Pisanje biografije je čudna stvar. To je putovanje na stranu teritoriju nečijeg tuđeg života, putovanje, istraživanje koje vas može odvesti na mesta na koja nikad niste sanjali da ćete otići i još ne možete da verujete gde ste bili, naročito ako ste, kao ja, Jevrejin agnostik, a život koji istražujete je Muhamedov. Pre pet godina, na primer, zatekla sam sebe kako se budim svakog jutra u tmurnom Sijetlu sa nečim za šta sam znala da je nemoguće pitanje: šta se zapravo dogodilo jedne noći u pustinji preko pola sveta i skoro pola istorije unazad? To jest, šta se dogodilo u noći 610. godine, kada je Muhamed primio prvo otkrovenje Kurana na planini pored Meke? Ovo je centralni mistični momenat islama i kao takav, naravno, prkosi empirijskoj analizi. Pa ipak, nisam mogla da se oslobodim tog pitanja. Bila sam potpuno svesna da se za nekoga ko je sekularan kao ja, samo ovo pitanje može protumačiti kao čista drskost. (Smeh) Izjašnjavam se da sam kriva jer su sva istraživanja, fizička ili intelektualna, neizbežno u nekom smislu prestup ili prelaženje granica. Ipak neke granice su veće od drugih. Čovekovo pronalaženje božanskog, kao što muslimani veruju da je uradio Muhamed, za racionalistu nije činjenica već poželjna fantazija i kao svi mi, volim za sebe da mislim da sam racionalna. To bi moglo da bude razlog što, kad sam gledala najranije opise koje imamo o toj noći, ono što me je pogodilo čak i više od onoga što se dogodilo, je ono što se nije dogodilo. Muhamed nije sišao lebdeći sa planine kao da hoda po vazduhu. Nije strčao dole vičući: "Aleluja!" i "Hvaljen Gospod!". Nije sijao svetlošću i radošću. Nije bilo horova anđela, harmonije sfera, euforije, ekstaze, nije bilo zlatne aure oko njega, osećaja savršenosti, predodređene uloge božjeg izaslanika. Nije uradio nijednu od stvari koje bi lako mogle da se nazovu pogrešnim i da se cela priča oceni kao pobožna legenda. Potpuno suprotno. Prema njegovim rečima, u prvom trenutku je bio ubeđen da ono što se desilo ne može biti stvarno. U najboljem slučaju, mislio je, to mora da je bila halucinacija optička ili slušna varka, možda ili njegov um radi protiv njega. U najgorem slučaju, posednutost - obuzeo ga je zao duh, duh koji je došao da ga obmane, čak i da iscedi život iz njega. U stvari bio je toliko siguran da to može biti samo ludak posednut zlim duhom, da kada je video da je još uvek živ, njegov prvi impuls je bio da sam završi posao, da skoči sa najviše litice i pobegne od užasa koji mu se dešavao tako što će da okonča sa celim iskustvom. Čovek koji je bežao niz planinu te noći drhtao je, ne od uživanja nego od jakog, praiskonskog straha. Bio je obuzet, ne ubeđenjem već sumnjom. Ta panična dezorijentacija, taj raskid sa svim poznatim, ta zastrašujuća svest o nečemu izvan ljudske moći poimanja, može se jedino nazvati strahopoštovanjem. To može biti malo teško da se shvati pošto koristimo reč "strava" da opišemo novu aplikaciju ili zarazni video snimak. Sa izuzetkom, možda, jakog zemljotresa, zaštićeni smo od stvarnog strahopoštovanja. Zatvorili smo vrata i šćućurili se, ubeđeni da imamo kontrolu ili barem, nadamo se kontroli. Dajemo sve od sebe da ignorišemo činjenicu da je nemamo uvek i da ne može sve da se objasni. Bilo da ste racionalista ili mistik, bilo da mislite da su reči koje je Muhamed čuo te noći došle iz njega ili od spolja, ono što je jasno je da ih je on iskusio i da se to desilo sa snagom koja bi poljuljala njegov doživljaj sebe i njegovog sveta i transformisala ovog inače umerenog čoveka u radikalnog pobornika socijalne i ekonomske pravde. Strah je bio jedini zdrav odgovor, jedini ljudski odgovor. Suviše ljudski za neke kao što su konzervativni muslimanski teolozi, koji kažu da objašnjenje da je hteo da izvrši samoubistvo ne bi trebalo čak ni da se spominje, uprkos činjenici da se ona nalazi u najranijim islamskim biografijama. Insistiraju da on nije sumnjao ni u jednom momentu, a kamoli očajavao. Zahtevajući savršenstvo, odbijaju da tolerišu ljudsku nesavršenost. A šta je to nesavršeno u sumnji? Kako sam čitala ta rana objašnjenja, shvatila sam da je baš Muhamedova sumnja ono što mi ga je učinilo interesantnim, što mi je omogućilo da ga vidim u celini, da mu dam integritet realnosti. I što sam više mislila o tome, više mi je imalo smisla da je sumnjao jer je sumnja neophodna za veru. Ako ovo deluje kao iznenađujuća ideja u startu, uzmite u obzir da je sumnja, kako je Grejem Grin jednom rekao, srž stvari. Ukinite svu sumnju - i ono što je ostalo nije vera nego apsolutno, bezdušno ubeđenje. Sigurni ste da posedujete Istinu - neizbežno ponuđenu sa velikim "I" - i ova sigurnost brzo prelazi u dogmatizam i pravedništvo, pri čemu mislim na demonstrativni, naduveni ponos u tome da se bude tako mnogo u pravu, ukratko - aroganciju fundamentalizma. To mora da je jedna od mnogih ironija u istoriji, da je omiljena fraza muslimanskih fundamentalista ista ona koju su nekad koristili hrišćanski fundamentalisti poznatiji kao krstaši: "nevernik" (infidel), od latinskog naziva za "bez vere". Dvostruko ironično u ovom slučaju, jer njihov apsolutizam je u stvari suprotan veri. U stvari, oni su nevernici. Kao i fundamentalisti svih religioznih boja, nemaju nikakva pitanja, samo odgovore. Našli su savršeni lek za misao i idealno sklonište od teških zahteva prave vere. Ne moraju da se bore za nju kao Jakov rvući se kroz noć sa anđelom ili kao Isus u svojih 40 dana i noći u divljini ili kao Muhamed, ne samo te noći na planini, nego tokom svih godina kao prorok sa Kuranom koji ga je stalno ubeđivao da ne očajava i osuđivao one koji najglasnije proklamuju da znaju sve što treba da se zna i da su samo oni u pravu. Pa ipak smo mi, kao velika i još uvek suviše ćutljiva većina, prepustili javnu arenu ovoj ekstremističkoj manjini. Dozvolili smo da na judaizam polažu pravo nasilni mesijanski doseljenici na Zapadnu obalu, na hrišćanstvo - homofobični licemeri i verski fanatici ženomrsci, na islam - bombaši samoubice. I dozvolili smo da nas zaslepi činjenica da, bez obzira da li tvrde da su hrišćani, jevreji ili muslimani, ratoborni ekstremisti nisu ni jedno od navedenog. Oni su kult za sebe, braća po krvi ogrezli u krvi drugih ljudi. To nije vera. To je fanatizam i moramo da prestanemo da mešamo to dvoje. Moramo da prepoznamo da prava vera nema lakih odgovora. Ona je teška i tvrdoglava. Uključuje stalnu borbu, stalno preispitivanje u vezi sa onim što mislimo da znamo, rvanje sa problemima i idejama. Ona ide ruku pod ruku sa sumnjom u stalnom dijalogu s njom i ponekad joj svesno prkosi. Taj svesni prkos je ono zbog čega ja, kao agnostik, mogu ipak da verujem. Verujem, na primer, da je mir na Bliskom istoku moguć uprkos nakupljenoj količini dokaza za suprotno. Nisam ubeđena u ovo. Jedva mogu da kažem da verujem u to. Mogu samo da imam veru, da se posvetim toj ideji i to radim baš zbog iskušenja da dignem ruke u rezignaciji i povučem se u ćutanje. Jer očajanje je samoispunjavajuće. Ako nazovemo nešto nemogućim, radimo tako da to takvim i učinimo. Ja, na primer, odbijam da živim tako. U stvari većina nas odbija, bilo da smo ateisti ili teisti ili bilo gde između ili izvan toga Ono što nas pokreće je to, da uprkos našim sumnjama i čak zbog sumnji, odbijamo nihilizam očajanja. Insistiramo na veri u budućnost i veri jednih u druge. Nazovite to naivnim ako hoćete. Nazovite ga nemoguće idealističkim ako morate. Ali jedno je sigurno: nazovite ga ljudskim. Da li je Muhamed mogao toliko radikalno da promeni svoj svet bez takve vere, bez odbijanja da popusti pred arogancijom slepe sigurnosti? Mislim da nije. Posle druženja sa njim kao pisac poslednjih pet godina, ne vidim da bi bio bilo šta drugo nego krajnje šokiran ratobornim fundamentalistima koji daju sebi za pravo da govore i deluju u njegovo ime na Bliskom istoku i drugim mestima danas. Bio bi zaprepašćen represijom polovine stanovništva zbog njihovog pola. Bio bi rastrgnut gorkom podeljenošću sektaštva. Nazvao bi terorizam onim što on jeste, ne samo kriminalom već i bestidnom parodijom svega u šta je on verovao i za šta se borio. Rekao bi ono što kaže Kuran: "Svako ko oduzme jedan život, oduzima život celog čovečanstva. Svako ko spasi jedan život, spasava život celog čovečanstva." I posvetio bi se potpuno teškom i trnovitom procesu pomirenja. Hvala vam. (Aplauz) Hvala. (Aplauz)