih „Marvelovih“ filmova, ne postoji nijedan komad robe za Crnu Udovicu. Nijedan. A ako odete u „Diznijevu“ radnju i potražite kostim Crne Udovice, ono što ćete naći su Kapetan Amerika i Neverovatni Hulk. Naći ćete Ajron Mena i Tora. Naći ćete čak i Ratnu Mašinu, koja čak i nije tako dugo na filmu. Ono što nećete naći je Crna Udovica. A mogao sam otići na Tviter i haštagovati, kao mnogi, „gde je Nataša“, ali umoran sam od toga. Umoran sam što moram to da radim. Po celoj zemlji, klinci se sada igraju kompletom „Sajkl Blast Kvendžek“, gde Kapetan Amerika izleće na motoru iz aviona u pokretu i to je stvarno fenomenalno. Znate koliko fenomenalno? Toliko da kad se to desilo u filmu, to je uradila Crna Udovica. Ne samo da su je izbrisali, već i zamenili muškim likom. I čemu nas to uči? Tokom sledećih pet godina, „Dizni“, „Braća Vorner“ i gomila filmskih studija izbaciće preko 30 igranih filmova o junacima iz stripova, a od tih 30 igranih filmova, tačno dva će imati glavne ženske likove. Dva. Biće žena i u ostalim filmovima, ali one će biti pratioci, potencijalne ljubavnice, biće članovi timova. Neće biti glavne junakinje. I ako ono što učimo, ono što znamo o drugim ljudima i svetu, učimo kroz medije, onda ove kompanije uče moju ćerku da, čak i ako je snažna i pametna i brza i bori se kao nindža, što sve važi za nju, to nije bitno. Nju će ili ignorisati, kao Gamoru, ili izbrisati i zameniti dečakom, kao Crnu Udovicu. A to nije fer. Nije fer prema njoj, a ni prema vašim sinovima i kćerima. Međutim, evo u čemu je stvar - ja odgajam devojčicu, a ona je u sebi mala muškarača, što je, uzgred, užasan naziv za devojčicu. On zapravo kaže da te osobine koje vas definišu zapravo nisu vaše, već su vam ih samo na kratko pozajmili dečaci. Međutim, da li znate koliko patnje će ona imati u životu zato što je u sebi mala muškarača? Nula. Nimalo. Ljudi će reći da je slatka. Smatraće je plahovitom, jer u našem društvu, davanje takozvanih muških osobina devojčicama smatra se nadgradnjom, bonusom. Ja ne odgajam dečaka, poput Majka. Majk je dečak iz Floride. On ima 11 godina i najviše na svetu voli šou koji se zove „Moj mali poni, prijateljstvo je čarobno“, poput miliona druge dece širom Amerike. Taj šou se prodaje devojčicama od pet do devet godina, ali postoje milioni dečaka i odraslih muškaraca koji uživaju u „Mom malom poniju, prijateljstvo je čarobno“. Oni imaju klub. Zovu se Broniz, braća poni, dečaci koji vole ponije. I ja sam jedan od njih. I šta Majk i ja i milioni drugih dečaka i ljudi učimo iz tog ženskastog, šonjastog sveta „Mog malog ponija“? Pa, oni uče da vredno uče, vredno rade i vredno se zabavljaju, da izgledaju dobro i osećaju se dobro i čine dobro, i ne daj bože da učimo dečake ovim mlakonjskim konceptima. Dakle, druga deca iz komšiluka maltretiraju Majka i tuku ga i rugaju mu se, i, u svojoj 11. godini, Majk ode kući nađe kaiš, obmota ga oko vrata i obesi se na svom krevetu. Zato što smo razvili društvo u kome bi dečak radije bio mrtav nego da se misli da voli ženske stvari. I to nije Majkova krivica. To je naša krivica. Mi smo ga izneverili. Izneverili smo svoju decu. I moramo da za njih radimo bolje. Moramo prestati da činimo da se ženski superheroji pojavljuju samo na roze majicama koje su namenjene devojčicama. Moramo da prestanemo. A kad sam ovo sastavljao, ljudi su mi rekli: „Pa, to se nikad neće desiti.“ A ja sam rekao: „Stvarno?“ Jer baš ove godine, „Target“ je najavio da neće više deliti radnje igračaka po rodovima. Pomešaće ih. Sad, pre nego što nas ruke zabole od tapšanja „Targeta“ po ramenu, baš ove nedelje izbacili su majicu sa jednom od najslavnijih scena iz „Ratova zvezda: Nova nada“, gde se Princeza Leja suprotstavlja Mračnom Gospodaru Sita, odštampanoj na majici, na kojoj je Princezu misteriozno zamenio Luk. Zato nemojmo da se mnogo tapšemo po ramenima. Isto tako, baš ove nedelje, „Dizni“ je najavio da neće više deliti kostime za Noć veštica na muške i ženske, zbog čega im kažem: „Hvala, Dizni, ali jedini kostimi koje pravite su za muške superheroje, pa da li je stvarno važno ko će ih nositi?“ Baš ove nedelje, „Matel“, koji pravi Barbiku, najavio je da će izbaciti seriju superheroina DC. Zanimljivo je da su pričali s devojčicama i pitali ih šta one žele da vide na lutkama, i, sad vidite da lutke imaju kolena i laktove koji se savijaju da bi mogle da rade ono što mogu superheroji. I, molim vas, kupite ih. I nemojte ih samo kupiti vašim ćerkama; kupite ih i vašim sinovima, jer važno je da se dečaci igraju ženskih superheroja baš kao što se moja ćerka igra muških superheroja. Zapravo, ono što bih voleo je svet u kojem svaka osoba koja ide u radnju pođe sa malim nacrtom u glavi da li treba ili ne treba da kupi igračku za dečaka ili devojčicu, a to je zaista jednostavan nacrt jer na njemu stoji samo jedno pitanje, a to je: „Da li se ova igračka upravlja vašim genitalijama?“ (Smeh) Ako je odgovor da, onda to nije igračka za decu. (Smeh) A ako je odgovor ne, onda jeste za dečake i devojčice. Stvarno je jednostavno. Jer danas govorimo o budućnosti budućnosti, a u mojoj budućnosti, dečaci i devojčice su jednako poštovani, jednako cenjeni i, najvažnije od svega, jednako predstavljeni. Hvala vam. (Aplauz)