Želela bih da vam ispričam o pravnom slučaju na kom sam radila, u kom je učestvovao čovek po imenu Stiv Tajtus. On je bio upravnik restorana. Imao je 31 godinu, živeo u Sijetlu, država Vašington, bio veren devojkom Grečen, trebalo je da se venčaju, bila je ljubav njegovog života. Jedne večeri su izašli na romantičnu večeru u restoran. Bili su na putu kući i zaustavio ih je policajac. Vidite, Tajtusov auto je ličio na jedan auto koji je vozio, ranije te večeri, čovek koji je silovao jednu ženu koja je stopirala, a Tajtus je ličio na tog čoveka. Policija ga je fotografisala, stavila fotografiju u niz, pokazala ju je kasnije žrtvi koja je pokazala baš tu fotografiju. Rekla je: "Ovaj je najsličniji." Policija i tužilaštvo su pokrenuli proces, i kada je Stivu Tajtusu suđeno za silovanje, žrtva je svedočila i rekla: "Potpuno sam sigurna da je to taj čovek." I Tajtus je osuđen. Objavio je svoju nevinost, njegova porodica je vrištala na porotu, verenica se, jecajući, srušila na pod, a Tajtus je odveden u zatvor. Šta biste vi uradili u tom trenutku? Šta biste uradili? Pa, Tajtus je potpuno izgubio veru u pravni sistem, a ipak je imao ideju. Pozvao je lokalne novine, zainteresovao jednog novinara istraživača, koji je pronašao pravog silovatelja, čoveka koji je na kraju priznao ovo silovanje, čoveka za kog se smatralo da je počinio 50 silovanja u ovoj oblasti, i kada su te informacije date sudiji, Tajtus je bio oslobođen. Stvarno, tu je slučaj trebalo da se završi. Trebalo je da se završi. Tajtus je trebalo da ovo smatra užasnom godinom, godinom optužbi i suđenja, ali završenom. Nije se tako završilo. Tajtus je bio toliko ogorčen. Izgubio je posao, nije mogao da ga vrati. Izgubio je verenicu. Nije mogla da trpi njegov uporni bes. Izgubio je celu ušteđevinu, pa je odlučio da pokrene parnicu protiv policije i ostalih za koje je mislio da su odgovorni za njegovu patnju. Tada sam stvarno počela da radim na ovom slučaju, pokušavajući da utvrdim kako je žrtva došla sa "Taj je najsličniji" do "Potpuno sam sigurna da je on". Tajtusa je ovaj slučaj progutao. Svakog trenutka je o njemu razmišljao i nekoliko dana pre suđenja, probudio se ujutru, presavio se od bola i umro od srčanog udara izazvanog stresom. Imao je 35 godina. Pozvana sam da radim na ovom slučaju jer sam psiholog. Proučavam pamćenje već decenijama. I ako upoznam nekoga u avionu - ovo se desilo i na putu za Škotsku - ako upoznam nekoga u avionu, i pitamo jedno drugo: "Čime se bavite?" i kažem "Proučavam pamćenje", oni obično žele da mi kažu kako imaju poteškoća da zapamte imena ili imaju rođaka koji pati od Alchajmerove bolesti ili nekog problema sa pamćenjem, ali moram da im kažem da ne proučavam ono kad ljudi zaborave. Proučavam suprotno: kada se sećaju, stvari koje se nisu desile ili pamte stvari drugačijim nego što su zaista bile. Proučavam lažna sećanja. Nažalost, Stiv Tajtus nije jedina osoba koja je osuđena na osnovu nečijeg lažnog sećanja. Jedan projekat u SAD-u prikupio je informacije o 300 nevinih ljudi, 300 osuđenih za zločine koje nisu počinili. Proveli su 10, 20, 30 godina u zatvoru za ove zločine, i onda je DNK testiranje dokazalo da su u stvari nevini. Kada su ti slučajevi analizirani, tri četvrtine njih nastalo je zbog netačnog pamćenja, netačnog pamćenja svedoka. Dakle, zašto? Kao porotnici koji su osudili te nevine ljude, kao i porotnici koji su osudili Tajtusa, mnogi ljudi veruju da pamćenje radi kao uređaj za snimanje. Samo snimite informacije, potom ih prizovete i pustite kada želite da odgovorite na pitanja ili identifikujete slike. Ali decenije rada u psihologiji pokazuju da ovo nije istina. Naša sećanja su konstruktivna. I rekonstruktivna. Pamćenje pre funkcioniše kao stranica Vikipedije: možete mu pristupiti i promeniti ga, ali to mogu i drugi ljudi. Prvi put sam počela da proučavam proces konstruktivnog pamćenja sedamdesetih. Eksperimentisala sam puštajući ljudima simulirane zločine i nesreće i postavljajući im pitanja o tome čega se sećaju. U jednom eksperimentu pokazali smo simuliranu nesreću i pitali smo ljude koliko brzo su automobili išli kada su se sudarili. Druge smo pitali koliko brzo su automobili išli kada su se razvalili. Kada smo postavljali pitanje sa "razvalili", svedoci su govorili da su automobili išli brže, štaviše, takvo pitanje je navelo ljude da nam kažu da su videli razbijeno staklo na mestu nesreće, gde razbijenog stakla nije bilo. U drugoj studiji, prikazali smo simuliranu nesreću gde je auto prošao kroz raskrsnicu sa "stop" znakom, i kada smo postavili pitanje koje insinuira da je u pitanju trougao, mnogi svedoci su rekli da se sećaju da su videli trougao na raskrsnici, a ne "stop". Možda mislite da su ovo snimljeni događaji, nisu naročito stresni. Da li bi iste greške nastale sa zaista stresnim događajima? U jednoj studiji koju smo objavili pre samo nekoliko meseci, imamo odgovor na to pitanje, jer ono što je neobično u vezi sa ovom studijom, je da smo namestili da ljudi dožive izuzetno stresno iskustvo. Subjekti ove studije bili su članovi američke vojske, koji su prolazili kroz užasan trening koji ih uči kako će im biti ako ikada postanu ratni zarobljenici. Kao deo ove vežbe, vojnici su ispitivani na agresivan, neprijateljski, fizički nasilan način 30 minuta i kasnije treba da pokušaju da identifikuju osobu koja je sprovodila ispitivanje. Kada im dajemo sugestivne informacije koje navode na drugu osobu, mnogi od njih pogrešno identifikuju svog ispitivača, često identifikuju nekoga ko nimalo ne liči na pravog ispitivača. Dakle, ove studije pokazuju da, kada ljudima date pogrešne informacije o nekom iskustvu kroz koje su možda prošli, možete iskriviti ili zatrovati ili promeniti njihovo pamćenje. Pa, pogrešne informacije postoje svuda, u stvarnom svetu. Pogrešne informacije dobijamo ne samo kad smo navođeni u ispitivanju, nego i ako razgovaramo sa drugim svedocima, koji mogu svesno ili nesvesno da nam daju neke pogrešne informacije, ili kada vidimo medijski izveštaj o nekom događaju koji smo doživeli, sve ovo pruža priliku za menjanje našeg sećanja. Devedesetih smo počinjali da viđamo ekstremniju vrstu problema sa sećanjem. Neki pacijenti su odlazili na terapiju sa jednim problemom - možda depresijom ili poremećajem ishrane - a sa terapije izlazili sa drugim problemom. Ekstremna sećanja užasnih brutalizacija, ponekad satanističkih rituala, ponekad uključujući izuzetno bizarne i neobične elemente. Jedna žena je iz psihoterapije izašla verujući da je pretrpela godine ritualističkih mučenja, gde je naterana na trudnoću i gde joj je beba isečena iz stomaka. Ali nisu postojali fizički ožiljci ili bilo kakvi fizički dokazi koji bi potkrepili njenu priču. Kada sam počela da istražujem ove slučajeve, pitala sam se, odakle dolaze ova bizarna sećanja? Pronašla sam da većina ovih situacija uključuje neku određenu vrstu psihoterapije. I pitala sam da li neke od stvari koje se u toj psihoterapiji odvijaju - vežbe maštanja, interpretacije snova ili u nekim slučajevima hipnoza, izlaganje lažnim informacijama - da li to navodi pacijente da razviju ova bizarna, neverovatna sećanja? Osmislila sam neke eksperimente da pokušam da proučim procese koji su se koristili u ovoj psihoterapiji, da bih mogla da proučim razvoj ovih bogatih lažnih sećanja. U jednom od prvih eksperimenata, koristili smo sugestiju, metod inspirisan psihoterapijom koju smo videli u ovim slučajevima, koristili smo tu vrstu sugestije, i usadili lažno sećanje, da ste se, kad ste bili dete, sa pet ili šest godina, izgubili u tržnom centru. Bili ste uplašeni. Plakali ste. Na kraju vas je spasila starija osoba i vratila vašoj porodici. Uspeli smo da usadimo ovo sećanje u umove otprilike četvrtine naših subjekata. Možda mislite, pa dobro, to nije baš stresno. Ali mi i drugi istraživači smo usadili bogata lažna sećanja na stvari koje su bile mnogo neuobičajenije i mnogo stresnije. U jednoj studiji u Tenesiju, istraživači su usadili lažno sećanje da ste se, kao mali, skoro udavili i morao je da vam pomogne spasilac. U jednoj studiji u Kanadi, istraživači su usadili lažno sećanje da vam se, kao detetu, desilo nešto strašno kao što je napad divlje životinje, i to je uspelo kod oko polovine njihovih subjekata. A u studiji u Italiji, istraživači su usadili lažno sećanje da ste, kao dete, bili svedok demonske posednutosti. Želim da dodam da možda izgleda kao da traumatizujemo ove subjekte u ime nauke, ali naše studije su prošle kroz detaljnu evaluaciju istraživačkih etičkih komisija, koje su odlučile da je trenutna nelagoda koju neki od subjekata možda osete u ovim studijama nadjačana značajem ovog problema za razumevanje procesa pamćenja i zloupotrebe pamćenja koje se dešava na nekim mestima u svetu. Pa, na moje iznenađenje, kada sam objavila ovaj rad i počela da govorim protiv ove vrste psihoterapije, to mi je stvorilo neke gadne probleme: neprijateljstva, prvenstveno od terapeuta potisnutih sećanja, koji su se osetili napadnutim, i od pacijenata na koje su uticali. Ponekada sam imala naoružano obezbeđenje na govorima koje sam držala, ljudi su pokušavali da sprovedu kampanje kojima bi me otpustili. Ali možda najgore, sumnjala sam da je jedna žena nevina za zlostavljanje za koje ju je optužila njena odrasla ćerka. Optužila je majku za seksualno zlostavljanje zasnovano na potisnutom sećanju. Ova ćerka je dozvolila da se njena priča snimi i prikazuje na javnim mestima. Posumnjala sam u tu priču i počela da istražujem, naposletku našavši informacije koje su me ubedile da je ta majka nevina. Objavila sam izveštaj o slučaju, i malo kasnije, ta ćerka je podigla tužbu. Iako nikad nisam pomenula njeno ime, tužila me je za povredu časti i privatnosti. Prošla sam kroz skoro 5 godina borbe sa tom haotičnom, neprijatnom parnicom, ali konačno je sve bilo gotovo i mogla sam da se vratim svom poslu. Međutim, u tom procesu sam postala deo uznemiravajućeg trenda u Americi, gde se naučnici tuže zbog iznošenja mišljenja o stvarima velike javne kontraverze. Kada sam se vratila poslu, postavila sam sledeće pitanje: ako u vaš um ubacim lažno sećanje, da li to ima posledica? Da li utiče na vaše kasnije misli, vaša kasnija ponašanja? Naš prvi eksperiment ubacio je lažno sećanje da ste se kao dete razboleli jedući određenu hranu; tvrdo kuvana jaja, turšiju, sladoled od jagoda. Otkrili smo da, kada ubacimo ova sećanja, ljudi na pikniku nisu više želeli da jedu tu hranu. Lažna sećanja nisu obavezno loša ili neprijatna. Ako ubacimo toplo, prijatno sećanje koje uključuje zdravu hranu kao što je špargla, možemo navesti ljude da žele da jedu više špargle. Ove studije pokazuju da možete ubaciti lažna sećanja i ona imaju posledice na ponašanje mnogo vremena kasnije. Pa, sa ovom sposobnošću za postavljanjem sećanja i kontrolisanjem ponašanja, očigledno dolaze i neka važna etička pitanja, na primer, kada bi trebalo da koristimo ovu tehnologiju uma? Da li bi trebalo da zabranimo njenu upotrebu? Terapeuti ne mogu etički da ubacuju lažna sećanja u umove pacijenata, čak i kada bi to pacijentu pomoglo, ali ništa ne sprečava roditelja da ovo isproba na svom gojaznom tinejdžeru. Kada sam ovo javno rekla, to je ponovo stvorilo pobunu. "Evo je opet. Zagovara da roditelji lažu svoju decu". Zdravo, Deda Mraze. (Smeh) Mislim, možete se i zapitati šta biste radije imali, dete sa gojaznošću, dijabetesom, kraćim životnim vekom i svime što sa tim ide ili dete sa jednim lažnim sećanjem više? Znam šta bih ja izabrala za svoje dete. Ali možda je mene moj posao učinio drugačijom od većine. Većina voli svoja sećanja, zna da ona predstavljaju njihov identitet, ono ko su i odakle dolaze. Ja poštujem to. I ja se tako osećam. Ali iz svog posla znam koliko je fikcije već prisutno tu. Ako sam išta naučila iz ovih decenija rada na ovim problema, to je ovo: samo zato što vam neko nešto kaže i to čini sa poverenjem, samo zato što to kaže sa mnogo detalja i sa mnogo emocija, ne znači da se to zaista dogodilo. Ne možemo pouzdano razlikovati istinita od lažnih sećanja. Potrebni su nam nezavisni dokazi. To otkriće me je učinilo tolerantnijom na svakodnevne greške u pamćenju koje čine moji prijatelji i porodica. Takvo otkriće je moglo da spase Stiva Tajtusa, čoveka čiju celu budućnost je oduzelo jedno lažno sećanje. Ali u međuvremenu, trebalo bi da zapamtimo, bolje da zapamtimo, da je pamćenje, kao sloboda, osetljiva stvar. Hvala vam. Hvala vam. (Aplauz) Hvala vam mnogo. (Aplauz)