Draga mama.

Pokušavam te se sjetiti.

Prisjećam se u dijelovima.

Nikada se ne sjetim tebe cijele. Samo dijelovi.

Kao tvoje oči.

Sjećam se tvojih.

Te nevjerojatno velike, okrugle, tužne oči.

Prvo što sam ikada vidio su te oči.

Ja sam otvorio svoje prvi puta i susreo se s tvojima.

Mogao sam vidjeti svoj odraz u tvojim očima.

Mogao sam vidjeti svoje oči, svoje lice, potpuno novo i toliko malo.

I mogao sam vidjeti njih.

Mogao sam vidjeti kako dolaze.

Došli su i odveli su me.

I tada sam te počeo zaboravljati.

Mama, sjećam se tvoga jezika.

Velik kao moja glava, bio je tvoj jezik.

Toliko grub, ali prema meni nježan.

Rođen sam klizav i mokar, a ti si me očistila s tim jezikom.

Ili, bar si započela.

Taj je jezik prvo što sam osjetio. I činilo se kao ljubav.

A onda sam osjetio njih.

Osjetio sam njihove ruke kako me grabe. Grube, ali ne nježne.

Nije bilo ljubavi u tim rukama.

Sjećam se tvog mirisa, mama. Topao i zemaljski.

Moj prvi udah je bio tvoj miris.

Ali bilo je i drugih mirisa.

Prljavština i strah. I oni.

Mogao sam ih nanjušiti.

Njihov je miris bio jači od tvoga. Uzeli su te na više od jednog načina.

Taj zvuk, mama.

Sjećam se zvuka tvoga disanja.

To je bilo prvo što sam čuo, to disanje.

Duboko i mirno.

Umjereno, ali teško.

Činilo se kao velik zadatak, disanje.

Nizak, hrapav šum, unutra i van. Cijelo tvoje tijelo koje se širi i opet spušta.

Mogao sam te slušati zauvijek

Ali onda je nastupilo vikanje.

Toliko glasno, to vikanje. Boljelo je čuti ga, mama.

A onda su oni došli.

Lopovi.

Došli su po mene sa svojim glasnim vikanjem i jakim mirisima i svojim grubim, a ne nježnim rukama.

Došli su i uzeli me, mama, i ja sam te počeo gubiti.

A sada ne znam gdje sam.

Sve je malo i mračno i ne mogu se pomaknuti.

Nešto mi je oko vrata i boli me.

Čujem i druge.

I oni pate. Svi patimo.

Lopovi ponekad dođu sa svojim grubim, ne nježnim rukama i sa svojim vikanjem toliko glasnim da boli.

I opet uzimaju.

Uzmu neke od nas.

A ja ne znam gdje oni odu.

Jako se trudim da te ne zaboravim, mama. Molim te znaj da se trudim.

Moje drago dijete, izgubila sam te. Došli su i uzeli te. Dogodilo se opet.

Ja sam te nosila u sebi, kao i tvoje sestre i braću prije tebe.

Tada sam te mogla zaštititi.

Htjela sam te zadržati tamo zauvijek.

Ali onda si došao.

Došao si i bio si prekrasan i bio si moj.

Toliko malen i toliko nov. Toliko krhak.

Očistila sam te za novi svijet. Pokušala sam te zadržati kod sebe u tišini. Ali oni su znali da ćeš doći.

Uvijek znaju.

Htjela sam te sakriti natrag u mene i čuvati te tako zauvijek, ali oni su došli, dijete moje,

lopovi su došli po tebe.

Uvijek dođu.

Moje je tijelo umorno, dijete moje. Nisam se mogla izboriti.

Pokušavala sam prvi puta. I idući. I idući. I idući. I idući. I tako dalje i tako dalje.

A sada, dijete moje, nije mi ništa ostalo.

Opet sam prazna.

I izgubila sam te.

Opet.

I uskoro će me opet pokušati napuniti.

Ali toliko sam umorna.

Plakala sam za tobom, dijete moje. Vikala sam tvoje ime danima. Jesi li me čuo?

Željela sam da znaš da sam ovdje.

Željela sam da me pronađeš. Ali sada mi nije ostalo više glasa.

A ti nisi ovdje.

Mora da si gladan, dijete moje. Imam mlijeka za tebe, ali oni ga uzimaju.

Svaki dan ga uzimaju.

Toliko me boli. To hladno, grubo sisanje.

Natečena sam i u bolovima. I prazna sam.

S čime ću te nahraniti kad se vratiš?

Nemam ništa više za dati,dijete moje. Toliko mi je žao.

Uzeli su sve. Moju djecu, moje mlijeko, moju borbu, moj život.

Tama dolazi, moje dijete.

Toliko mi je žao. Toliko mi je žao.

Molim te znaju da sam se trudila.

Mama umoran sam.

Oni opet dolaze.

Oni dolaze i ovaj puta po mene.

Vidim ih, mama, s njihovim malim hladnim očima.

Oni dolaze.

Oni me opet uzimaju s ngrubim, ne nježnim rukama. I mislim na tvoj topli jezik.

Ja sam naopako, mama. Svi smo.

Osjetim krv i strah.

Nešto nije u redu.

Pomičem se, mama. Lopovi su svugdje oko nas. I ta buka. Toliko je glasno.

Ne mogu čuti ni vlastiti vrisak.

Možeš li me ti čuti?

Dolaze po mene, mama.

Lopovi imaju nešto sjajno. I ima krvi. Toliko krvi.

Dolazim bliže. I vidim sebe, mama, u odsjaju.

Moje vlastito lice, još uvijek toliko malo i novo.

I mislim na tvoje nevjerojatno velike, tužne oči, prvo što sam ikada ugledao.

I tada, mama, tada...

tama.

Ovo je priča o mliječnoj kravi i njezinoj babi koju je poslana u teleću industriju.

To je odakle dolazi vaše mlijeko.

Ovo nije izolirani incident.

Za više informacija, molim pogledajte videe navedene ovdje kao i video naveden u opisu.

Možete pronaći sve izvore na blogu koji je također naveden u opisu.

Molim vas označite da vam se ovaj video sviđa i podijelite ga da pomognete dati glas za majke i djecu u mliječnoj industriji.

I pretplatite se za još veganskih sadržaja svaki ponedjeljak, srijedu i ponekad petak.

Kako bi podržali ovakve poruke, molim vas pogledajte poveznice u opisu videa, ili kliknite

na tekst  ili link sa strane.

Sada, idite živjeti vegani, napustiti mliječne proizvode i vidjet ću vas uskoro.