Mislim da ću početi sa objašnjenjem
šta je zapravo autizam.
Autizam je vrlo širok pojam
koji se kreće od izuzetno ozbiljnog, dete ostaje neverbalno,
pa sve do brilijantnih naučnika i inžinjera.
I ja se zapravo ovde osećam kao kod kuće.
Jer ovde ima izuzetno mnogo autistične genetike.
AIi vi ih nemate...
(aplauz)
To je spektar osobina.
Kada se štreber preobrazi u
Asperegerov sindrom, što je samo blagi autizam?
Hoću reći, Ajnštajn i Mocart
i Tesla, bi verovatno bili dijagnostikovani
na današnjem autističnom spektru.
A jedna od stvari koja me brine je
kako da ova deca budu ona koja će da izmisle
sledeću energetsku stvar,
o kojoj je Bil Gejts jutros govorio.
Okej. Sada, ako želite da razumete
autizam - životinje.
Želim sada da vam govorim o različitm načinima razmišljanja.
Morate da se udaljite od verbalnog jezika.
Ja razmišljam u slikama.
Ne razmišljam u rečima.
E sad, autističan um
se fokusira na detalje.
Okej, ovo je test u kojem morate ili da
odaberete velika slova, ili mala.
A autističan um izabere
mala znatno brže.
A normalan mozak ignoriše detalje.
Pa, ako gradite most, detalji su prilično važni
jer će u suprotnom on pasti.
Moja velika briga jeste da stvari, zbog različitih pravila danas,
postaju previše apstraktna.
Ljudi se udaljavaju od
stvari koje se rade rukama.
Zaista me brine to što su mnoge škole ukinule
časove praktičnog rada,
jer umetnost i slični predmeti,
su časovi na kojima sam se isticala.
Okej, u mom radu sa stokom,
primetila sam mnogo malih stvari koju većina ljudi ne vidi,
a koje obeshrabruju stoku. Na primer,
lepršanje ove zastave, tik ispred veterinarske stanice.
Ovo polje za ispašu je trebalo da sruši čitavu veterinarsku ustanovu,
a sve što je trebalo, je da uklone zastavu.
Brzi pokreti, kontrast.
Kada sam počela, u ranim '70-im, spustila
sam se u otvor da vidim ono što stoka vidi.
Ljudi su mislili da to nije normalno. Kaput na ogradi bi ih uplašio.
Isti je slučaj sa senkama i crevima.
Ljudi nisu primećivali te stvari,
lanac koji visi,
a to je vrlo lepo prikazano u filmu.
U stvari sviđa mi se kako su
prikazali moje projekte na filmu. To je štreberska strana.
I moji crteži su se proslavili na filmu.
Film se zove Templ Grendin,
a ne "Razmišljanje u slikama".
Šta je zapravo razmišljanje u slikama? To su bukvalno filmovi
u vašim glavama.
Moj mozak radi kao "Gugl" pretraga za slike.
E, kada sam bila dete, nisam znala da je moje razmišljanje drugačije.
Mislila sam da svi razmišljaju u slikama.
I kada sam završila svoju knjigu, "Razmišljanje u slikama",
počela sam da pitam ljude kako razmišljaju.
I bila sam šokirana saznanjem da je moje razmišljanje
bilo prilično drugačije. Na primer, ako kažem
"Mislite na crkveni toranj"
većina ljudi misli na jedan prosečan, uobičajen.
Možda to ne važi za ljude u ovoj sobi,
ali važi za mnoga druga mesta.
Ja vidim samo specifične slike.
One se pojavljuju u mojoj memoriji, baš kao "Gugl" slike.
I na filmu ima jedna sjajna scena,
kada je izgovorena reč "cipela", gomila cipela iz '50-ih i '60-ih
se pojavljuje u mom umu.
Okej, ovo je crkva iz mog detinjstva.
Toliko specifično. Ima još, Fort Kolins.
A neka poznata?
I jednostavno se tako pojavljuju.
Vrlo brzo, kao "Gugl" fotografije.
I pojavljuju se jedna po jedna.
Ali onda razmišljam, možda mogu da padaju kao sneg,
ili da dolaze kao oluja,
i možda mogu da ih zadržim i pretvorim u video.
E sad, vizuelno razmišljanje je imalo ogroman uticaj
na moje dizajniranje objekata za držanje stoke.
I zaista sam naporno radila na unapređenju
načina tretiranja stoke u klanicama.
Neću prikazati odvratne slajdove klanica.
Imam to na "Jutjubu", ako želite da pogledate.
Ali jedna od stvari koje sam bila u mogućnosti da uradim
je da isprobam u svom umu
deo opreme,
baš kao u virtualnom kompjuterskom sistemu.
Ovo je ptičja perspektiva
jednog od mojih projekata koji je korišćen na filmu.
To je bilo strava.
Na filmu je radilo mnogo
aspergerovih i autističnih tipova.
(smeh)
Ali jedna od stvari koje me zaista brinu,
je kuda idu mlađe verzije te dece.
Ne završavaju u silikonskoj dolini, gde pripadaju.
(smeh)
(aplauz)
Jednu stvar sam naučila prilično rano, jer nisam bila društvena,
a to je da moram da prodam svoj rad, a ne sebe.
A posao sa stokom sam dobijala tako
što sam pokazala svoje crteže, slike stvari.
Još jedna stvar koja mi je pomogla, kao detetu,
tokom pedesetih su nas učili lepom ponašanju.
Učili su nas da ne možete uzeti proizvod sa police
u prodavnici i bacati ga naokolo.
Kada deca dođu u treći ili četvrti razred,
primetićete da će ovo dete biti vizuelni mislilac,
crta u perspektivi. Želim da
naglasim da neće svako autistično dete
biti vizuelni mislilac.
Skenirala sam mozak pre nekoliko godina
i šalila sam se naokolo kako mi
ta ogromna internet žica
ulazi duboko u vizuelni korteks.
Ovo je difuziono skeniranje.
I moja velika internet žica
je dvostruko veća od ove kod kontrolne.
Crvene linije ovde, to sam ja,
a plave su od kontrolne osobe istog pola i uzrasta.
I tu imam jednu ogromnu,
a kontrolna, ta plava,
ima vrlo malu.
I neka skorija istraživanja pokazuju
da ljudi na spektru zapravo razmišljaju primarnim vizuelnim korteksom.
Radi se o tome da su vizuelni mislioci samo jedna vrsta uma.
Znate, autističan um ima tendenciju da postane specijalizovan.
Dobar u jednoj stvari, loš u nekoj drugoj.
A ja sam bila loša u algebri. I nikada mi nije bilo dozvoljeno
da pohađam geometriju ili trigonometriju.
Ogromna greška. Primetila sam da deca koja preskaču algebru,
budu dobra u geometriji i trigonometriji.
E sad, još jedna vrsta razmišljanja jeste u šablonima.
Apstraktnije. Ovo su vaši inžinjeri,
vaši kompjuterski programeri.
Ovo je razmišljanje u šablonima. Ova bogomoljka
je napravljena od jednog lista papira,
bez selotejpa, bez sečenja.
A u pozadini se nalazi obrazac za savijanje.
Ovde su tipovi razmišljanja,
foto realni vizuelni mislioci, poput mene.
Šablonski mislioci, muzički i matematički umovi.
Neki od ovih često imaju problem sa čitanjem.
Takođe ćete videti ove probleme
kod disleksične dece.
Videćete ove različite vrste umova.
A onda je tu i verbalni um. Oni znaju sve činjenice o svemu.
Tu je naravno i problem osetljivosti.
Bila sam zaista zabrinuta što ću morati da nosim ovu spravicu na licu.
I došla sam pola sata ranije
kako bih je stavila i na neki način se navikla na nju.
I savili su je, kako me ne bi udarala u bradu.
Ali osetljivost jeste problem. Nekoj deci smetaju fluorescentna svetla;
druga imaju problem sa slušnom osetljivošću.
Znate, ima tu svega.
Vizuelno razmišljanje dalo mi je mnogo podataka
o životinjskom umu.
Razmislite. Životinja je čulni mislilac,
ne verbalni. Razmišlja u slikama.
U zvukovima. U mirisima.
Razmislite koliko mnogo informacija ima na lokalnom hidrantu.
Ona zna ko je bio tu, kada je bio,
da li su prijatelji ili neprijatelji, da li može sa nekim da se pari.
Postoji milion informacija na tom hidrantu.
I sve su vrlo detaljne.
I gledajući te detalje
dobila sam puno informacija o životinjama.
Životinjski um, ali i moj
stavlja čulne infomacije
u kategorije.
Čovek na konju,
i čovek na zemlji,
se posmatraju kao dve različite kategorije.
Možete imati konja kojeg je zlostavljao jahač.
Potpuno su mirni kod veterinara,
i sa potkivačem, ali ne možete da ih jašete.
Imate i konja kojeg je možda potkivač tukao,
i bojaće se svega u vezi sa tlom,
i veterinarom, ali možete da ga jašete.
I kod stoke je tako.
Čovek na konju,
i čovek koji stoji, dve različite stvari.
To je druga slika.
Želim da shvatite koliko je ovo specifično.
Ova sposobnost grupisanja informacija u kategorije,
nije razvijena kod mnogih ljudi.
Kada rešavam problem sa opremom
ili problem negde u fabrici,
ne mogu da shvate, "Da li je problem u obuci radnika?
Ili nešto ne valja sa opremom?"
Drugim rečima, odvojite problem sa opremom,
od problema sa ljudima.
Vidim da mnogima to predstavlja poteškoću.
Hajde da kažemo da je problem u opremi.
Da li je mali, nešto jednostvano što mogu popraviti?
Ili je ceo sistem pogrešan?
Ljudima je teško da to shvate.
Da uzmemo, na primer, problem
poboljšanja sigurnosti aviona.
Da ja sam preletela preko milion milja.
Mnogo letim,
i da sam u FAA (Federalna administracija avijacije)
šta bih mogla da direktno posmatram?
To bi bili repovi njihovih aviona.
Pet fatalnih nesreća u poslednjih 20 godina,
dogodilo se zbog kvara repa ili zbog nekih njegovih
delova.
Repovi, vrlo jednostavno.
A kada piloti šetaju avionom, znate šta? Ne mogu da vide
stvari unutar repa.
Kada sad razmišljam o tome,
izvlačim sve te specifične informacije.
Speficične su. Dakle, moje razmišljanje ide od dole ka gore.
Uzmem sve te male delove i sastavim ih poput slagalice.
Ovo je konj koji se na smrt plašio
crnih kaubojskih šešira.
Zlostavljao ga je neko sa crnim kaubojskim šeširom.
Beli su bili potpuno u redu.
Činjenica je da će svetu biti potrebno
da različite vrste umova
rade zajedno.
Moramo da radimo na razvoju svih ovih vrsta umova.
I jedna od stvari koja me zaista izluđuje,
dok putujem na sastanke o autizmu,
je to što viđam puno pametne štreberske dece.
I nisu preterano društvena.
I niko ne radi na razvoju njihovih interesovanja
u pravcu nauke.
I to povlači pitanje mog profesora prirodnih nauka.
On je divno prikazan na filmu.
Kao učenik, bila sam predmet sprdnje. U srednjoj školi
mi učenje uopšte nije bilo bitno,
sve dok nisam došla na časove gospodina Karloka.
U filmu je on dr Karlok.
I on me je zainteresovao
da shvatim sobu sa optičkom iluzijom.
Ovo nas dovodi do toga da deci morate da pokažete gomilu
zanimljivih stvari.
Jedna od stvari koje mislim da TED treba da uradi
je da školama predstavi sve sjajne lekcije sa TEDa,
a postoje mnoge sjajne stvari na internetu,
kako bi se ova deca pokrenula.
Jer viđam mnogo pametne štreberske dece,
i učitelja na srednjem zapadu i drugim delovima zemlje,
kada se pomerite iz ovih regija,
vidite da ne znaju šta da rade sa ovom decom.
I ne idu dobrim putem.
Činjenica je da možete da napravite um
koji je više kognitivni, razmišljajući.
Ili može da bude više socijalan.
Skorija istraživanja autizma su pokazala
da možda postoji dodatna veza tu pozadi,
u zaista brilijantnom umu, a da gubimo nekoliko socijalnih krugova.
Kao neka vrsta razmene između razmišljanja i društvenosti.
A onda dođete do tačke kada je on veoma ozbiljan
i imate osobu koja je neverbalna.
U normalnom ljudskom umu
jezik nadomešta vizuelno razmišljanje koje delimo sa životinjama.
Ovo je rad dr Brusa Milera.
On je proučavao pacijente sa alchajmerom,
sa demencijom frontalnog temporalnog režnja.
I demencija je pojela govorne delove mozga,
a ovo umetničko delo je proizvod nekoga ko je ugrađivao radio u automobile.
Van Gog ne zna ništa o fizici.
Ali mislim da je vrlo zanimljivo
to što su neka istraživanja pokazala da
ova vrtložna šema na ovoj slici
odgovara statističkom modelu turbulencije.
Što povlači zanimljivu tezu
da su neki od ovih metematičkih modela
u našim glavama.
I stvari o Volframu,
beležila sam sve reči za pretragu
koje mogu da koristim
jer mislim da ću da ubacim to u svojim predavanjima.
Moramo ovoj deci pokazati zanimljive stvari.
A časovi mehanike za kola, časovi
izrade i časovi umetnosti su izbačeni.
Umetnost je bio moj omiljeni predmet u školi.
Moramo da razmišljamo o svim ovim različitim umovima.
I apsolutno moramo da radimo sa ovim umovima,
jer ćemo apsolutno trebati
ovu vrstu ljudi u budućnosti.
Hajde da razgovaramo o poslovima.
Moj profesor nauke me je naterao da učim
jer sam bila klovan koji to nije hteo.
Ali znate šta? Sticala sam radno iskustvo.
Viđam previše pametne dece koja nisu naučila osnovne stvari,
poput dolaska na vreme.
To sam naučila sa osam godina.
Znate, lepo ponašanje za stolom nedeljom kod bake.
To sam naučila vrlo rano.
Sa 13 sam dobila posao u krojačkoj radnji,
šila sam.
Imala sam praksu na fakultetu.
Gradila sam stvari.
I morala sam da naučim kako da ispunjavam zaduženja.
Znate, sve što sam kao mala htela da radim, je da crtam konje.
Majka bi rekla: "Hajde da nacrtamo nešto drugo.".
Moraju da nauče da rade nešto drugo.
Zamislite da je dete fiksirano na "Lego" kocke.
Neka počne da gradi različite stvari.
Činjenica u vezi sa autističnim umom
jeste da ima tendenciju da se fiksira.
Kao na primer, ako dete voli trkačke automobile,
hajde da ih iskoristimo za matematiku.
Hajde da vidimo koliko mu vremena treba da pređe određenu razdaljinu.
Drugim rečima, da iskoristimo tu fiksiranost
u svrhu motivisanja tog deteta. To je jedna od stvari koje moramo da uradimo.
Stvarno mi je preko glave, znate, učitelja,
naročito kada odete iz ovog dela zemlje,
ne znaju šta da rade sa pametnom decom.
To me izluđuje.
Šta vizuelni mislioci mogu da rade kad odrastu?
Mogu da se bave grafičkim dizajnom, sve u vezi sa kompjuterima,
fotografija, industrijski dizajn.
Šablonski mislioci, oni će biti
matematičari, softverski inžinjeri,
kompjuterski programeri, takve vrste zanimanja.
I onda imamo verbalne umove. Oni su sjajni novinari.
I oni su odlični kao pozorišni glumci.
Stvar u vezi sa autizmom je,
morala sam da naučim socijalne veštine kao što je gluma.
Radi se o tome da to morate da naučite.
I moramo da radimo sa ovakvim studentima.
I to uključuje pitanje mentora.
Znate, moj profesor prirodnih nauka nije bio akreditovani učitelj.
On je bio NASin svemirski naučnik.
Neke države sada omogućavaju da
sa diplomom iz biologije ili hemije
predajete te predmete u školi.
Treba to da činimo.
Jer primećujem da
su mnogi dobri učitelji
na državnim fakultetima.
Treba da učinimo sve da rade u srednjim školama.
Još jedna stvar koja može biti vrlo korisna,
ima mnogo judi koji su se penzionisali
iz rada u softverskoj industriji i oni mogu da uče vašu decu.
I nema veze ako ih uče nečemu što je zastarelo,
jer na taj način pale njihove varnice.
Uključujete to dete.
I ako to uspete, onda će ono naučiti sve novine.
Mentori su ključni.
Ne mogu dovoljno da istaknem
šta je moj profesor nauke uradio za mene.
I moramo da im budemo mentori, da ih angažujemo.
I ako ih dovedete da stažiraju u nekoj kompaniji,
stvar u vezi sa autizmom, aspergerovim umom,
morate da im date specifičan zadatak. Nemojte reći: "Dizajniraj novi softver."
Morate im reći nešto mnogo specifičnije.
"Pravimo softver za telefon
i mora da radi neke određene stvari.
I može da koristi samo toliko memorije."
To je specifičnost koja vam treba.
Pa, to je kraj mog predavanja.
Želim da se zahvalim svima što ste došli.
Bilo je sjajno biti ovde.
(aplauz)
Oh, imate pitanje za mene? Okej.
(aplauz)
Kris Anderson: Mnogo Vam hvala za to.
Znate, jendom ste napisali, volim ovaj citat:
"Ako bi se nekim čudom
autizam uklonio sa lica Zemlje,
ljudi bi se i dalje družili ispred vatre
na ulazu u pećinu."
Templ Grendin: Šta mislite ko je napravio prvo kameno koplje?
Momak sa aspergerom. I ako biste uklonili svu autističnu genetiku
ne bi više bilo silikonske doline,
i energetska kriza se ne bi rešila.
(aplauz)
KA: Hteo sam da Vam postavim još nekoliko pitanja.
I ako bilo koje bude neprimereno
u redu je da kažete: "Sledeće pitanje".
Ali ako ovde imamo nekoga
čije je dete autistično,
ili poznaje takvo dete
i oseća se nekako odsečeno od njega,
koji savet biste im dali?
TG: Pa prvo morate da pogledate uzrast.
Ako imate dvogodišnjaka, trogodišnjaka ili četvorogodišnjaka
znate, ne govori, nema socijalne interakcije,
ne mogu dovoljno da naglasim,
ne čekajte, treba vam minimum 20 sati nedeljno učenja jedan na jedan.
Znate, autizam se javlja u različitim stepenima.
Otprilike polovina ljudi na spektru
neće biti u stanju da govori i oni neće raditi
u silikonskoj dolini, to ne bi bila razumna stvar za njih.
Ali imate i pametnu štrebersku decu
sa mrvicom autizma,
i tada morate da ih zainteresujete da se bave
zanimljivim stvarima.
Ja sam dobila socijalnu interakciju preko zajedničkih ineresovanja.
Jahala sam sa drugom decom. Pravila sam modele raketa sa njima,
pravila elektronske laboratorije,
a tokom '60-tih sam lepila ogledala
na gumenu membranu zvučnika da napravim svetlosni šou.
To je bilo, mislili smo da je to super kul.
KA: Da li je nerealno
da se nadaju ili da misle da će to dete
da ih voli, kao što neki ili mnogi žele?
TG: Pa da vam kažem, to dete će vam biti odano.
I ako vaša kuća gori, to dete će vas spasiti.
KA: Vau. Dakle, većina ljudi, ako ih pitate
šta je njihova strast, reći će nešto poput:
"Moja deca" ili " Moj ljubavnik".
Šta je Vaša strast?
TG: Uzbuđuje me to što će stvari koje činim
od sveta napraviti bolje mesto.
Kada mi majka autističnog deteta kaže:
"Moje dete je zahvaljujući Vašoj knjizi otišao na fakultet,
ili zbog Vašeg predavanja". To me čini srećnom.
Znate, klanice, radila sam sa njima
tokom '80tih; bile su potpuno užasne.
Razvila sam vrlo jednostavan sistem bodovanja za klanice
gde merite samo ishod, koliko stoke je palo,
koliko stoke je bilo ubodeno štapom,
koliko stoke besomučno muče?
I vrlo je jednostavno.
Direktno posmatrate nekoliko jednostavnih stvari.
Poslužilo je dobro. Čini me zadovoljnom
kada vidim da se stvari menjaju
u stvarnom svetu. Treba nam toga više,
a mnogo manje apstraktnih stvari.
(aplauz)
KA: Kada smo razgovarali telefonom, jedna od stvari koju ste rekli
zaista me zapanjila. Rekli ste da
su vaša strast farme servera. Recite mi o tome.
TG: Razlog zbog kojeg sam se uzbudila dok sam čitala o tome
je to što sadrže znanje.
To su biblioteke.
A za mene je znanje
vrlo, vrlo vredno. I pre nekih 10 godina
naša biblioteka je poplavljena.
I to je pre nego što je internet postao popularan.
I bila sam uznemirena zbog knjiga koje su uništene,
jer je znanje uništeno.
A farme servera ili baze podataka
su sjajne biblioteke znanja.
KA: Templ, mogu reći da je bilo zadovoljstvo imati Vas kao gosta.
TG: Mnogo vam hvala. Hvala vam.
(aplauz)