Zdravo.
Ovde sam da bih vam govorila
o mojoj životinjskoj muzi:
lenjivcu.
(Smeh)
Beležim čudesne živote
najsporijeg sisara na svetu
poslednjih 10 godina.
Još uvek se sećam
kad sam ga prvi put ugledala.
Bila sam fascinirana
njihovom uvrnutom biologijom.
Mislim, kako da ne volite
životinju koja je rođena
sa osmehom na licu?
(Smeh)
I potrebom da grli.
Publika: Aaaa.
Međutim, lenjivci su krajnje neshvaćeni.
Opterećeni su imenom koje govori o grehu
i proklinjani zbog njihovog
tromog stila života,
za koji, kako se čini, ljudi smatraju
da nema mesta među najpodobnijim
u žustroj trci za opstanak.
Pa, ovde sam da vam kažem da smo
skroz pogrešno shvatili ovu životinju -
i da nam razumevanje istine o lenjivcu
može da pomogne da spasimo sebe
i ovu planetu koju nazivamo domom.
Pratila sam klevetanje lenjivaca
skroz do španskog osvajača
po imenu Valdes,
koji je prvi dao opis lenjivca
u svojoj enciklopediji o Novom svetu.
Rekao je da je lenjivac
„najgluplja životinja
koja postoji na svetu...
Nikad nisam video životinju
koja je toliko ružna i beskorisna.”
(Smeh)
Samo bez ustručavanja, Valdes.
(Smeh)
Želela bih da porazgovaram
o Valdesovom umeću crtanja.
(Smeh)
Mislim, šta je to?
(Smeh)
Nikad nisam videla
beskorisniju ilustraciju lenjivca.
(Smeh)
Ali mislim, s pozitivne strane,
podario je lenjivcu
iznenađujuće ljudsko lice,
a lenjivci zaista imaju
iznenađujuće ljudsko lice.
Ovaj lenjivac koga sam fotografisala
u Kostariki mislim da liči na Ringa Stara.
(Smeh)
Ali opet, lenjivci imaju
neobičnu sličnost s Bitlsima.
(Smeh)
Naročito sam, pak, zadovoljna
Polom tamo gore.
Međutim, poput Bitlsa,
i lenjivci su izuzetno uspešni.
Potiču iz drevne loze sisara
i nekada ih je bilo na desetine vrsta,
uključujući džinovskog zemaljskog lenjivca
veličine omanjeg slona,
jedne od retkih životinja
dovoljno velikih da pojedu koštice avokada
i da ih rasprše.
Dakle...
(Smeh)
Neki od vas su već ukapirali.
(Smeh)
Znači da bez lenjivaca
danas ne biste imali avokado na tostu,
ostavljajući hipstere svuda
skroz ucveljene za vreme doručka.
(Smeh)
(Aplauz)
Danas imamo šest preživelih vrsta
i one su razvrstane u dve grupe.
Imate bradipus lenjivce sa tri prsta,
to su oni sa frizurama kao Bitlsi
i osmesima Mona Lize.
Potom imamo lenjivce sa dva prsta.
Oni više liče na mešanca Vukija i svinje.
Žive u džunglama Centralne i Južne Amerike
i izuzetno su brojni.
Tokom 1970-ih je urađeno ispitivanje
u kišnoj šumi Paname
koje je otkrilo da su lenjivci
najbrojnija velika životinja.
Zauzimali su četvrtinu biomase sisara.
Sad, to je užasno mnogo lenjivaca
i to nam nagoveštava da lenjivci
uistinu rade nešto ispravno.
Dakle, šta ako bismo,
umesto što im se rugamo jer su različiti,
pokušali da učimo od njih?
Mi ljudi smo opsednuti brzinom.
Zauzetost je orden časti,
a pogodnost pobeđuje kvalitet
u našem pohodu na hitrost.
Naša zavisnost od instant života
guši i nas i planetu.
Idealizujemo životinje poput geparda,
„ferarija u životinjskom carstvu”,
koji je u stanju da dosegne 96 km/h
za ravno tri sekunde.
Pa šta s tim?
(Smeh)
(Aplauz)
Pa šta?
Lenjivac, s druge strane,
može nonšalantno
da pređe 5 metara za minut
s vetrom u leđa.
(Smeh)
Međutim, brzina je skupa.
Gepard je brz, ali na račun snage.
Ne mogu da rizikuju sukobljavanje,
te izgube jedan plen od devet
od jačih grabljivica poput hijena.
Nije ni čudo što se smeju.
(Smeh)
Lenjivac, s druge strane,
ima diskretniji pristup večeri.
Preživljavaju loveći i konzumirajući
statično lišće.
(Smeh)
Međutim, vidite, lišće ne želi da ga jedu
ništa više od antilope,
te je ispunjeno otrovima
i veoma ga je teško svariti.
Pa, kako bi ga konzumirali,
lenjivci takođe moraju da postanu atlete -
atlete u varenju hrane.
(Smeh)
Tajno oružje lenjivca
je želudac sa četiri komore
i obilje vremena.
Imaju najsporiju stopu
varenja hrane od svih sisara.
A može da potraje i čitav mesec
dok svare jedan jedini list,
što obezbeđuje njihovoj jetri
obilje vremena da preradi otrove.
Dakle, lenjivci nisu lenji.
Ne, oni su zauzeti.
Varenjem hrane.
(Smeh)
Da, istinski zauzeti.
(Smeh)
Taj lenjivac vredno radi,
veoma vredno radi.
I naravno, lišće ima
nisku kalorijsku vrednost,
pa su lenjivci evoluirali
da troše što je moguće manje energije.
Obavljaju oko 10 procenata posla
sisara slične veličine
i preživljavaju na svega
sto kalorija dnevno,
zahvaljujući nekim
ingenioznim adaptacijama.
Bradipus, lenjivci s tri prsta,
imaju više vratnih kostiju
od bilo kog drugog sisara,
čak i žirafe.
Što znači da mogu
da okrenu glavu za 270 stepeni
i da brste svuda oko sebe,
a da zapravo ne moraju da se muče
i pokreću svoje telo.
(Smeh)
To takođe znači i da su
iznenađujuće dobri plivači.
Lenjivci mogu da plove vodom
tri puta brže nego što mogu
da se kreću na kopnu,
a plutaju zahvaljujući...
zarobljenim gasovima.
(Smeh)
Dakle -
(Smeh)
lenjivci su jedini poznati sisar
koji se ne nadima.
Kada moraju da izbace gas,
njega zapravo apsorbuje njihov krvotok
i izbacuje se na usta
poput nekakvog usnog prdeža.
(Smeh)
Izokretanje života naglavačke
takođe štedi dodatnu energiju.
Imaju otprilike polovinu
skeletne muskulature suvozemnog sisara.
Nemaju zaista mnogo ekstenzornih mišića,
a to su mišići za nošenje tereta;
umesto toga, oslanjaju se
na retraktorne mišiće kojima se penju.
Imaju duge, zakrivljene kandže
i visoku otpornost na oštećenja,
pa mogu da se bukvalno zakače i vise,
poput srećnih, dlakavih ljuljaški
satima bez prekida.
A lenjivci mogu da rade skoro sve
u tom izvrnutom položaju.
Spavaju, jedu, pa čak mogu
tako i da se porode.
Njihova grla i krvni sudovi
su se naročito adaptirali
da pumpaju krv i gutaju hranu
nasuprot sili gravitacije.
Imaju lepljive delove na rebrima
koji sprečavaju njihove ogromne želuce
da im smrskaju pluća.
A njihovo krzno raste u suprotnom smeru,
pa mogu da se ocede
nakon tropskog kvašenja.
Jedini problem je što,
ako izvrnete lenjivca,
gravitacija mu oduzme dostojanstvo.
Publika: Aaaa.
Ne mogu da se drže uspravno.
Pa vuku svoja tela kao da planinare
po ravnoj površini.
Mislim da je to razlog
zašto su rani istraživači poput Valdesa
imali loše mišljenje o njima,
jer su posmatrali lenjivce
u pogrešnom položaju i van konteksta.
Provela sam mnoge bezbrižne sate
opčinjena lenjivcima u pokretu.
Nedostatak mišića nije smetnja
njihovoj snazi niti okretnosti.
Prirodni zen majstori ležernosti se kreću
poput usporenog „Labudovog jezera” -
(Smeh)
sa kontrolom težišta
dostojnom majstora taj čia.
Ovaj je zaspao usred pokreta,
što nije retkost.
(Smeh)
Međutim, verovatno se pitate:
kako viseća vreća koja vari lišće
izbegava da je pojedu?
Dobro pitanje.
Ovo je jedna od glavnih
lenjivčevih grabljivica.
Radi se o orlu harpiji.
Može da leti brzinom od 80 km/h,
ima kandže veličine
onih kod medveda grizli,
oštar vid,
a taj prsten perja usmerava zvuk
kako bi mogao da čuje
i najmanje šuškanje lišća.
Lenjivac, s druge strane,
ima slab sluh, loš vid,
a bežanje od opasnosti
očito nije mogućnost.
Ne, oni preživljavaju
tako što nose plašt nevidljivosti
dostojan Harija Potera.
Njihovo krzno ima žlebove
koji privlače vlagu
i deluju poput sićušnih
hidroponskih bašti za alge,
a one takođe privlače jata beskičmenjaka.
Dakle, oni su sopstveni sporopokretni
minijaturni ekosistemi.
Postaju jedno s drvećem.
I smatramo da su im poketi toliko spori
da izmiču pažnji monstruozne harpije
dok preleće kupolama od drveća,
skenirajući kretanje.
Lenjivci su tihe nindže
i retko napuštaju bezbednost krošnji -
osim kad se prazne,
a to rade jednom nedeljno pri dnu drveta.
Sad, ovo riskantno i energično ponašanje
je dugo bilo misterija
i postoji mnogo teorija
o tome zašto to rade.
Međutim, smatram da ostavljaju tajne
mirišljave poruke potencijalim partnerima.
Jer, vidite, lenjivci su uopšteno
tiha, usamljena bića,
osim kada je ženka u teranju.
Ona se penje na vrh drveta
i vrišti da želi seks.
U De-duru.
(Smeh)
Ne verujete mi?
(Zvuk vriska lenjivca)
De-dur.
Ova i samo ova nota
privlači pažnju mužjaka.
Ženka oponaša zvuk ptice velike muholovke.
Te tako ostaje prikrivena,
čak i kada iz sve snage vrišti za seksom.
Njeni tajni pozivi na randevu
se prenose kilometrima kroz krošnje,
a mužjaci će sporim tempom ići ka njoj.
(Smeh)
Mislim da mirišljava poruka u izmetu ženke
pomaže Romeu da se popenje na pravo drvo,
kako ne bi trošio dragocenu energiju
penjući se na pogrešno.
Seks je, usput, jedina stvar
koju lenjivci obavljaju na brzaka.
Videla sam kako to rade u divljini
i sve se okonča
u roku od nekoliko sekundi.
Međutim, opet, zašto traćiti
dragocenu energiju na to,
naročito nakon tolikog putovanja?
(Smeh)
Nasuprot drugim sisarima,
lenjivci ne traće vreme održavajući
stalno toplu telesnu temperaturu.
Sunčeva energija je besplatna,
pa leškare na suncu poput guštera
i nose neobično gusto krzno za tropske
predele kako bi zadržavali toplotu.
Lenjivci imaju čudnovato spor metabolizam.
I smatramo da bi to mogao
da bude jedan od razloga
zašto se ponekad oporavljaju od povreda
koje bi ubile mnoge životinje.
Ovaj lenjivac se oporavio
od dvostruke amputacije,
a znam lenjivce
koji su uspevali da prežive
čak i udare struje sa dalekovoda.
I trenutno smatramo da bi spor metabolizam
mogao da bude ključ za opstanak.
Istraživači sa Univerziteta Kanzas
koji su izučavali mekušce
otkrili su da je brz metabolizam
pokazatelj koja će vrsta mekušca
izumreti.
Lenjivci postoje na planeti
u ovom ili onom obliku
preko 40 miliona godina.
Tajna njihovog uspeha
je njihova lenja priroda.
Oni su ikone energetske uštede.
A ja sam osnovala
Društvo poštovalaca lenjivaca
kako bih promovisala i zaštitila
njihove spore, odmerene, održive živote.
Ja sam žustra osoba.
Verovatno ste to pretpostavili.
A lenjivci su me poprilično
podučili usporavanju.
I smatram da bi planeta imala koristi
kada bismo istrgli
sporo svarljiv list iz njihove knjige.
Zašto ne bismo svi
prigrlili lenjivca u sebi
usporavajući,
postajući obazriviji,
umanjujući traćenje radi ugodnosti,
postupajući ekonomičnije
s našom energijom,
kreativno reciklirajući
i povezujući se sa prirodom.
U suprotnom se plašim
da će se ispostaviti da smo mi ljudi
„najgluplja životinja
koja postoji na svetu.”
Mnogo vam hvala.
Neka lenjivac bude s vama!
(Aplauz)