Znanstvena obmana je uvjerenje kako znanost
već razumije prirodu realnosti
u načelu, ostavljajući samo detalje neriješenima.
Ovo je vrlo široko rasprostranjeno uvjerenje
u našem društvu. To je sustav uvjerenja ljudi
koji kažu: "ja ne vjerujem u Boga,
ja vjerujem u znanost". Taj se sustav uvjerenja
već proširio po cijelom svijetu.
Ali postoji sukob u srcu znanosti između
znanosti kao metode istraživanja temeljene
na razumu, dokazima, hipotezama i kolektivnom
istraživanju, i znanosti kao sustava uvjerenja ili pogledu na svijet.
I nažalost, aspekt znanosti kao pogleda na svijet počeo je kočiti i ograničavati slobodno propitkivanje
koje je u samim temeljima znanstvenih napora.
Još se od devetnaestog stoljeća znanost ponaša
u skladu sa sustavom uvjerenja
koji je u osnovi materijalistički - filozofski
materijalizam.
I znanost je sada u potpunosti podređena
materijalističkom načinu gledanja na svijet.
Mislim da kada se otrgnemo od toga, znanost će se
preporoditi. U svojoj knjizi "Obmana znanosti",
koja je u Americi izdana pod nazivom "Oslobođena
znanost", ukazao sam na deset dogmi,
ili znanstvenih pretpostavki, i pretvorio ih u
pitanja. Zanimalo me kako će se držati ako ih
promotrimo znanstveno. Nijedna se od
njih nije dobro održala.
Prvo ću proći i objaniti kojih su to deset
dogmi. A onda ću imati vremena
prodiskutirati samo jednu ili dvije od njih
detaljnije. Ali u osnovi, tih deset dogmi,
koje predstavljaju pogled na svijet najobrazovanijih
ljudi širom svijeta su:
Prvo, da je priroda mehanička ili barem nalik stroju.
Svemir je poput stroja, životinje i biljke
su poput strojeva, i mi smo poput strojeva.
Zapravo, mi jesmo strojevi. Mi smo
roboti za sječu drva, kako se živo izrazio Richard
Dawkins. S mozgom koji je genetski
programirano računalo.
Drugo, materija je nesvjesna. Cijeli je svemir
sastavljan od nesvjesne tvari. Nema svijesti
u zvijezdama, galaksijama,
planetama, životinjama, biljkama, a ne bi trebalo
biti ni u nama, ako je ova teorija točna.
Tako da je mnogo filozofije uma tijekom
zadnjih stotinu godina utrošeno da se pokuša
dokazati kako mi uopće nismo svjesni.
Pa kako je materija nesvjesna, onda su zakoni
prirode fiksni.
Ovo je dogma broj tri. Zakoni prirode su isti
sada kao što su bili u vrijeme velikog praska
i bit će isti zauvijek.
Ne samo zakoni, nego i prirodne konstante su
uvijek iste, zato se i zovu "konstante".
Dogma četiri: ukupna količina materije i
energije je uvijek ista. Nikad se ne mijenja
njen ukupan iznos, osim u trenutku velikog praska
kada je iznenada nastala ni iz čega
u jednom jedinom trenu.
Peta je dogma kako je priroda lišena smisla.
Nema nikakvog smisla u prirodu, a procesi
evolucije nemaju nikakav smisao ili smjer.
Dogma broj šest, biološko nasljeđe je materijalno.
Sve što nasljeđuješ je u tvojim genima, ili
u epigenskim modifikacijama gena, ili unutar
plazmatskog nasljeđa. Materijalno je.
Dogma sedam, sjećanja su uskladištena unutar
tvog mozga kao materijalni trag. Nekako je sve
čega se sjećaš unutar tvog mozga, u modificiranim
živčanim završecima, fosforiliziranim proteinima,
nitko ne zna kako to radi. Ali svejedno, gotovo svatko
u znanstvenom svijetu vjeruje kako
to mora biti nekako u mozgu.
Osma dogma, tvoj je um unutar tvoje glave.
Sva je tvoja svjesnost aktivnost tvog
mozga, ništa više od toga.
Deveta dogma, koja slijedi iz osme, psihički su
fenomeni poput telepatije nemogući.
Tvoje misli i namjere ne mogu imati nikakav učinak
na daljinu pošto je tvoj um unutar tvoje glave.
Stoga su svi očiti dokazi o telepatiji i
ostalim psihičkim fenomenima čista iluzija.
Ljudi vjeruju da se takve stvari događaju, ali
to je samo stoga što ne znaju dovoljno
o statistici, ili su obmanuti slučajnostima,
ili samo vide ono što žele vidjeti.
I deseta dogma, mehanistička medicina je jedina
vrsta koja doista radi. Zato vlade financiraju
isključivo istraživanja na polju mehanističke medicine,
potpuno ignorirajući komplementarne ili alternativne terapije.
One zasigurno ne mogu raditi jer nisu mehanističke.
Možda izgledaju kao da rade zato što
bi ljudima ionako bilo bolje, ili zbog
placebo efekta. Ali jedina vrsta koja
stvarno radi je mehanistička medicina.
Eto, ovo je podrazumijevani pogled na svijet
kojeg dijeli većina obrazovanih ljudi diljem svijeta.
Ona je osnova obrazovnog sustava,
službenog sustava zdravstva, medicinskih istraživanja,
vlada... i jednostavno je podrazumijevani
pogled na svijet obrazovanih ljudi. Ali ja smatram
kako je svaka od ovih dogmi vrlo, vrlo upitna.
I kada ih malo bolje pogledaš, raspadnu se. Uzet ću
prvu ideju da su zakoni prirode nepromjenjivi.
Ovo je zaostatak od starijeg pogleda na svijet,
prije šezdesetih, kada je stigla
teorija velikog praska. Ljudi su mislili kako je
cijeli svemir vječan, upravljan vječnim
matematičkim zakonima. Kada je došla teorija
velikog praska, ta se pretpostavka nastavila,
iako je veliki prasak otkrio svemir koji je
radikalno evolucijski, star približno
četrnaest milijardi godina. Raste, razvijaja se
i evoluira već četrnaest milijardi godina.
Raste i hladi se, i u njemu se pojavljuje sve više
struktura i uzoraka. Ali ideja je kako
su svi zakoni prirode bili potpuno fiksni u
trenutku velikog praska nalik svemirskom
Napoleonovom zakoniku. Kako je moj prijatelj Terrence
McKenna znao reći, moderna je znanost bazirana
na principu "daj nam jedno besplatno čudo i mi ćemo
objasniti ostalo". A to jedno besplatno čudo je
pojava sve materije i energije u svemiru, i svih
zakona koji njima upravljaju,
iz ničeg, u jednom jedinom trenutku.
Pa, u evolucijskom svemiru, zašto zakoni prirode
i sami ne bi evoluirali? Na kraju krajeva, ljudski
zakoni to rade, a sama je ideja zakona prirode bazirana
na metafori sa ljudskim zakonima. To je vrlo
antropocentrična metafora; samo ljudi imaju
zakone. Zapravo, samo civilizirana društva
imaju zakone. Kako je C.S. Lewis jednom primijetio, reći
kako kamen pada na zemlju zato što slijedi zakon
čini ga čovjekom, čak građaninom. To je metafora
na koju smo toliko navikli da zaboravljamo
kako je metafora. U evoluirajućem svemiru, mislim
kako je mnogo bolji koncept ideja navike.
Mislim kako navike prirode evoluiraju; pravilnosti
prirode su u osnovi navike.
Ovu je ideju iznio početkom dvadesetog
stoljeća američki filozof C.S. Pierce,
i njome su se zabavljali mnogi drugi filozofi
i nju sam ja osobno razvio u znanstvenu hipotezu;
hipotezu morfičke rezonancije, koja je osnova
za te evoluirajuće navike. Prema toj
hipotezi morfičke rezonancije, sve u prirodi
ima neku vrstu kolektivog sjećanja i
rezonancija se događa na bazi sličnosti.
Kako se mlada žirafa razvija u
majčinoj utrobi,
podešava se na mofričku rezonanciju
prethodnih žirafa. Koristi to kolektivno
sjećanje, raste kao žirafa i ponaša se
kao žirafa, zato što povlači to
kolektivno sjećanje. Mora imati prave
gene kako bi napravila prave proteine.
Ali geni su prema mom mišljenju debelo precjenjeni.
Oni se samo brinu oko proteina koje organizam
može napraviti, ne i oko oblika ili ponašanja.
Svaka vrsta ima neku vrstu kolektivnog
sjećanja. Čak i kristali. Ova teorija predviđa
da ako napraviš novu vrstu kristala,
prvi put kada je napraviš ona neće imati
postojeće navike. Ali jednom kada
se kristalizira, sljedeći put kada je napraviš
postojat će utjecaj od prvog kristala
na drugi, i diljem cijelog svijeta putem
morfičke rezonancije kristalizirat će se
malo lakše. Treći put će postojati utjecaj i prvog
i drugog kristala.
Zapravo postoje dobri dokazi kako se novi
spojevi sve lakše kristaliziraju diljem
svijeta, baš kao što teorija predviđa.
Također predviđa da ako naučiš životinju
novom triku, na primjer štakori nauče novi
trik u Londonu, tada diljem cijelog svijeta
štakori iste sorte nauče isti trik
brže samo zato što su štakori
to već naučili tamo. Iznenađujuće, već postoje
dokazi kako se to doista događa.
U svakom slučaju, to je jezgra moje hipoteze o
morfičkoj rezonanciji. Sve ovisi o
evoluirajućim navikama, ne o fiksnim zakonima.
Ali htio bih se također kratko osvrnuti i na
prirodne konstante. Jer one se, očito, smatraju
nepromjenjivima. Stvari poput gravitacijske
konstante ili brzine svjetlosti zovemo
fundamentalnim konstantama. Jesu li one
doista nepromjenjive? Kada sam se zainteresirao
za ovo pitanje, pokušao sam saznati. Zapisane
su u udžbenicima fizike. Udžbenici fizike popisuju
postojeće fundamentalne konstante i
kažu vam njihovu vrijednost. Mene je zanimalo da li
su se promijenili pa sam uzeo stara izdanja
udžbenika fizike. Otišao sam u knjižnicu patentnog
ureda u Londonu - jedino mjesto za koje znam
da drže ta stara izdanja. Tipično, ljudi ih bace u
smeće kada iziđu nove vrijednosti
izađu. Bace stare. Otkrio sam
kako se brzina svjetlosti
smanjila između 1928. i 1945. približno za
dvadeset kilometara u sekundi.
To je ogroman pad jer te su konstante
izračunate s pogreškom od djelića sekunde,
odnosno decimalnog mjesta. Pa opet, diljem čitavog
svijeta je pala, i mnogi su dobivali vrlo slične
vrijednosti sa vrlo malim odstupanjima.
A onda je 1948. ponovno otišla gore.
I ljudi su opet počeli dobivati vrlo
slične rezultate. Jako me to zaintrigiralo
i nisam nikako mogao shvatiti pa sam otišao
direktoru metrologije u
National Physical Laboratory u Teddingtonu.
Metrologija je znanost u kojoj ljudi mjere
konstante. Pitao sam ga za ovo,
rekao sam mu: "što misliš o ovom padu
brzine svjetlosti između 1928. i 1945."?
Odgovorio mi je: "oh, otkrio si najneugodniju
epizodu u povijesti naše znanosti".
Pitao sam ga: "dobro, da li je doista brzina
svjetlosti mogla pasti? To bi moglo imati
nevjerojatne posljedice ako je točno".
Kazao mi je: "ne, ne, naravno da nije mogla
doista pasti. Pa to je konstanta!"
- "Dobro, kako onda objašnjavaš činjenicu
da su je svi izmjerili sporijom tijekom
tog perioda? Jesu li namještali
svoje rezultate kako bi dobili ono što su mislili
da bi i drugi trebali dobivati, pa je cijela
stvar samo u glavama fizičara?"
- "Ne volimo koristiti riječi kao što je 'namještanje'".
Pitao sam ga: "dobro, kako bi volio to zvati?"
Rekao mi je: "mi to volimo zvati intelektualno
zaključavanje faze".
Pitao sam ga: "pa gle, ali se događalo tada, kako
možete biti sigurni da se ne događa i danas?
I da su današnje vrijednosti također posljedica
zaključavanja faze"?
- "Oh, ne, sigurni smo da nije".
- "Kako znamo"?
- "Riješili smo problem".
- "Kako?"
- "Fiksirali smo brzinu svjetlosti definicijom 1972."
- "Ali ona se još uvijek može promijeniti".
- "Da, ali to nikad nećemo saznati pošto smo
definirali metar u odnosu na brzinu svjetlosti,
pa će se i mjerna jedinica promijeniti s njom".
Izgledao je vrlo zadovoljan,
riješili su problem.
Onda sam ga pitao: "dobro, a što je sa velikim G?"
Gravitacijska konstanta, poznata u struci
kao "veliko G". Newtonova univerzalna
gravitacijska konstanta.
"To varira više od 1,3% zadnjih godina.
Izgleda kao da oscilira od mjesta do mjesta
i od vremena do vremena".
Na to mi je odgovorio: "oh, to su samo pogreške.
I nažalost, postoje prilično velike
pogreške sa velikim G."
Zanimalo me: "dobro, a što se doista mijenja.
Hoću reći, možda se stvarno mijenja."
Onda sam pogledao kako to rade.
Izmjere je u različitim laboratorijima,
dobiju različite vrijednosti u različitim danima,
i onda ih uprosječe. I onda drugi laboratoriji
diljem svijeta naprave isto, pa obično
dobiju prilično drugačiji prosjek.
Onda se internacionalni metrološki komitet
sastane svakih desetak godina i uprosječe
rezultate različitih laboratorija kako bi došli
do vrijednosti sa veliko G. Ali što ako G
doista fluktuira? Što ako se promijenio?
Već postoje dokazi kako se doista to
mijenja tijekom dana i tijekom godine.
Što ako Zemlja, kako se kreće kroz
svemir prolazi kroz neka područja tamne
tvari ili drugih čimbenika okruženja
koji bi je mogli promijeniti? Možda se svi stalno
mijenjaju? Što ako se ove pogreške zajedno
podižu i spuštaju? Više od deset godina
pokušavam uvjeriti metrologe
da analiziraju sirove rezultate. Zapravo, pokušavam ih
nagovoriti da ih stave on-line, na Internet.
Sa datumom, doista dobivenim mjerenjem, pa da
vidimo postoji li veza. Da vidimo da li su
jedan dan svi malo gore, pa drugi dan svi
malo dolje. Ako jesu, možda fluktuiraju zajedno.
To bi nam reklo nešto vrlo, vrlo zanimljivo.
Ali nitko još ovo nije napravio, a nisu
jer veliko G je konstanta. Nema smisla
tražiti promjene. Vidite, ovo je vrlo
jednostavan primjer gdje dogmatska pretpostavka
zapravo koči istraživanje. Osobno smatram
kako konstante mogu prilično varirati.
Unutar nekih granica, dakako. Ali moguće je
kako sve osciliraju i mislim da će doći dan kada
će znanstveni časopisi kao što je "Nature"
imati tjedno izvješće o konstantama, poput
burzovnog izvješća u novinama. Znate: "ovaj
tjedan veliko G je malo poraslo, naboj elektrona
je oslabio, brzina svjetlosti se drži, i tako dalje".
To je jedno područje gdje mislim kako
bi se ovo dogmatsko razmišljanje trebalo
otvoriti. Jedno od najvećih područja je
priroda uma. Ovo je najveći neriješeni problem,
kako je Graham (Hancock) upravo rekao, a to je
da znanost jednostavno ne zna što bi s činjenicom da
smo svjesni. I ne može se nositi s činjenicom kako
izgleda da naše misli nisu unutar našeg mozga.
Izgleda kako nisu sva naša iskustva unutar mozga.
Vaša slika mene sada ne djeluje kao da je
unutar vašeg mozga, pa ipak službeno je stajalište
kako postoji mali Rupert negdje unutar vaše
glave. I sve ostalo u ovoj sobi je
unutar vašeg mozga; vaše je iskustvo unutar
vašeg mozga. Sugeriram kako pogled
uključuje vanjsku projekciju slika, ono što
vidite jest unutar vašeg uma ali ne i
unutar vaše glave. Naši se umovi šire izvan
granica mozga čak i u najmanjem činu percepcije.
Mislim da projiciramo prema van slike koje vidimo,
i te slike dotiču ono što gledamo.
Ako vas promatram straga i ne znate da
sam tu - mogu li utjecati na vas?
Možete li osjetiti moj pogled? Postoji
obilje dokaza kako ljudi doista mogu.
Osjećaj kako nas netko gleda je prilično
uobičajen, i svježi eksperimentalni dokazi
upućuju na to da je stvarnost.
Izgleda kako i životinje to imaju također,
vjerojatno je to evoluiralo u kontekstu lovac-žrtva.
Životinja lovina koja je mogla osjetiti pogled
predatora bi lakše preživjela od one koja nije.
To bi nas moglo odvesti na posve novi put
ekološkog razmišljanja o odnosima
između predatora i žrtve.
Također i o dosegu naših umova. Ako gledamo
udaljene zvijezde, mislim kako naši umovi
na određeni način izlaze i dohvaćaju te zvijezde, i doslovno
se protežu preko astronomskih udaljenosti.
Nisu samo unutar naših glava. Može izgledati
nevjerojatno kako je ovo tema za diskusiju
u dvadeset i prvom stoljeću. Znamo toliko malo
o našim vlastitim umovima da je pitanje
gdje su naše slike trenutno vruća
tema unutar istraživanja svjesnosti.
Nemam više vremena adresirati ostale dogme, ali
svaka je od njih upitna.
Čim ih dovedemo u pitanje, otvore se novi oblici
istraživanja i nove mogućnosti.
I mislim da kada krenemo propitkivati ove
dogme kojih smo se držali toliko dugo,
znanost će procvjetati, doživjet će renesansu.
Potpuno sam uvjeren u važnost znanosti.
Proveo sam čitav život kao istraživački
znanstvenik, čitavu svoju karijeru. Ali mislim
da ćemo prevazilaženjem ovih dogmi znanost biti
regenerirana. Ponovno može postati zanimljiva
i, nadam se, životna.
Hvala.
Prijevod:
www.manifestiranje.com