Kad sam bio dečak piljio sam kroz mikroskop mog oca u insekte u ćilibaru koje je čuvao u kući. I oni su bili izuzetno dobro očuvani, morfološki fenomenalni. I zamišljali smo da bi jednog dana mogli da ožive i ispuze iz smole i ako bi mogli, odlete. Da ste me pitali pre 10 godina da li ćemo ikada moći da odredimo genom istrebljenih životinja, rekao bih vam da je to malo verovatno. Da ste pitali da li bismo mogli da oživimo istrebljene vrste, rekao bih, pusti snovi. Ali danas sam ovde, zapanjujuće, da bih vam rekao da je ne samo određivanje istrebljenih genoma moguće, u stvari realnost u modernom vremenu, već je i oživljavanje istrebljenih vrsta nadohvat ruke, možda ne insekata u ćilibaru - ovaj komarac je u stvari iskorišćen kao inspiracija za "Park iz doba jure" - već od runastih mamuta, dobro očuvanih ostataka runastih mamuta iz permafrosta. Oni su posebno interesantni, suštinska slika Ledenog doba. Bili su veliki. Bili su dlakavi. Imali su velike kljove i izgleda da smo vrlo duboko povezani sa njima, kao što smo i sa slonovima. Možda je to zato što slonovi imaju mnogo toga zajedničkog sa nama. Oni sahranjuju svoje mrtve, odgajaju najbliže srodnike. Imaju društvene veze koje su veoma bliske. Ili je to možda zato što smo vezani dugim vremenom, jer slonovi, kao i mi, vode svoje poreklo iz Afrike od pre nekih sedam miliona godina i kako su se staništa i okruženja menjala, mi smo se, kao i slonovi, selili u Evropu i Aziju. Prvi veliki mamut koji se pojavljuje na sceni je meridionalis koji je bio visok 4 metra, težio oko 10 tona i bio adaptiran na šumovite oblasti i rasprostranjen od zapadne Evrope, preko centralne Azije, preko Beringovog kopnenog mosta i u delovima Severne Amerike. I onda, ponovo, kako se klima promenila, kao što se stalno dešava, nova staništa su se otvorila, imali smo dolazak vrste adaptirane na stepu zvane trogontherii (stepski mamut) u centralnoj Aziji koja je potisnula meridionalisa u zapadnu Evropu. I otvorene travnate savane u Severnoj Americi su se otvorile vodeći do kolumbijskog mamuta, velike bezdlake vrste u Severnoj Americi. I u stvari samo oko 500.000 godina kasnije se pojavio runasti mamut, onaj kog svi znamo i toliko volimo i širio se od istočno-beringovske tačke nastanka preko centralne Azije, opet potiskujući stepskog mamuta ka centralnoj Evropi i tokom stotina i hiljada godina migrirao napred i nazad preko Beringovog kopnenog mosta tokom vremena glečerskih vrhunaca i dolazio u direktan kontakt sa kolumbijskim rođacima koji su živeli na jugu. i tamo su preživeli stotinama i hiljadama godina tokom traumatičnih klimatskih promena. To je vrlo prilagodljiva životinja koja se suočavala sa velikim prelazima u temperaturi i u okruženju i vrlo dobro ih podnosila. I tu su oni preživljavali na kopnu sve do pre oko 10.000 godina, u stvari, iznenađujuće, na malim ostrvima na obalama Sibira i Aljaske, do pre 3.000 godina. Dok Egipćani grade piramide, runasti mamuti još uvek žive na ostrvima. I onda nestaju. Kao i 99 posto svih životinja koje su jednom živele, oni su istrebljeni, verovatno zbog klimatskog otopljavanja i brzog napredovanja gustih šuma koje su se pomerale ka severu i takođe, kao što je pokojni, veliki Pol Martin jednom rekao, verovatno prekomernog ubijanja u pleistocenu, tako da su ih lovci na veliku divljač istrebili. Srećom, nalazimo milione njihovih ostataka rasutih po permafrostu zakopane duboko u Sibiru i na Aljasci i možemo da odemo tamo i izvadimo ih. I očuvanost je opet, kao kod onih insekata u ćilibaru, fenomenalna. Imate zube, kosti sa krvlju koja izgleda kao krv, imate dlake i imate netaknuta tela ili glave koje još uvek imaju mozak. Očuvanje i preživljavanje DNK zavisi od mnogo faktora i moram priznati da većinu i dalje ne razumemo potpuno, ali u zavisnosti od toga kada organizam umre i koliko brzo je pokopan, dubine zakopavanja, konstantnosti temperature u okruženju tog mesta, to će na kraju odrediti koliko dugo će DNK preživeti kroz geološki značajne vremenske okvire. I verovatno je iznenađujuće mnogima od vas u ovoj prostoriji, da nije vreme ono što je važno niti je to dužina čuvanja, već je najvažnija postojanost temperature čuvanja. Ako bismo otišli duboko u kosti i zube koji su preživeli proces fosilizacije, DNK koja je bila netaknuta, čvrsto omotana oko proteina histona, sada je pod napadom bakterija koje su živele u simbiozi sa mamutom godinama u toku njegovog života. Tako ove bakterije zajedno sa bakterijama iz okruženja, slobodnom vodom i vazduhom, u stvari razbijaju DNK na sve manje i manje DNK fragmente sve dok ne ostanu samo fragmenti u opsegu od 10 baznih parova do, u najboljem scenariju, nekoliko stotina baznih parova u dužinu. Većina fosila koji su otkriveni su u stvari potpuno oskudni u svim organskim potpisima. Ali nekoliko njih ima DNK fragmente koji preživljavaju hiljadama, pa čak i nekoliko miliona godina. Koristeći najsavremeniju tehnologiju čiste sobe, pronašli smo načine da izdvojimo ove DNK od ostale prljavštine tamo i nije iznenađujuće ni za koga od vas koji sedite ovde da ako uzmem kost ili zub mamuta i izdvojim njihov DNK, dobiću DNK mamuta, ali ću dobiti i sve bakterije koje su jednom živele sa mamutom i što je komplikovanije, dobiću sve DNK koje su preživele u tom okruženju, bakterije, gljive i tako dalje. Nije iznenađujuće, opet, da će mamut sačuvan u permafrostu imati otprilike 50 posto mamutske DNK dok će kolumbijski mamut koji je živeo i zakopan je u umerenim temperaturnim uslovima biti samo 3 do 10 posto endogen. Ali smislili smo vrlo domišljate načine da odvojimo, uhvatimo i odvojimo mamutsku od nemamutske DNK i sa prednostima visoko propustljivog sekvenciranja možemo da izvučemo i bioinformatički ponovo sastavimo sve ove male fragmente mamuta i stavimo ih na osnovu hromozoma azijskog ili afričkog slona. I time u stvari možemo da dobijemo sve male tačke koje prave razliku između mamuta i azijskog slona i šta znamo onda o mamutu? Mamutov genom je skoro potpuno dovršen i znamo da je veoma veliki. Mamutski. Genom hominida je oko 3 milijarde baznih parova ali genom slona i mamuta je za oko 2 milijarde baznih parova veći i najveći njegov deo je sastavljen od malih, ponavljajućih DNK što čini veoma teškim ponovno sastavljanje cele strukture genoma. Imajući ovu informaciju, možemo da odgovorimo na jedno od interesantnih pitanja odnosa između mamuta i njihovih živih rođaka, afričkog i azijskog slona, koji svi dele zajedničkog predaka od pre sedam miliona godina, ali genom mamuta deli skorijeg predaka sa azijskim slonovima pre šest miliona godina, znači malo bliže azijskom slonu. Sa napretkom u tehnologiji drevne DNK sad možemo da počnemo da sekvenciramo genome onih drugih istrebljenih oblika mamuta koje sam pomenuo i samo sam hteo da govorim o dva, o runastom i kolumbijskom mamutu, koji su živeli veoma blizu jedan drugoga tokom glečerskih vrhunaca, kad su glečeri bili veliki u Severnoj Americi runasti mamuti su potisnuti u subglečerske ekotone i došli su u dodir sa rođacima koji žive na jugu i tamo su delili pribežište i, kako se ispostavilo, malo više od pribežišta. Izgleda da su se međusobno sparivali. I ovo nije bila neuobičajena karakteristika među surlašima, jer se ispostavilo da će veliki mužjaci slona iz savane pobediti manje šumske slonove u borbi za njihove ženke. Tako da veliki bezdlaki kolumbijski mamuti pobeđuju manje mužjake runastog mamuta. Podseća me pomalo na srednju školu, nažalost. (Smeh) Ovo nije beznačajno, imajući u vidu ideju da želimo da oživimo istrebljene vrste, jer se ispostavilo da afrički i azijski slon u stvari mogu da se međusobno razmnožavaju i imaju mladunce i ovo se desilo slučajno u zoo vrtu u Česteru, u Velikoj Britaniji 1978. To znači da možemo da uzmemo hromozome azijskog slona, modifikujemo ih u sve ove položaje koje smo sada mogli da izdvojimo sa genomom mamuta, možemo da stavimo to u ćeliju sa uklonjenim jedrom, diferenciramo to u matičnu ćeliju, posle toga diferenciramo to možda u spermu, veštački oplodimo jaje azijskog slona i dugom i napornom procedurom povratimo nešto što izgleda ovako. Ovo ne bi bila tačna replika jer kratki fragmenti DNK o kojima sam vam pričao bi nas sprečili da napravimo tačnu strukturu, ali bi se napravilo nešto što izgleda vrlo slično kao što je izgledao runasti mamut. Kada ovo pomenem u razgovoru sa prijateljima, obično pričamo o tome gde biste ga stavili? Gde ćete smestiti mamuta? Nema pogodnih klimata ni staništa. Pa, to nije sasvim tačno. Izgleda da ima puno staništa na severu Sibira i Jukona gde bi mogao da se nastani mamut. Sećate se, ovo je vrlo prilagodljiva životinja koja je preživela ogromne varijacije klime. Tako da bi u ovom predelu mogao lako da se nastani i moram priznati da ima nečeg detinjeg u meni, dečaka u meni koji bi voleo da vidi ova veličanstvena stvorenja kako šetaju po permafrostu severa još jednom. Ali moram priznati da se deo odrasle osobe u meni ponekad pita da li bi trebalo ili ne. Hvala mnogo. (Aplauz)