Širom Evrope i centralne Azije približno milion dece živi u velikim ustanovama poznatim kao sirotišta. Većina ljudi zamišlja da su sirotišta pogodna okruženja koja brinu o deci. Neki znaju više o uslovima života u njima pa ipak misle da su sirotišta nužno zlo. Na kraju krajeva, gde bi smestili svu tu decu koja nemaju roditelje? Ali šezdesetogodišnje istraživanje pokazuje da odvajanje dece od njihovih porodica i njihov smeštaj u velike institucije ozbiljno šteti njihovom zdravlju i razvoju, ovo važi posebno za male bebe. Kao što znamo, bebe se rađaju bez potpune razvijenosti mišića i mozga. Tokom prve tri godine života mozak dostiže punu veličinu, a najviše raste u prvih šest meseci. Mozak se razvija kao odgovor na iskustvo i podražaj. Svaki put kada beba nauči nešto novo - da fokusira oči, da podražava pokret ili izraz lica, da podigne nešto, da oblikuje reč ili da sedne - izgrađuju se nove sinaptičke veze u mozgu. Mladi roditelji su zapanjeni brzinom ovog učenja. Sa pravom su zadivljeni i ushićeni pameću svoje dece. Prenose svoju ushićenost na decu koja im uzvraćaju osmesima i željom da postignu i nauče još više. Izgradnjom snažne povezanosti između deteta i roditelja sklapaju se kockice za fizički, društveni, jezički, kognitivni i psihomotorni razvoj. Ovo je model za sve buduće veze sa prijateljima, partnerima i svojom decom. U većini porodica ovo se dešava tako prirodno da čak i ne primećujemo. Većina nas nije ni svesna važnosti ove veze za ljudski razvoj i nadalje za razvoj zdravog društva. Samo kada krene po zlu, počinjemo da shvatamo važnost porodice za decu. U avgustu 1993. imala sam prvu priliku da budem svedok velikog uticaja institucionalizacije i odsustva roditeljstva na decu. Oni koji se sećaju novinskih izveštaja koji su stizali iz Rumunije posle revolucije 1989., setiće se užasnih uslova u nekim od tih institucija. Zamolili su me da pomognem direktoru jedne velike institucije da se spreči odvajanje dece od svojih porodica. Ovo sirotište sa 550 dece je služilo Čaušeskuu za pokazivanje, pa su mi rekli da su uslovi bili mnogo bolji. Pošto sam radila sa mnogo male dece, očekivala sam da ovde bude veoma bučno, ali bilo je tiho, kao u manastiru. Bilo je teško poverovati da je tamo uopšte bilo dece, ipak me je direktor sproveo iz sobe u sobu, u svakoj su bili redovi krevetaca i u svakom je ležalo dete zureći u plafon. U prostoriji sa 40 novorođenih, nijedno od njih nije plakalo. Ipak, videla sam prljave pelene, videla sam da su neka deca bila uznemirena, a jedino što se čulo, bilo je tiho, konstantno jecanje. Glavna sestra mi je ponosno rekla: "Vidite kako su naša deca dobra." Tokom sledećih nekoliko dana počela sam da shvatam da ova tišina nije bila nešto neobično. Novoprimljene bebe bi plakale prvih nekoliko sati, ali pošto nisu izašli u susret njihovim zahtevima na kraju su naučile da ne smetaju, bile su bezvoljne, letargične i gledale su u prazno kao i sve ostale. Tokom godina su mnogi ljudi i novinski izveštaji optuživali osoblje u ovim ustanovama za zlo koje su naneli deci, ali često samo je jedna osoba brinula o 10, 20 ili čak četrdesetoro dece. Zato nisu imali drugog izbora nego da primenjuju disciplinovani program. Decu su budili u 7 i hranili u pola 8. U 8 sati pelene su morale biti promenjene, pa je jedan član osoblja imao možda 30 minuta da nahrani desetoro ili dvadesetoro dece, a ako bi neko dete isprljalo pelenu u pola devet, moralo bi da čeka nekoliko sati do sledećeg presvlačenja. Dnevni kontakt deteta sa drugim ljudskim bićem svodio se na nekoliko užurbanih minuta tokom hranjenja i presvlačenja i jedina njihova stimulacija se svela na plafon, na zidove i rešetke njihovih krevetaca. Od moje prve posete Čaušeskuovoj instituciji videla sam na stotine takvih mesta u 18 zemalja, od Češke Republike do Sudana. U svim ovim udaljenim zemljama i kulturama ove institucije i prolazak dece kroz njih, bile su poražavajući iste. Nedostatak stimulacije često vodi do postupaka samo-stimulacije kao što je pljeskanje rukama, klaćenje napred-nazad ili do agresije i u nekim ustanovama se koriste psihijatrijski lekovi za kontrolu ponašanja ove dece, dok se u nekim drugim ustanovama deca vezuju da bi se sprečilo da povrede sebe ili druge. Ova deca su ubrzo obeležena kao ometena i prebacuju se u drugu instituciju za decu ometenu u razvoju. Mnoga deca više nikad neće napustiti instituciju. Ona, koja nisu ometena, sa tri godine se prebacuju u drugu ustanovu, a sa sedam godina, opet u neku drugu. Odvojena su po godištu i polu, proizvoljno su odvojena od svoje braće i sestara često i bez mogućnosti da se oproste jedni od drugih. Retko ima dovoljno hrane. Ona su često gladna. Starija deca zlostavljaju mlađu. Ona uče da prežive. Uče da se brane, inače propadaju. Kad napuste instituciju, zaista im je teško da se snađu i integrišu u društvo. U Moldaviji, mlade žene koje su odrasle u institucijama deset puta su više žrtve trgovine ljudima nego njihove vršnjakinje i jedno rusko istraživanje je otkrilo da je, dve godine nakon napuštanja ustanove, 20 posto tih mladih ljudi imalo kriminalni dosije, njih 14 posto je bilo umešano u prostituciju i 10 posto je oduzelo sebi život. Zašto ima toliko siročadi u Evropi kad u skorije vreme nije bilo ratova ili nekih katastrofa? U stvari, više od 95 posto ove dece ima žive roditelje, ali društvo je sklono da okrivi ove roditelje za zapostavljanje dece, ali istraživanja pokazuju da većina roditelja želi svoju decu i da su primarni pokretači institucionalizacije siromaštvo, invalidnost i etnička pripadnost. Mnoge države nisu razvile inkluzivne škole, pa se deca sa blagom ometenošću šalju u specijalne škole kada imaju šest ili sedam godina. Te ustanove mogu biti udaljene na stotine kilometara od porodičnog doma. Ako je porodica siromašna, teško će posećivati decu i međusobna veza se postepeno gasi. Iza svakog od miliona dece u ustanovama postoji priča o roditeljima koji su očajni i koji osećaju da nemaju više izbora, kao što je i Natalija iz Moldavije, koja je imala dovoljno novca samo za ishranu svoje bebe, pa je morala da pošalje starijeg sina u ustanovu; ili Desi, u Bugarskoj, koja je pazila svoje četvoro dece dok joj muž nije umro, a zatim je morala da radi puno radno vreme, bez pomoći, nije imala drugog izbora, nego da smesti ometeno dete u ustanovu; ili stotine mladih devojaka koje se užasavaju da kažu svojim roditeljima da su trudne, pa ostavljaju svoje bebe u bolnici; ili mladi roditelji, jedan mladi par koji je upravo otkrio da je njihovo prvorođeno dete ometeno u razvoju i umesto da ih posavetuju pozitivnim porukama o potencijalima deteta, doktori su im rekli: "Zaboravite na nju, ostavite je u ustanovi, idite kući i napravite jedno zdravo dete." Ovakvo stanje stvari nije ni nužno ni neizbežno. Svako dete ima pravo na porodicu, zaslužuje i treba da ima porodicu i deca su neverovatno otporna. Ako ih rano izvadimo iz ustanova i smestimo u brižne porodice, ona nadoknade svoje gubitke u razvoju i nastavljaju normalan, srećan život. Takođe, mnogo je jeftinije pružiti pomoć hraniteljskim porodicama, nego obezbediti institucije. Jedno istraživanje navodi da podrška hraniteljskim porodicama košta 10 posto od smeštaja u ustanovu, dok kvaliteno hraniteljstvo košta obično oko 30 posto. Ako potrošimo manje na decu, a više na prave usluge, uštedu možemo reinvestirati u visoko kvalitetnu brigu za decu sa izuzetno kompleksnim potrebama. Širom Evrope se razvija pokret da bi se pomerio fokus i preneli resursi sa velikih institucija, koje pružaju oskudnu brigu, na usluge koje pruža lokalna zajednica, koja štiti decu od nepravde i omogućava razvijanje njihovog punog potencijala. Kada sam počela da radim u Rumuniji pre skoro 20 godina, 200 000 dece je živelo u ustanovama i broj im se povećavao svakog dana. Sada ih ima manje od 10 000 i širom zemlje se podržavaju hraniteljske porodice. U Moldaviji, uprkos ekstremnom siromaštvu i užasnim posledicama svetske ekonomske krize, broj dece u institucijama se smanjio za više od 50 posto u poslednjih pet godina, a resursi su usmereni na hraniteljske porodice i inkluzivne škole. Mnoge zemlje su razvile nacionalne akcione planove. Evropska komisija i drugi značajni donatori pronalaze načine da usmere novac iz institucija ka hraniteljskim porodicama, osnažuju zajednice da brinu o svojoj deci. Ali još uvek ima mnogo toga da se uradi da bi se okončala institucionalizacija dece. Potrebno je podizanje svesti na svim društvenim nivoima. Potrebno je upoznati ljude sa nepravdom koju te institucije nanose deci i da postoje bolje alternative. Ako poznajemo ljude koji planiraju da pomažu sirotišta, trebalo bi da ih ubedimo da umesto toga pomognu hraniteljske porodice. Ovo je jedan od oblika zlostavljanja dece koji bismo mogli da iskorenimo zajedno. Hvala. (Aplauz) (Aplauz)