"Neki se rode veliki, neki dostignu veličinu, a nekima je veličina nametnuta", reče Vilijam Šekspir. Ali da li je? Neki dovode u pitanje da li je Šekspir zaista napisao dela koja nose njegovo ime, ili da li je on uopšte postojao. Spekuliše se da je Šekspir pseudonim drugog pisca, ili grupe pisaca. Predloženi kandidati za ulogu pravog Šekspira uključuju druge poznate pisce, političare, pa čak i neke istaknute žene. Može li biti da je najveći pisac engleskog govornog područja fiktivan koliko i njegova dela? Većina naučnika koji izučavaju Šekpira odbacuje ove teorije zbog istorijskih i biografskih dokaza. Ali postoji još jedan način da se proveri da li je poznate Šekspirove reči zapravo napisao neko drugi. Lingvistka, nauka o jeziku, može nam reći puno toga o načinu na koji pričamo ili pišemo izučavanjem sintakse, gramatike, semantike i vokabulara. U kasnim 1800tim godinama poljski filozof Vinsenti Lutoslavski formalizovao je metod poznat kao stilometrija, i primenio ga kako bi istražio pitanja u vezi sa književnim autorstvom. Dakle, kako funkcioniše stilometrija? Ideja je da stil svakog pisca ima određene karakteristike koje ostaju veoma ujednačene u svim delima tog pisca. Primeri ovih karakteristika ukjlučuju prosečnu dužinu rečenice, red reči, pa čak i broj ponavljanja određene reči. Hajde da pogledamo upotrebu reči "ti" i da je vizualizujemo kao dimenziju ili osu. Svako od Šekspirovih dela može se smestiti na tu osu kao podatak na osnovu broja ponavljanja te reči. U statistici, blizina ovih tačaka daje ono što nam je poznato kao varijacija, očekivani domet naših podataka. Ali, ovo je samo jedna karakteristika u veoma visoko-dimenzionalnom prostoru. Sa grupišućom alatkom, zvanom analiza principalnih komponenti, možemo smanjiti multidimenzionalni prostor na jednostavne principalne komponente koje kolektivno mere varijacije u Šekspirovim delima. Onda možemo da testiramo dela naših kandidata na osnovu tih principalnih komponenti. Na primer, ako se dovoljan broj dela Frensisa Bejkona poklapa sa Šekspirovom varijacijom, to bi bio veoma jak dokaz da su Frensis Bejkon i Šekspir u stvari ista osoba. Šta su rezultati pokazali? Pa, stilometristi koji su ovo ispitali zaključili su da je Šekspir zapravo Šekspir. Bard je Bard. Dela pozera se jednostavno ne poklapaju sa Šekspirovim prepoznatljivim stilom. Međutim, naši neustrašivi statističari pronašli su neke vrlo čvrste dokaze o saradnji. Na primer, jedna skorašnja studija zaključila je da je Šekspir radio sa piscem Kristoferom Marloom na oba dela "Henrija VI". Šekspirov identitet je samo jedan od problema koje silometrija može da reši. Može nam pomoći da utvrdimo kada je delo napisano, da li je antički tekst falsifikat, da li je student plagirao rad, ili da li je mejl koji ste upravo primili visokog prioriteta ili je spem. I da li se Šekspirova vanvremenska poezija svodi na brojeve i statistiku? Ne baš. Stilometrička analiza može razotkriti šta Šekspirova dela čini strukturalno posebnim ali ne može da uhvati lepotu osećanja i emocija koje ona izražava, ili zašto nas pogađa na način na koji nas pogađa. Bar ne još uvek.