Svi imamo svoje predrasude. Na primer, neki od nas skloni su da pomisle da je veoma teško transformisati neuspešne vladine sisteme. Kada pomislimo na vladine sisteme, skloni smo da pomislimo da su arhaični, sa ustaljenim navikama i možda da je vođstvo jednostavno previše birokratsko da bi moglo da promeni stvari. Pa, danas želim da osporim tu teoriju. Želim da vam ispričam priču o veoma velikom vladinom sistemu koji ne samo da je stupio na stazu reformi, već je takođe pokazao prilično spektakularne rezultate za manje od tri godine. Ovako izgleda učionica u državnoj školi u Indiji. Postoji milion takvih škola u Indiji. Čak i za mene, koja živim u Indiji celog života, ulaženje u jednu od takvih škola prilično je uznemirujuće. Do trenutka kada deca napune 11 godina, 50 posto njih je toliko zaostalo u svom obrazovanju da nemaju nade da će to nadoknaditi. Jedanaestogodišnjaci ne mogu da vrše prosto sabiranje, ne mogu da konstruišu gramatički ispravnu rečenicu. To su stvari koje bismo vi i ja očekivali da dete od osam godina može da uradi. Do trenutka kada deca napune 13 ili 14 godina, obično napuste školu. U Indiji, državne škole ne samo da nude besplatno obrazovanje, već nude i besplatne udžbenike, besplatne radne sveske, besplatne obroke, ponekad čak i školarine u novcu. Ipak, 40 posto roditelja danas odlučuje da ispiše svoju decu iz državnih škola i plati iz svog džepa da ih upiše u privatnu školu. Radi poređenja, u SAD-u, daleko bogatijoj zemlji, taj broj je svega 10 procenata. To znatno svedoči o tome koliko je uništen državni obrazovni sistem Indije. U takvoj situaciji sam dobila poziv u leto 2013. godine od apsolutno brilijantne dame po imenu Surina Radžan. Ona je u to vreme bila rukovodilac Odeljenja školskog obrazovanja u državi pod imenom Harajana u Indiji. Rekla nam je: „Vidite, predvodim ovo odeljenje poslednje dve godine. Probala sam veliki broj stvari i ništa ne deluje. Možete li nekako da pomognete?“ Dozvolite da vam malo opišem Harajanu. Harajana je država koja ima 30 miliona ljudi. Ima 15 000 državnih škola i preko 2 miliona dece u tim državnim školama. Tako sam u suštini, tim telefonskim razgovorom, obećala da ću pomoći državi i sistemu velikim kao Peru ili Kanada da se transformiše. Dok sam počinjala ovaj projekat, bila sam bolno svesna dve stvari. Prvo, da nikada ranije nisam radila ništa slično ovome. Kao drugo, mnogi drugi jesu, ali možda bez naročitog uspeha. Dok smo moje kolege i ja pregledali širom zemlje i širom sveta, nismo mogli naći drugi primer koji bismo mogli samo preuzeti i ponoviti u Harajani. Znali smo da moramo sami da utremo svoj put. No, kako bilo, uskočili smo u to i kako smo uskočili, najrazličitije ideje počele su da nam se javljaju. Ljudi bi rekli: „Hajde da promenimo način na koji regrutujemo nastavnike, hajde da zaposlimo nove direktore, obučimo ih i pošaljemo ih na međunarodna obrazovna putovanja, hajde da donesemo tehnologiju u učionice.“ Do kraja prve nedelje, imali smo 50 ideja na stolu, sve su bile sjajne i delovale ispravno. Nije bilo šanse da možemo da primenimo 50 stvari. Zato sam rekla: „Čekajte, stanite. Hajde da najpre makar odlučimo šta pokušavamo da postignemo.“ Uz mnogo povuci-potegni i rasprava, Harajana je postavila cilj koji je glasio: do 2020. godine, hoćemo da 80 posto naše dece ima znanje na nivou razreda. Pojedinosti cilja ovde nisu bitne, ali je bitno koliko je cilj precizan, jer nam je zaista omogućio da uzmemo sve te ideje koje su bačene na nas i da kažemo koje ćemo sprovesti. Da li ova ideja podržava ovaj cilj? Ako je tako, hajde da je zadržimo. Ako ne podržava ili nismo sigurni, hajde da je stavimo sa strane. Jednostavno kao što i zvuči, posedovanje vrlo preciznog direktnog cilja nam je zaista omogućilo da budemo vrlo jasni i fokusirani na našem putu transformacije. Kada se osvrnemo na poslednje dve i po godine, to je bila ogromna pozitivna stvar za nas. Dakle, imali smo cilj i sada je trebalo da otkrijemo šta su problemi, šta ne funkcioniše. Pre nego što smo otišli u škole, dosta ljudi nam je reklo da je kvalitet obrazovanja loš ili zato što su nastavnici lenji, ne dolaze u škole, ili su nesposobni, zapravo ne znaju kako da podučavaju. Pa, kada smo otišli u škole, otkrili smo nešto sasvim drugačije. Većim delom vremena, većina nastavnika je zapravo bila u školama. Kada biste razgovarali sa njima, shvatili biste da su savršeno sposobni da podučavaju razrede osnovne škole. Međutim, nisu podučavali. Otišla sam u školu gde su učitelji nadgledali izgradnju učionice i toaleta. Otišla sam u drugu školu gde su dva učitelja otišla u obližnju banku da ulože novac od stipendije na račune dece. Za vreme ručka, većina učitelja je provodila celokupno svoje vreme kuvajući podnevni obrok, nadgledajući i poslužujući učenike. Stoga smo pitali učitelje: „Šta se dešava, zašto ne predajete?“ Oni su rekli: „Ovo se očekuje od nas. Kada kontrolor dođe da nas obiđe, ovo su upravo one stvari koje proverava - da li je napravljen toalet, da li je serviran obrok. Kada moj direktor ode na sastanak u glavnoj ustanovi, upravo to su stvari o kojima se diskutuje.“ Vidite, desilo se da se, tokom protekle dve decenije, Indija borila sa problemima pristupa, obezbeđivanja dovoljno škola, i upisa, dovođenja dece u škole. Zato je vlada pokrenula čitavu gomilu programa koji se bave tim izazovima, a nastavnici su postali implicitni izvršioci ovih programa. Ne eksplicitno, ali implicitno. A sada je zapravo bilo potrebno ne da se nastavnici dalje obučavaju ili da se nadgleda njihovo prisustvo, već reći im da je najvažnije da se vrate u učionice i predaju. Treba ih pratiti, procenjivati i nagrađivati u pogledu kvaliteta podučavanja, a ne vezano za raznorazne druge stvari. Tako, dok smo prolazili kroz obrazovni sistem, dok smo ga dublje proučavali, otkrili smo nekoliko suštinskih uzroka koji su određivali i oblikovali način na koji su se ljudi ponašali u sistemu. Shvatili smo da, ako ne promenimo te konkretne stvari, možemo uraditi gomilu drugih stvari. Možemo da obučavamo, možemo doneti tehnologiju u škole, ali se sistem neće promeniti. Bavljenje tim suštinskim pitanjima koja nisu bila očigleda postalo je ključni deo programa. Dakle, imali smo cilj i imali smo probleme, a bilo je potrebno da sada razrešimo koja su rešenja. Očigledno je da nismo hteli da otkrijemo vruću vodu, pa smo rekli: „Hajde da vidimo šta možemo da nađemo.“ Pronašli smo lepe, male pilot eksperimente širom zemlje i sveta, male stvari koje su uradili NVO-i i fondacije. Međutim, bilo je zanimljivo da nijedna nije obuhvatala velike razmere. Sve su bile ograničene na 50, 100 ili 500 škola, a ovde smo tražili rešenje za 15 000 škola. Zato smo razmotrili razloge; ako te stvari zaista funkcionišu, zašto se ne prošire? Dešava se to da, kada tipičan NVO dođe, ne samo da donese svoju stručnost, već donese i dodatne resurse. Možda će doneti novac, možda dovedu ljude, možda donesu tehnologiju. U 50 ili 100 škola u kojima deluju, ti dodatni resursi zaista donose promenu. Međutim, sada zamislite da rukovodilac ovog NVO-a ode kod upravnika Odeljenja za školsko obrazovanje i kaže: „Hajde da ovo uradimo za 15 000 škola.“ Gde će taj muškarac ili žena naći novac da bi povećao opseg na 15 000 škola? On nema dodatnog novca, nema resurse. Samim tim, inovacije se ne proširuju. Zato smo na početku projekta rekli: „Šta god da moramo da uradimo mora da bude prilagodljivo, mora da deluje u svih 15 000 škola.“ Samim tim, treba da funkcioniše u okvirima postojećeg budžeta i resursa koje država zaista ima. Lakše reći nego učiniti. (Smeh) Mislim da je ovo definitivno bio trenutak kada me je moj tim mrzeo. Provodili smo mnogo dugih sati u kancelariji, u kafićima, ponekad čak i u barovima, češući se po glavi i govoreći: „Koja su rešenja, kako ćemo rešiti ovaj problem?“ Mislim da smo na kraju pronašli rešenja za mnoge probleme. Daću vam jedan primer. U kontekstu efikasnog učenja, jedna od stvari o kojima ljudi govore jeste praktično učenje. Deca ne treba da memorišu stvari iz knjiga, već treba da se bave aktivnostima, a to je mnogo efikasniji način učenja. To u suštini znači davati stvari učenicima kao što su kuglice, štapiči za učenje, računaljke. Međutim, nismo imali takav budžet da to možemo da damo za 15 000 škola, dva miliona dece. Bilo nam je potrebno drugo rešenje. Ničeg se nismo mogli setiti. Jednog dana, jedan od članova mog tima je otišao u školu i video nastavnika kako sakuplja grančice i kamenje iz bašte napolju, donosi ih u učionicu i daje ih učenicima. To je bio veliki „eureka“ momenat za nas. Dešava se da sada u udžbenicima u Harajani nakon svakog koncepta imamo mali okvir u kome su instrukcije za nastavnike koje kažu: „Da biste predavali o ovom konceptu, evo aktivnosti koju možete da uradite. Uzgred, da biste sproveli ovu aktivnost, evo stvari koje možete koristiti iz vašeg neposrednog okruženja, bilo da je to bašta napolju ili učionica unutra, koje se mogu koristiti kao sredstva za učenje za decu.“ Vidimo kako nastavnici širom Harajane koriste mnogo inovativnih stvari da bi mogli da podučavaju učenike. Na ovaj način, šta god da osmislimo, u mogućnosti smo to da sprovedemo u okviru svih 15 000 škola od prvog dana. Ovo me dovodi do poslednje stavke. Kako primenjujete nešto u okviru 15 000 škola i 100 000 nastavnika? Odeljenje je nekada imalo proces koji je veoma zanimljiv. Volim da ga zovem „lanac nade“. Napisali bi pismo u glavnoj ustanovi i poslali ga na sledeći nivo, a to su okružne kancelarije. Nadali su se da bi u svakoj od ovih okružnih kancelarija činovnik dobio pismo, otvorio bi ga, pročitao i zatim ga prosledio na sledeći nivo, a to su kancelarijski prostori. Onda biste se nadali da će, u kancelarijskim prostorijama, neko drugi dobiti pismo, otvoriti ga, pročitati i proslediti ga u nekom trenutku ka 15 000 direktora. Zatim biste se nadali da su direktori dobili pismo, primili ga, razumeli i počeli da sprovode. Bilo je pomalo smešno. Znali smo da je tehnologija odgovor, ali smo takođe znali da većina tih škola nema kompjuter ili imejl. Međutim, nastavnici imaju pametne telefone. Stalno su na SMS porukama, na Fejsbuku i Vatsapu. Tako da su sada u Harajani svi direktori i nastavnici podeljeni u stotine grupa na Vatsapu i svaki put kada nešto treba da se saopšti, samo se objavi u svim grupama na Vatsapu. Širi se kao šumski požar. Odmah možete proveriti ko je primio, ko je pročitao. Nastavnici mogu istog trenutka da postave pitanja radi razjašnjenja. Što je zanimljivo, na ta pitanja ne daju odgovore samo glavne ustanove. Drugi nastavnik iz sasvim drugog dela države će ustati i dati odgovor. Svi se ponašaju kao svačija grupa kolega i stvari se sprovode. Tako danas, kada odete u školu u Harajani, stvari izgledaju drugačije. Nastavnici su se vratili u učionice i predaju, često pomoću inovativnih tehnika. Kada kontrolor dođe da poseti učionicu, on ili ona ne proverava samo izgradnju toaleta, već i kakav je kvalitet predavanja. Jednom u tromesečju, procenjuju se ishodi učenja svih učenika širom zemlje i nagrađuju se škole kojima dobro ide. Škole kojima ne ide tako dobro nađu se u teškim razgovorima. Naravno, takođe dobiju dodatnu podršku da bi ubuduće mogle da budu bolje. U kontekstu obrazovanja, vrlo je teško brzo videti rezultate. Kada ljudi govore o promenama koje su sistematične i velikog obima, govore o periodima od 7 ili 10 godina, ali ne i u Harajani. Poslednjih godinu dana, sprovedena su tri nezavisna istraživanja koja su merila ishode učenja kod učenika, koja ukazuju da se nešto suštinski bitno, nešto jedinstveno dešava u Harajani. Nivo učenja kod dece prestao je da opada i počeo je da raste. Harajana je jedna od nekoliko država u zemlji koja pokazuje napredak, a svakako pokazuje najbržu stopu napretka. To su još rani znaci, ispred je dug put, ali nam ovo daje mnogo nade u pogledu budućnosti. Nedavno sam otišla u jednu školu i dok sam odlazila, naletela sam na damu, zvala se Parvati, bila je majka deteta i bila je nasmejana. Upitala sam: „Zašto se smejete, šta se dešava?“ A ona je rekla: „Ne znam šta se dešava, ali ono što znam je da moja deca uče, zabavljaju se, i za sada prestajem sa potragom za privatnom školom u koju bih ih poslala.“ Vraćam se odakle sam počela. Mogu li se vladini sistemi transformisati? Svakako da verujem da mogu. Mislim da, ako im pružite odgovarajuća sredstva, mogu da pomere planine. Hvala. (Aplauz)