Kada istoričari pričaju o užasima 20. veka, često mislimo na one koji su se desili tokom i između dva Svetska rata. Pored Genocida nad Jermenima u savremenoj Turskoj, Silovanja Nanking u Kini, i Kristalne noći u Nemačkoj, još jedna užasna kampanja etničkog čišćenja se desila na ostrvu između Atlantskog okeana i Karipskog mora. Koreni ovog konflikta sežu do 1492, kada je Kristifor Kolumbo nabasao na ovo karipsko ostrvo koje će da nazove Hispaniola započinjući talas evropske kolonizacije. Prvobitni stanovnici ostrva Taino su destekovani nasiljem i bolešću, a Evropljani su uvezli ogroman broj porobljenih Afrikanaca kako bi rintali na profitabilnim plantažama šećera. Do 1777, ostrvo je podeljeno između Zapada kojim je upravljala Francuska i Istoka kojim je upravljala Španija. Masovna pobuna robova je Haitiju omogućila nezavisnost od Francuske 1804. i postao je prva crna republika na svetu. Međutim, nova nacija je to skupo platila, izolovana od svetske ekonomije i pod omčom duga bivših gospodara. U međuvremenu će Dominikanska republika da proglasi nezavisnost tako što će prvo da zbaci haićansku vlast u istočnoj Hispanioli, a kasnije španski i američki kolonijalizam. Uprkos dugoj istoriji saradnje između ove dve države, većina dominikanske elite je gledala na Haiti kao na rasnu pretnju koja je ugrožavala političke i trgovinske odnose sa belim zapadnim nacijama. U godinama nakon I svetskog rata, Sjedinjene države su okupirale oba dela ostrva. To su uradile kako bi osigurale svoju moć na zapadnoj hemisferi, uništavajući lokalnu opoziciju i uspostavljajući vlade naklonjene SAD-u. Okrutna i rasistička priroda američke okupacije, naročito duž udaljene dominikansko-haićanske granice, postavila je temelj većim nepočinstvima nakon povlačenja SAD-a. Godine 1930, liberalnog dominikanskog predsednika Horasija Vaskeza je svrgnuo njegov načelnik vojske, Rafael Truhiljo. Uprkos tome što je bio i sam delom Haićanin, Truhiljo je gledao na prisustvo bikulturne haićansko-dominikanske granične oblasti i kao na pretnju njegovoj vlasti i kao na rutu za beg političkih revolucionara. U jezivom govoru iz 2. oktobra 1937, nije ostavio mesta sumnji o njegovim namerama za region. Tvrdeći da štiti dominikanske zemljoradnike od pljački i upada, Truhiljo je najavio smaknuće 300 Haićana duž granice i obećao je da će se njegov takozvani "lek" nastaviti. U narednih nekoliko nedelja, dominikanska vojska, u službi Truhiljovih naredbi, ubila je na hiljade haićanskih muškaraca i žena, pa čak i njihovu dominikansku decu. Vojni cilj su bili Haićani crnci, iako su mnogi Dominikanci i sami bili tamne kože. Neka svedočenja kažu da kako bi razlikovali stanovnike jedne družave od drugih ubice su terale svoje žrtve da izgovore špansku reč za peršun. Dominikanci su je izgovarali perejil, treperavim španskim "r". Prvobitni haićanski jerzi, pak, je kreolski, koji nema treperavo r. Pa, ako je ljudima bilo teško da kažu perejil, procenjivalo bi se da su Haićani i odmah su ubijani. Međutim, noviji akademici pretpostavljaju da slični testovi nisu bili jedini faktor koji je korišćen da se odredi ko će da bude ubijen, naročito stoga što su mnogi pogranični stanovnici bili bilingvalni. Dominikanska vlada je cenzurisala sve vesti o masakru, dok su tela bacali u jaruge, istovarali ih u reke ili palili kako bi se rešili dokaza. Zbog toga niko ne zna tačno koliko ljudi je ubijeno, iako savremenici procenjuju da broj seže od oko 4.000 do 15.000. Ipak je stepen krvoprolića bio očit mnogim posmatračima. Kako je američki ambasador u Dominikanskoj republici tada zabeležio: "Čitav severozapad od granice, sa dahabonske strane, je potpuno lišen Haićana. Oni koji nisu smaknuti, pobegli su preko granice ili se i dalje skrivaju u žbunju." Vlada je pokušavala da se odrekne odgovrnosti i da za ubistva okrivi samoorganizovane građane, međutim Truhiljo je doživeo međunarodnu osudu. Na kraju je dominikanska vlada primorana da plati obeštećenje od svega 525.000 dolara Haitiju, međutim, zbog korumpirane birokratije, jedva da je išta od ovog novca stiglo do preživelih ili njihovih porodica. Ni Truhiljo, niti bilo ko iz njegove vlade nisu nikad kažnjeni za ovaj zločin protiv čovečnosti. Zaveštanje masakra ostaje izvor tenzija između dve države. Aktivisti sa obe strane granice su pokušavali da zaleče rane iz prošlosti. Međutim, dominikanska država je uradila malo ili nimalo da zvanično oda poštu masakru ili njegovim žrtvama. U međuvremenu, sećanje na Haićanski masakr ostaje jezivi podsetnik na to kako vođe gladni moći mogu da izmanipulišu ljudima da se okrenu protiv svojih celoživotnih komšija.