Bio sam ovdje prije četiri godine,

i sjećam se kako tada

govore nisu stavljali na Internet;

mislim da su ih TEDovci dobivali u kutiji,

kao komplet DVDova,

koje su odlagali na svoje police, gdje su još i danas.

(Smijeh)

I, zapravo, Chris me nazvao

tjedan dana nakon mog govora

i rakao mi: "Početi ćemo ih objavljivati na Internetu.

Smijemo li staviti i tvoj?" A ja sam odgovorio: "Naravno."

I četiri godine kasnije,

kao što rekoh, vidjelo ga je četiri...

Mislim, preuzet je četiri milijuna puta.

Pretpostavljam kako to možete pomnožiti s 20 ili tako nešto

i dobiti koliko ga je ljudi vidjelo.

I, kao što Chris kaže, postoji glad

za mojim snimkama.

(Smijeh)

(Pljesak)

... zar ne osjećate?

(Smijeh)

Dakle, sve je to bilo smišljeno kako bih

se opet pojavim pred vama. Pa, eto, tu sam.

(Smijeh)

Al Gore je govorio

na istom TEDu prije četiri godine

o klimatskoj krizi.

I ja sam se osvrnuo na to

na kraju mog prošlog govora.

Želio bih nastaviti od toga

jer sam iskreno imao samo 18 minuta na raspolaganju.

Dakle, tada sam rekao...

(Smijeh)

Vidite, on je u pravu.

Mislim, očigledno imamo veliku klimatsku krizu.

I ako ljudi u to ne vjeruju, trebali bi više izlaziti.

(Smijeh)

Ali, ja vjerujem, kako postoji i druga klimatska kriza,

koja je jednako ozbiljna,

koja ima isto podrijetlo,

i s kojom se moramo jednako žurno pozabaviti.

I pod time mislim --

znam kako možete reći: "Gle, meni je i ovako dobro

imam samo jednu krizu;

zbilja mi ne treba još jedna.

Ali ovo nije kriza prirodnih resursa,

iako mislim da je to istina,

nego je to kriza ljudskih resursa.

Istinski vjerujem,

kao što su mnogi govornici proteklih par dana rekli,

kako ne koristimo dovoljno

svoju nadarenost.

Mnogi ljudi prožive cijeli život

ne znajući u punom smislu koji su njihovi talenti,

odnosno, imaju li ih uopće?

Srećem sve vrste ljudi

koji misle kako u ničemu nisu posebni.

Zapravo, danas ljude dijelim u dvije skupine.

Jeremy Bentham, veliki filozof,

jednom je o tome rekao:

"Postoje dvije vrste ljudi,

oni koji dijele ljude na dvije vrste

i oni koji to ne čine."

(Smijeh)

Dobro, ja ih dijelim.

(Smijeh)

Srećem sve vrste ljudi

koji ne uživaju u onome što rade.

Jednostavno prolaze kroz svoj život

nastavljajući s time.

Ne uživaju previše u tome što rade.

Podnose to, umjesto da uživaju,

i čekaju vikend.

Ali također srećem ljude

koji vole to što rade

i ne mogu zamisliti kako bi radili bilo što drugo.

Kad biste im rekli: "Nemoj to više raditi", čudili bi se o čemu vi to govorite.

Jer, ne radi se o tome što rade, već tko su. Oni kažu:

"Ali to sam ja, znaš.

Bilo bi glupo da to odbacim, jer

to govori upravo o meni."

Ali to nije istina za mnoge ljude.

Zapravo, čak suprotno, mislim

kako to vrijedi tek za manjinu.

Mislim kako postoje mnoga

moguća objašnjenja za to.

Visoko na popisu

je obrazovanje,

jer obrazovanje, na neki način,

udaljava mnoge ljude

od onoga za što su prirodno nadareni.

A ljudski su resursi poput prirodnih;

često su duboko zakopani.

Morate ih tražiti.

Ne leže uokolo na površini.

Morate stvoriti uvjete unutar kojih se pokažu.

I mogli biste zamisliti

kako je obrazovanje način da se to dogodi.

Ali prečesto tome nije tako.

Svaki obrazovni sustav na svijetu

prolazi kroz reformu u ovom trenutku.

Ali to nije dovoljno.

Od reforme više nemamo koristi,

jer je to tek popravljanje pokvarenog modela.

Ono što trebamo --

a ta je riječ korištena mnogo puta u ovih nekoliko danas --

nije evolucija,

već revolucija u obrazovanju.

Ono se mora preobraziti

u nešto potpuno drugačije.

(Pljesak)

Jedan od velikih izazova

jest temeljna preobrazba

obrazovanja.

Inovacija je teška

jer to znači kako treba raditi nešto

što mnogi ljudi doživljavaju teškim.

To znači izazvati ono što uzimamo zdravo za gotovo,

stvari za koje mislimo kako su očigledne.

Veliki problem za reformu

ili preobrazbu

jest tiranija zdravog razuma,

stvari za koje ljudi misle,

"To se ne može raditi drugačije, jer je ovo (jedini) način da se to napravi."

Naišao sam nedavno na veliki citat Abrahama Lincolna,

za koji mi se čini kako biste ga sada voljeli čuti.

(Smijeh)

Rekao je ovo u prosincu 1862.

na drugom godišnjem zasjedanju Kongresa.

Moram objasniti kako nemam pojma što se tada događalo.

Mi ne poučavamo američku povijest u Britaniji.

(Smijeh)

Mi ju potiskujemo. Znate, to je naša politika.

(Smijeh)

Dakle, bez sumnje, nešto fascinantno se događalo u prosincu 1862.

čega će, Amerikanci među nama,

biti svjesni.

Rekao je ovo:

"Dogme

mirne prošlosti

ne odgovaraju olujnoj sadašnjosti.

Situacija

je prepuna teškoća

i mi se moramo prilagoditi situaciji."

Sviđa mi se to.

Ne riješiti, već prilagoditi.

"S obzirom da je problem nov,

moramo misliti na nov način

i djelovati na nov način,

moramo se osloboditi starog

i onda ćemo spasiti domovinu."

Sviđa mi se ta riječ "osloboditi".

Znate li što to znači?

Postoje ideje kojima svi robujemo,

koje uzimamo zdravo za gotovo

kao prirodni poredak, kako stvari moraju biti.

A mnoge od naših ideja

su oblikovane, ne kako bi riješile okolnosti ovog stoljeća,

već kako bi se nosile s okolnostima prošlih stoljeća.

Ali su naši umovi još uvijek opčinjeni njima.

I mi se moramo osloboditi nekih od njih.

No, to je lakše reći nego učiniti.

Usput budi rečeno, vrlo je teško prepoznati što uzimamo zdravo za gotovo.

A razlog je što to uzimamo zdravo za gotovo.

Dozvolite da vas pitam nešto što možda uzimate zdravo za gotovo.

Koliko vas je starije od 25 godina?

To nije ono što mislim da uzimate zdravo za gotovo.

Siguran sam kako ste s time već upoznati.

Ima li ovdje netko mlađi od 25 godina?

Izvrsno. Sada, ovi preko 25,

možete li dignuti ruke u zrak ako nosite sat?

To je većina nas, zar ne?

Probajte pitati isto pitanje sobu punu tinejdžera.

Tinejdžeri ne nose satove.

Ne želim reći kako to ne znaju ili ne smiju raditi,

oni često jednostavno odluče kako to ne žele.

Vidite, razlog je u tome što smo mi odrasli

u pred-digitalnoj kulturi, mi stariji od 25.

A za nas to znači, da ako želiš znati koliko je sati,

moraš nositi nešto što će ti to pokazati.

Djeca danas žive u svijetu koji je digitaliziran,

i za njih je vrijeme posvuda.

Ne vide razlog zašto bi to činili.

I, usput budi rečeno, ni vi ne trebate;

radi se samo o tome da ste to uvijek radili i nastavljate to raditi.

Moja kćer, Kate kojoj je 20, nikad ne nosi sat.

Ona ne vidi svrhu.

Kao što kaže; "To je uređaj sa samo jednom funkcijom."

(Smijeh)

"Kako je to jadno!"

A ja kažem, "Ne, ne, pokazuje i datum."

(Smijeh)

"Ima više funkcija."

Vidite, ima stvari kojima robujemo u obrazovanju.

Dati ću vam nekoliko primjera.

Jedna od njih je ideja linearnosti,

kako počinjemo ovdje, i ako se držimo pravila,

i sve činimo kako treba, završit ćemo,

osigurani za cijeli život.

Svi koji su govorili na TEDu, implicitno su nam rekli,

a ponekad i eksplicite, sasvim drugačiju priču,

život nije linearan, već organski.

Svoje živote stvaramo simbiotski

dok istražujemo svoje talente,

u odnosu na okolnosti koje nam pomažu stvoriti za nas.

Ali znate, postali smo opsjednuti

tom linearnom pripovjetkom.

I vjerojatno je vrhunac obrazovanja

upisati se na fakultet.

Mislim kako smo opsjednuti time da se ljudi upišu na fakultet,

fakultet određene vrste.

Ne želim vam reći kako ne treba ići na fakultet, ali ne trebaju ići svi,

i ne trebaju svi ići sada.

Možda će ići kasnije, ali ne odmah.

Prije nekog vremena bio sam u San Franciscu

potpisujući svoju knjigu.

Tamo je jedan čovjek kupovao knjigu, bio je u 30tim.

I rekao sam mu: "Čime se bavite?"

I on je odgovorio: "Ja sam vatrogasac."

A ja sam pitao: "Koliko ste dugo vatrogasac?"

Odgovorio je: "Oduvijek, ja sam oduvijek vatrogasac."

A ja sam pitao: "Kad ste to odlučili?"

"Još kao dječak. Zapravo, to mi je bio problem u školi,

jer su svi u školi htjeli biti vatrogasci."

On je rekao: "Ali ja sam zaista htio biti vatrogasac."

I nastavio, "Kada sam došao u više razrede,

učitelji me nisu shvaćali ozbiljno.

Jedan od učitelj to posebno nije mogao prihvatiti.

Rekao mi je kako odbacujem svoj život

ako je to sve što želim s njim učiniti,

kako bih trebao ići na fakultet, trebao bih postati profesionalac,

kako imam veliki potencijal,

i kako ću ga upropastiti."

Rekao mi je: "Bilo je to ponižavajuće jer

je to rekao pred cijelim razredom, i stvarno sam se grozno osjećao.

Ali ja sam to htio i čim sam napustio školu,

prijavio sam se u vatrogasce a oni su me primili."

Nastavio je, "Znate, nedavno sam razmišljao o tom učitelju,

prije par minuta dok ste govorili, o tom učitelju,

jer pije šest mjeseci,

spasio sam mu život."

(Smijeh)

"Bio je u zgnječenom autu

i izvukao sam ga, dao sam mu umjetno disanje,

i spasio sam također život njegove žene."

"Mislim kako sada ima bolje mišljenje o meni."

(Smijeh)

(Pljesak)

Znate, ja mislim kako

ljudske zajednice ovise o

raznolikosti talenata,

a ne samo o jednoj jedinoj vrsti sposobnosti.

A u srcu naših izazova --

(Pljesak)

U srcu naših izazova

jest ponovo uspostaviti naš osjećaj za vlastitu sposobnost

i za našu inteligenciju.

Ta linearnost je problem.

Kada sam stigao u Los Angeles,

prije devet godina,

naišao sam na izjavu,

dobronamjernu izjavu,

"Fakultet započinje u vrtiću."

Ne, ne počinje.

(Smijeh)

Ne počinje.

Kada bismo imali vremena, ušao bih dublje, ali nemamo.

(Smijeh)

Dječji vrtić počinje u dječjem vrtiću.

(Smijeh)

Moj prijatelj je jednom rekao:

"Znaš, trogodišnjak nije pola šestogodišnjaka."

(Smijeh)

(Pljesak)

Oni imaju tri godine.

Ali kao što smo upravu čuli u prošlom predavanju,

postoji konkurencija za upis u dječji vrtić,

za upis u pravi dječji vrtić,

da djecu od tri godine intervjuiraju za upis.

Djeca sjede pred namrštenom komisijom,

koja, znate, gleda njihove životopise,

(Smijeh)

listaju ih i kažu: "Što, to je sve?"

(Smijeh)

(Pljesak)

"Postojiš već 36 mjeseci i to je sve?"

(Smijeh)

"Ništa nisi postigao, priznaj.

Koliko ja mogu vidjeti, prvih si šest mjeseci samo sisao."

(Smijeh)

Vidite, to je zgražavajuća zamisao, ali privlači ljude.

Drugi veliki problem je konformizam.

Izgradili smo naš obrazovni sustav

na modelu brze hrane.

To je nešto o čemu je Jamie Oliver govorio neki dan.

Znate, postoje dva modela osiguranja kvalitete u opskrbi hranom.

Jedan je brza hrana

u kojoj je sve standardizirano.

Drugi je poput restorana Zagat i Michelin,

u kojima ništa nije standardizirano,

oni su prilagođeni lokalnim uvjetima.

A mi smo se prodali modelu brze prehrane u obrazovanju.

A to osiromašuje naš duh i naše energije

jednako brzo kao što brza hrana troši naša fizička tijela.

(Pljesak)

Mislim kako moramo prepoznati nekoliko stvari ovdje.

Prva je kako je ljudski talent nezamislivo raznolik.

Ljudi imaju različite sklonosti.

Nedavno sam shvatio

kako sam dobio gitaru kao dijete

otprilike istovremeno kada ju je dobio i Eric Clapton.

Vidite, uspjelo je kod Erica, to je ono što vam želim reći.

(Smijeh)

Na neki način, nije uspjelo kod mene.

Nisam ju uspio natjerati da radi

bez obzira koliko često i koliko jako sam u nju puhao.

Jednostavno nije išlo.

Ali, ne radi se samo o tome.

Radi se o strasti.

Često su ljudi dobri u stvarima do kojih im nije naročito stalo.

Radi se o strasti

i onome što uzbuđuje naš duh i našu energiju.

I ako radite stvar koju volite raditi, u kojoj ste dobri,

vrijeme uzima potpuno drugačiji smjer.

Moja je žena upravo završila pisanje novele,

i ja mislim kako je to sjajna knjiga,

ali ona nestane na nekoliko sati.

Znate to već, ako radite nešto što doista volite,

sat se čini kao svega pet minuta.

Ako, pak, radite nešto što nije u skladu s vašim duhom,

pet minuta se čine kao sat.

I razlog što toliko mnogo ljudi odustaje od obrazovanja

je u tome što ono ne hrani njihov duh,

ne hrani njihovu energiju ili strast

Zato mislim kako moramo promijeniti metafore.

Moramo odustati od onoga što je u osnovi industrijski model obrazovanja,

proizvođački model,

koji se zasniva na linearnosti

prilagođavanju i grupiranju ljudi.

Treba nam model

koji se zasniva na načelima poljoprivrede.

Moramo shvatiti kako procvat čovjeka

nije mehanički proces,

već organski proces.

I da se ne može predvidjeti ishod čovjekovog razvoja;

sve što možemo, poput farmera,

stvarati uvjete pod kojima

će početi cvjetati.

Dakle, kada razmišljamo o obrazovanju i njegovoj preobrazbi,

ne radi se o kloniranju sustava.

Postoje izvrsni primjeri poput KIPPova, to je sjajan sustav.

Ima mnogo izvrsnih primjera.

Radi se o prilagodbi vašim okolnostima,

i personalizaciji obrazovanja

onim ljudima koje poučavate.

Mislim kako je upravo to

odgovor za budućnost

jer ne radi se o primjeni novog rješenja;

već stvaranju pokreta u obrazovanju

u kojem ljudi stvaraju vlastita rješenja,

s vanjskom podrškom, zasnovanom na prilagođenom planu i programu.

U ovoj dvorani,

ima ljudi koji predstavljaju

izvanredne resurse u poslovnom svijetu,

multimediji, Internetu.

Ove tehnologije,

u sprezi s izvanrednim talentima učitelja,

daju mogućnost revolucionarne promjene u obrazovanju.

I ja vas potičem da se uključite u nju

jer je od životne važnosti, ne samo za nas,

već i za budućnost naše djece.

Ali moramo odustati od industrijskog modela

i prijeći na poljoprivredni model

u kojem već sutra svaka škola može procvjetati.

To je mjesto na kojem djeca iskušavaju život.

Ili kod kuće, ako je to gdje žele biti obrazovani

u svojim obiteljima ili kod prijatelja.

Puno se govorilo o snovima

u ovih nekoliko dana.

I htio sam samo nakratko --

dojmila me se sinoć pjesma Natalie Merchant,

obnavljanje starih pjesama.

Htio bih vam brzo pročitati vrlo kratku pjesmu

od W. B. Yeatsa, kojeg možda poznajete.

Napisao ju je svojoj ljubavi,

Maud Gonne,

oplakujući činjenicu što

joj ne može dati ono što je mislio da ona od njega želi.

Kaže: "Imam nešto drugo, ali to možda tebi ne treba."

Kaže:

"Da imam tkanje ukrašeno nebesima,

obrubljeno zlatom

i srebrnim svjetlom,

plavim i prigušenim

i tamnu tkaninu

noći i svjetla i polusvjetla,

rasprostro bih ih pred tebe;

Ali ja jesam siromah,

samo svoje snove imam;

pred noge tvoje polažem ih.

Nježno gazi,

jer gaziš po snovima mojim."

I svakoga dana, svugdje,

naša djeca prostiru svoje snove pred nas.

I trebali bismo gaziti nježno.

Hvala vam.

(Pljesak)

Hvala vam puno.