Širom Evrope i centralne Azije
približno milion dece živi u velikim
ustanovama poznatim kao sirotišta.
Većina ljudi zamišlja da su sirotišta
pogodna okruženja
koja brinu o deci.
Neki znaju više o uslovima
života u njima
pa ipak misle da su
sirotišta nužno zlo.
Na kraju krajeva, gde bi smestili
svu tu decu
koja nemaju roditelje?
Ali šezdesetogodišnje istraživanje pokazuje
da odvajanje dece od njihovih porodica
i njihov smeštaj u velike institucije
ozbiljno šteti njihovom zdravlju i razvoju,
ovo važi posebno za male bebe.
Kao što znamo, bebe se rađaju
bez potpune razvijenosti mišića
i mozga.
Tokom prve tri godine života mozak
dostiže punu veličinu, a najviše raste
u prvih šest meseci.
Mozak se razvija
kao odgovor na iskustvo i podražaj.
Svaki put kada beba nauči nešto novo -
da fokusira oči,
da podražava pokret ili izraz lica,
da podigne nešto, da oblikuje reč
ili da sedne -
izgrađuju se nove sinaptičke veze u mozgu.
Mladi roditelji su zapanjeni
brzinom ovog učenja.
Sa pravom su zadivljeni i ushićeni
pameću svoje dece.
Prenose svoju ushićenost na decu
koja im uzvraćaju osmesima
i željom da postignu i nauče još više.
Izgradnjom snažne povezanosti između
deteta i roditelja
sklapaju se kockice za fizički, društveni,
jezički, kognitivni i psihomotorni razvoj.
Ovo je model za sve buduće veze
sa prijateljima,
partnerima i svojom decom.
U većini porodica ovo se dešava
tako prirodno
da čak i ne primećujemo. Većina nas
nije ni svesna važnosti ove veze
za ljudski razvoj i nadalje
za razvoj zdravog društva.
Samo kada krene po zlu,
počinjemo da shvatamo
važnost porodice za decu.
U avgustu 1993. imala sam prvu priliku
da budem svedok
velikog uticaja institucionalizacije i
odsustva roditeljstva na decu.
Oni koji se sećaju novinskih izveštaja
koji su stizali iz Rumunije posle
revolucije 1989.,
setiće se užasnih uslova u nekim
od tih institucija.
Zamolili su me da pomognem direktoru
jedne velike institucije
da se spreči odvajanje dece
od svojih porodica.
Ovo sirotište sa 550 dece je služilo
Čaušeskuu za pokazivanje,
pa su mi rekli da su uslovi bili mnogo bolji.
Pošto sam radila sa mnogo male dece,
očekivala sam da ovde
bude veoma bučno,
ali bilo je tiho, kao u manastiru.
Bilo je teško poverovati da je tamo
uopšte bilo dece,
ipak me je direktor sproveo
iz sobe u sobu,
u svakoj su bili redovi krevetaca
i u svakom je ležalo dete zureći u plafon.
U prostoriji sa 40 novorođenih,
nijedno od njih nije plakalo.
Ipak, videla sam prljave pelene,
videla sam
da su neka deca bila uznemirena,
a jedino što se čulo, bilo je
tiho, konstantno jecanje.
Glavna sestra mi je ponosno rekla:
"Vidite kako su naša deca dobra."
Tokom sledećih nekoliko dana počela
sam da shvatam
da ova tišina nije bila nešto neobično.
Novoprimljene bebe bi plakale
prvih nekoliko sati,
ali pošto nisu izašli u susret njihovim zahtevima
na kraju su naučile da ne smetaju,
bile su bezvoljne, letargične
i gledale su u prazno
kao i sve ostale.
Tokom godina su mnogi ljudi
i novinski izveštaji
optuživali osoblje u ovim ustanovama
za zlo koje su naneli deci,
ali često samo je
jedna osoba brinula o 10, 20
ili čak četrdesetoro dece.
Zato nisu imali drugog izbora nego da
primenjuju disciplinovani program.
Decu su budili u 7 i hranili u pola 8.
U 8 sati pelene su morale biti promenjene,
pa je jedan član osoblja
imao možda 30 minuta da nahrani
desetoro ili dvadesetoro dece,
a ako bi neko dete isprljalo pelenu u pola devet,
moralo bi da čeka
nekoliko sati do sledećeg presvlačenja.
Dnevni kontakt deteta sa
drugim ljudskim bićem
svodio se na nekoliko užurbanih minuta
tokom hranjenja i presvlačenja
i jedina njihova stimulacija se svela na plafon,
na zidove i rešetke njihovih krevetaca.
Od moje prve posete Čaušeskuovoj instituciji
videla sam na stotine takvih mesta u 18 zemalja,
od Češke Republike do Sudana.
U svim ovim udaljenim zemljama i kulturama
ove institucije i prolazak dece kroz njih,
bile su poražavajući iste.
Nedostatak stimulacije često vodi do
postupaka samo-stimulacije
kao što je pljeskanje rukama,
klaćenje napred-nazad
ili do agresije i u nekim ustanovama
se koriste psihijatrijski lekovi
za kontrolu ponašanja ove dece,
dok se u nekim drugim ustanovama
deca vezuju da bi se sprečilo
da povrede sebe ili druge.
Ova deca su ubrzo obeležena kao ometena
i prebacuju se u drugu instituciju
za decu ometenu u razvoju.
Mnoga deca više nikad neće napustiti instituciju.
Ona, koja nisu ometena, sa tri godine
se prebacuju u drugu ustanovu,
a sa sedam godina,
opet u neku drugu. Odvojena su
po godištu i polu,
proizvoljno su odvojena
od svoje braće i sestara
često i bez mogućnosti
da se oproste jedni od drugih.
Retko ima dovoljno hrane.
Ona su često gladna.
Starija deca zlostavljaju mlađu.
Ona uče da prežive.
Uče da se brane, inače propadaju.
Kad napuste instituciju, zaista im je teško
da se snađu i integrišu u društvo.
U Moldaviji, mlade žene koje su
odrasle u institucijama
deset puta su više žrtve trgovine ljudima
nego njihove vršnjakinje
i jedno rusko istraživanje je otkrilo da je,
dve godine nakon napuštanja ustanove,
20 posto tih mladih ljudi imalo kriminalni dosije,
njih 14 posto je bilo umešano u prostituciju
i 10 posto je oduzelo sebi život.
Zašto ima toliko siročadi u Evropi
kad u skorije vreme nije bilo ratova
ili nekih katastrofa?
U stvari, više od 95 posto ove dece
ima žive roditelje,
ali društvo je sklono da okrivi ove roditelje
za zapostavljanje dece,
ali istraživanja pokazuju
da većina roditelja želi svoju decu
i da su primarni pokretači
institucionalizacije
siromaštvo, invalidnost i etnička pripadnost.
Mnoge države nisu razvile inkluzivne škole,
pa se deca sa blagom ometenošću
šalju u specijalne škole
kada imaju šest ili sedam godina.
Te ustanove mogu biti udaljene na
stotine kilometara od porodičnog doma.
Ako je porodica siromašna,
teško će posećivati decu
i međusobna veza se postepeno gasi.
Iza svakog od miliona dece u ustanovama
postoji priča o roditeljima koji su očajni
i koji osećaju da nemaju više izbora,
kao što je i Natalija iz Moldavije,
koja je imala dovoljno novca
samo za ishranu svoje bebe,
pa je morala da pošalje starijeg sina u ustanovu;
ili Desi, u Bugarskoj, koja je
pazila svoje četvoro dece
dok joj muž nije umro,
a zatim je morala da radi puno radno vreme,
bez pomoći, nije imala drugog izbora,
nego da smesti ometeno dete u ustanovu;
ili stotine mladih devojaka koje se užasavaju
da kažu svojim roditeljima
da su trudne, pa ostavljaju svoje bebe u bolnici;
ili mladi roditelji, jedan mladi par
koji je upravo otkrio da je njihovo
prvorođeno dete ometeno u razvoju
i umesto da ih posavetuju pozitivnim porukama
o potencijalima deteta, doktori su im rekli:
"Zaboravite na nju, ostavite je u ustanovi,
idite kući i napravite jedno zdravo dete."
Ovakvo stanje stvari nije ni nužno ni neizbežno.
Svako dete ima pravo na porodicu, zaslužuje
i treba da ima porodicu i deca su neverovatno otporna.
Ako ih rano izvadimo iz ustanova i smestimo u brižne
porodice, ona nadoknade svoje gubitke u razvoju
i nastavljaju normalan, srećan život.
Takođe, mnogo je jeftinije pružiti pomoć
hraniteljskim porodicama,
nego obezbediti institucije.
Jedno istraživanje navodi da
podrška hraniteljskim porodicama
košta 10 posto od smeštaja u ustanovu,
dok kvaliteno hraniteljstvo
košta obično oko 30 posto.
Ako potrošimo manje na decu,
a više na prave usluge,
uštedu možemo reinvestirati
u visoko kvalitetnu brigu
za decu sa izuzetno kompleksnim potrebama.
Širom Evrope se razvija pokret
da bi se pomerio fokus
i preneli resursi sa velikih institucija,
koje pružaju oskudnu brigu,
na usluge koje pruža
lokalna zajednica, koja štiti decu
od nepravde i omogućava razvijanje
njihovog punog potencijala. Kada sam počela
da radim u Rumuniji
pre skoro 20 godina, 200 000 dece je živelo
u ustanovama i broj im se povećavao svakog dana.
Sada ih ima manje od 10 000
i širom zemlje se podržavaju hraniteljske porodice.
U Moldaviji, uprkos ekstremnom siromaštvu
i užasnim posledicama
svetske ekonomske krize, broj dece u
institucijama se smanjio za više od 50 posto
u poslednjih pet godina, a resursi su
usmereni na hraniteljske porodice i inkluzivne škole.
Mnoge zemlje su razvile nacionalne akcione planove.
Evropska komisija i drugi značajni donatori
pronalaze načine da usmere novac iz institucija
ka hraniteljskim porodicama, osnažuju zajednice
da brinu o svojoj deci.
Ali još uvek ima mnogo toga da se uradi da bi se
okončala institucionalizacija dece.
Potrebno je podizanje svesti
na svim društvenim nivoima.
Potrebno je upoznati ljude sa nepravdom
koju te institucije nanose deci
i da postoje bolje alternative.
Ako poznajemo ljude koji
planiraju da pomažu sirotišta,
trebalo bi da ih ubedimo da umesto toga
pomognu hraniteljske porodice.
Ovo je jedan od oblika zlostavljanja dece
koji bismo mogli da iskorenimo zajedno.
Hvala.
(Aplauz)
(Aplauz)