Narrator: Jedne večeri mi je bilo dosadno 
u stanu

i odlučio odnijeti moj teleskop 
na pločnik.

Mjesec je bio vidljiv i pomislio, 
zašto ne?

Za nekoliko minuta ljudi su počeli 
prilaziti

i pitati što je ta stvar.

Čovjek: "Šta je to?"

Teleskop!

Čovjek: "Oh."

Želiš li vidjeti mjesec?

Želiš vidjeti mjesec?

To je mjesec!

Žena: "Gdje bi trebala gledati?"

Trebali bi pogledati ovdje.

Žena: "Oh! Ondje!"

Tad je sve počelo i odatle je nekako 
samo išlo dalje.

Muškarac: "Gledam u mjesec 
pričekaj malo.O moj bože"

Muškarac 2: "O mooooj boooože."

Dječak: "O MOJ BOŽE!"

Muškarac 3: "O moj bože, ne mogu 
vjerovati."

Žena: "O moj bože."

Žena 2: "O moj bože, nema šanse."

Muškarac 4: "Nema teorije."

Muškarac 5: "Nema teorije, 
to je mjesec?"

Žena 3: "Nema teorije..."
Narator: "Da ima." [Smijeh]
Žena 3: "Nema!"

Žena: "Wow! Možeš vidjeti kratere! Da. To je stvarno cool!"

"Whooooooaaa!"

"Šta?"

"Šta?! Pogledaj krajeve, Želim.... vidjeti....više."

"Kvragu."

"Nikad prije to nisam vidio."

"Nikad prije nisam vidio ovo kao ovaj čovjek."

"Vau, ovo je nejverojatno, woooo."

"Čovječe, izgleda kao da je dolje niz ulicu."

"Čovječe, šta to imaš tu - izgleda kao da je dolje niz ulicu."

Je li to prava slika mjeseca? Kao da je živa slika?

[Dahti]

Narator: Da ga možete vidjeti izbliza,

i osječati kao da možete posegnut

i dotaknuti ga, to je ono što ga 
čini stvarnim za nas.

Muškarac: "To je nevjerojatno."

Žena: "Nekako sam se osječala kao da sam 
sletjela na mjesec."

Narator: Shvatite

svi smo mi mali, mali planet

i svi mi imamo istu reakciju 
na svemir u kojem živimo.

[Vau]

Mislim da smo nešto posebno...

nešto... ujedinjujuče.

To je podsjetnik da bi češće trebali 
pogledati prema gore.