Želim vam ispričati priču 
o jednoj djevojci.

Ali ne mogu vam reći njeno pravo ime.

Nazovimo je Hadiza.

Hadiza ima 20 godina.

Ona je sramežljiva,

ali ima prekrasan osmijeh
koji joj sja na licu.

Ali osjeća konstantnu bol.

I najvjerojatnije će piti lijekove
do kraja života.

Želite li znati zašto?

Hadiza je cura iz Chiboka,

koju su 14. travnja 2014. oteli

terroristi Boko Harama.

Ipak, ona je uspjela pobjeći

skakanjem iz kamiona
koji je prevozio djevojke.

Ali kada je pala na tlo,
slomila je obje noge

te je morala puzati na trbuhu
da bi se sakrila u grmlje.

Rekla mi je da je bila prestravljena
da će se Boko Haram vratiti po nju.

Bila je jedna od 57 djevojaka koja je
pobjegla iskakanjem iz kamiona tog dana.

Ova priča je naravno izazvala reakcije

diljem svijeta.

Ljudi kao Michelle Obama, 
Malala i drugi

sudjelovali su u protestu

i baš u to vrijeme --
ja sam tada živjela u Londonu --

bio sam poslana iz Londona u Abuju da
izvještavam sa Svjetskog Ekonomskog Foruma

održavanog po prvi puta
u Nigeriji.

Ali kada smo stigli, bilo je očito
da je aktualna samo jedna priča u gradu.

Pritisnuli smo Vladu.

Postavljali smo teška pitanja
o tome što rade

da vrate te djevojke.

Razumljivo,

nisu bili presretni 
s našim pitanjima,

i recimo samo da smo dobili
fer dio "alternativnih činjenica."

(Smijeh)

Utjecajni Nigerijci su nam
u isto vrijeme govorili

da smo naivni,

da nismo razumjeli 
političku situaciju u Nigeriji.

Ali također su nam rekli

da je priča o djevojkama iz Chiboka

obmana.

Nažalost, ta priča se nastavila

i dan danas ima ljudi
u Nigeriji

koji vjeruju da djevojke iz Chiboka
nikad nisu bile otete.

Ipak, ja sam pričala s raznim ljudima --

poraženim roditeljima,

koji su nam rekli da su na dan
kada je Boko Haram oteo njihove kćeri,

trčali po šumi Sambisa
za kamionima s njihovim kćerima.

Imali su mačete,
ali morali su se predati

jer je Boko Haram imao pištolje.

Iduće dvije godine, neizbježno,
vijesti su se širile,

i te dvije godine,

nismo čuli puno o
djevojkama iz Chiboka.

Svi su pretpostavljali da su mrtve.

Ali u travnju prošle godine

ja sam uspjela doći do ovog videa.

Ovo je scena iz videa

koji je Boko Haram skupina snimila
kao dokaz da su žive,

i preko jednog izvora, 
ja sam došla do ovog videa.

Ali prije nego sam ga mogla objaviti,

morala sam otputovati
na sjeverozapad Nigerije

kako bi razgovarala s roditeljima 
i potvrdila ga.

Potvrdu nisam morala dugo čekati.

Jedna od majki, 
kada je vidjela video, rekla je

da kad bi mogla ući u laptop

i izvući svoje dijete iz laptopa,

učinila bi to.

Svi vi iz publike,
koji ste roditelji, kao i ja,

možete samo zamisliti bol

koju je ta majka osjetila.

Nakon ovog videa započeti su 
novi pregovori s Boko Haram skupinom.

Nigerijski senator rekao mi je 
da su zbog ovog videa

započeli te pregovore,

jer su već dugo pretpostavljali
da su te djevojke iz Chiboka mrtve.

21 djevojka je oslobođena u
listopadu prošle godine.

Nažalost, približno 200 
je još uvijek nestalo.

Moram priznati da nisam bila
hladan posmatrač

pokrivajući ovu priču.

Bijesna sam kad pomislim
na propuštene prilike

da se te djevojke spase.

Bijesna sam kad se sjetim
što su mi roditelji govorili,

da su to kćeri 
bogatih i moćnih,

bile bi nađene puno ranije.

I bijesna sam

jer je obmana,

ja čvrsto vjerujem,

uzrok zakašnjenja;

to je bio dio uzroka
zakašnjenja u njihovom povratku.

Ovo ilustrira smrtnu opasnost 
od lažnih vijesti.

Pa što možemo učiniti?

Postoji mnogo vrlo pametnih ljudi,

pametnih inženjera u 
Google-u i Facebook-u,

koji pokušavaju tehnologijom
zaustaviti širenje lažnih vijesti.

Ali osim toga, mislim da
svi mi ovdje -- vi i ja --

imamo svoju ulogu u tome.

Mi smo ti koji dijele sadržaj.

Mi smo ti koji 
dijele priče online.

U današnje vrijeme, 
mi smo svi izdavači,

i mi svi imamo odgovornost.

U mom poslu kao novinarka,

ja provjeravam, potvrđujem.

Vjerujem instinktu, ali 
postavljam teška pitanja.

Zašto mi ova osoba ovo govori?

Što oni imaju od toga da 
dijele ovu informaciju?

Imaju li skrivene namjere?

Zaista vjerujem da svi mi 
moramo početi postavljati teška pitanja

o informacijama koje otkrivamo online.

Istraživanja pokazuju da neki od nas
ne čitaju dalje od naslova

prije nego podijele priče.

Tko je ovdje to napravio?

Ja znam da ja jesam.

Ali što ako

prestanemo vjerovati informacijama
samo na temelju onoga što vidimo?

Što ako prestanemo 
misliti na posljedice

informacija koje širimo

i njihovog potencijala da potaknu
nasilje i mržnju?

Što ako prestanemo misliti
o stvarnim posljedicama

informacija koje dijelimo?

Veliko hvala na slušanju.

(Pljesak)