Helen Volters: Huang, baš je lepo videti Vas. Hvala što ste nam se pridružili. Kako provodite 2020? Huang Hung: 2020. je za mene počela potpuno normalno. U januaru sam otišla u Pariz, tamo obavila svoj intervju za nedelju mode, vratila se u Peking 22. januara, naišavši na pomalo napete okolnosti, pošto je bilo dosta glasina. Budući da sam preživela SARS, nisam bila toliko zabrinuta. I 23. sam imala posetu prijatelja koji je došao kod mene iz Njujorka, i koji je imao grip, večerali smo zajedno, i još jednog prijatelja koji je došao, koji je sledećeg dana otišao avionom u Australiju na odmor. Tako da nismo shvatali stvari preterano ozbiljno dok nije došlo do izolacije. HV: Videli smo odjek toga širom sveta. Mislim da neki ljudi imaju poteškoća sa razumevanjem jačine pojedinih mera koje je Kina uvela. Mislim, šta još propuštamo kada je u pitanju odgovor Kine na sve ovo? HH: Znate, istorijski gledano, mi smo jednostavno dve veoma različite zemlje, po pitanju kulture i istorije. Mislim, u pitanju su dva potpuno različita iskustva za te narode. Tako da, kada se radi o Kini, kada se dogodi obavezna izolacija, ljudi su OK. Ljudi su OK sa tim, zato što misle da je to ono što dobar roditelj treba da uradi. Znate, ako se dete razboli, smestite ga u drugu sobu, izolujete ga i pobrinete se da se druga deca ne razbole. To je ono što ljudi očekuju od vlade. Međutim, kada se dogodi van Kine, u Americi, to postaje veliko pitanje toga šta bi bilo ispravno učiniti, i da li se radi o kršenju lične slobode. Tako da, problemi sa kojima morate da se nosite u demokratskom društvu nisu problemi sa kojima ljudi moraju da se nose u Kini. Moram da kažem da u kineskom jeziku postoji reč koja ne postoji ni u jednom drugom jeziku, a to je reč "guāi". Tako zovete dete koje sluša svoje roditelje. Tako da ja mislim da smo mi, kao narod, veoma "guāi". Imamo tu neku vrstu autoritativne figure na koju se Kinezi uvek ugledaju, i oni zapravo očekuju od vlade da preduzme mere, i oni će ih prihvatiti. Bez obzira na količinu patnje, oni osećaju da, OK, ako veliki brat kaže da ovo mora da se uradi, onda mora da se uradi. To stvarno definiše Kinu kao poseban mentalitet. Kineski narod ima drugačiji mentalitet od, na primer, ljudi u Evropi i Americi. HV: Taj smisao za kolektivnu odgovornost ponekad deluje pomalo odsutan u ovoj kulturi. Istovremeno, mislim da postoje opravdane brige oko nadzora, privatnosti podataka i tome sličnih stvari. Šta bi bio balans u tom smislu, i kakav bi bio odgovarajući kompromis između nadzora i slobode? HH: Ja mislim da je on u eri interneta negde između Kine i SAD. Mislim da kada posmatrate ličnu slobodu u odnosu na kolektivnu bezbednost, tu mora da postoji neki balans. Kada se radi o nadzoru, vlasnik Baidua, Robin Li, rekao je jednom da je kineski narod prilično voljan da odustane od određenih ličnih prava u zamenu za pogodnosti. Zapravo, potpuno je iskritikovan na kineskim društvenim mrežama, ali ja mislim da je u pravu. Kineski narod jeste spreman da odustane od određenih prava. Na primer, imamo... Kinezi su uglavnom ponosni na sistem plaćanja koji imamo, koji podrazumeva da možeš da ideš bilo gde samo sa svojim ajfonom, da platiš sve, i sve što oni rade jeste skeniranje lica. Mislim da to verovatno mnogo plaši Amerikance. Znate, Kina trenutno, mi smo još uvek u poluizolaciji, tako da, ako idete bilo kuda, postoji aplikacija sa kojom skenirate, unesete svoj broj telefona, i aplikacija će reći obezbeđenju na ulazu u šoping centar, na primer, gde ste bili u poslednjih 14 dana. Međutim, kad sam to ispričala Amerikanki, ona je bila užasnuta i pomislila da je to ogroman napad na privatnost. Sa druge strane, kao neko ko je kineskog porekla, i ko je živeo u Kini poslednjih 20 godina, iako razumem taj američki mentalitet, i dalje mislim da sam dovoljno Kineskinja da mislim: "Ne smeta mi ovo, bolje sam, bezbednije se osećam na ulasku u šoping centar zato što je svako skeniran", dok, mislim da je lična sloboda, kao apstraktan koncept, u ovakvoj pandemiji zapravo veoma beznačajna. Tako da mislim da Zapad zaista mora da preduzme korak bliže ka Istoku, i da pomisli o kolektivu kao celini, umesto da samo misli o sebi kao individui. HV: Uspon neprijateljske retorike između SAD i Kine je očigledno zabrinjavajući, i stvar je u tome što su te države međusobno povezane, bez obzira na to da li ljudi razumeju svetske lance snabdevanja ili ne. Šta Vi mislite da nam je sledeća stanica? HH: Znate, to je najstrašnija stvar koja je proizašla iz ovoga, ta vrsta nacionalističkih osećanja sa obe strane u ovoj pandemiji. Budući da sam ja optimista, ono što ja mislim da će iz ovoga proizaći, jeste to da će obe strane shvatiti da je ovo borba kroz koju cela ljudska vrsta mora da prođe zajedno, a ne odvojeno. Uprkos retorici, svetska ekonomija je došla do takve integracije, da će razdvajanje biti ekstremno skupo i bolno, i za Ameriku i za Kinu. HV: Meni je takođe bilo zanimljivo da vidim kritiku koju je Kina primila dosta glasno. Na primer, kritikovali su ih zbog umanjenja broja žrtava, što je sporno, zbog pokušaja demonizacije dr. Lija, takođe, doktora iz Vuhana koji je prvi alarmirao javnost oko korona virusa. Upravo sam u Njujork Tajmsu videla izveštaj prema kome su Weibo korisnici iznova komentarisali poslednji post dr. Lija, koristeći to kao neku vrstu živog spomenika njemu, pričajući sa njim. Postoji oko 870 000 komentara, čiji broj još uvek raste, na tom poslednjem postu. Da li vidite promenu u medijima? Da li vidite promenu u pristupu kineskom rukovodstvu, što bi zapravo dovelo do toga da Kina počne da naginje više ka centru, isto kao što Amerika možda treba da naginje više ka kineskom modelu? HH: Nažalost, ne baš, zato što mislim da postoji način na koji autoritativne vlasti i njihovi narodi komuniciraju. U noći kada je dr. Li umro, kada je bilo objavljeno da je umro, kineske društvene mreže su prosto eksplodirale. Iako je bio nepravedno tretiran kao uzbunjivač, on je još uvek išao u bolnicu i, kao doktor, pokušavao da spašava živote, a onda je umro, zato što se zarazio. Tako da se pojavio bes, frustracija, i sve to je isplivalo u ovoj vrsti komemoracije ličnosti o koju se, po osećanjima ljudi, vlast ogrešila. Osuda, i neka vrsta zvaničnog glasa na temu: ''Ko je dr. Li? Da li je on dobar ili loš lik?'' potpuno se promenila, za 180 stepeni. Prešao je iz statusa neposlušnog doktora u status heroja koji je upozoravao ljude. Tako da, pod autoritativnom vlašću, ljudi su i dalje veoma svesni javnog mnjenja, ali, sa druge strane, kada se ljudi žale, ili kada hoće da odaju počast dr. Liju, da li oni stvarno hoće da menjaju sistem? Moj odgovor je ne, zato što se njima ne sviđa ta konkretna odluka, ali oni ne žele da menjaju sistem. Jedan od razloga je taj što oni nikad, ali nikad, nisu upoznali nijedan drugi sistem. Ovo je sistem koji oni znaju kako funkcioniše. HV: Šta je bacanje voka, Huang? HH: Oh, bacanje voka je kada krivite nekog drugog. U osnovi, u kineskom slengu, neko ko je odgovoran jeste neko ko nosi crni vok. Primoran si da budeš žrtveni jarac za nešto što je loše. Tako da je, u suštini, Tramp počeo da ga naziva "kineskim virusom", "vuhanskim virusom", i da pokušava da svali krivicu za čitavu pandemiju korona virusa na Kineze. A onda su Kinezi, mislim, bacili vok nazad Amerikancima. Tako da je to bila veoma smešna šala na kineskim društvenim mrežama, to bacanje voka. Postoji video sa gimnastičkom vežbom bacanja voka koji se brzo proširio. HV: Ali recite nam, Huang: Vi takođe plešete na TikToku, zar ne? HH: Oh, naravno. Dosta se bavim aerobikom bacanja voka. HV: Mislim, potencijalna svetla tačka u svemu ovome jeste što je razotkrilo određene nepravičnosti, nejednakosti u sistemu, neke od razrušenih struktura koje imamo, i, ako smo pametni, možemo ih obnoviti na bolji način. HH: Da. Mislim da je jedna od svetlih tačaka ove pandemije to što sada shvatamo da ljudska rasa mora nešto da uradi zajedničkim snagama pre nego da pravi razlike na osnovu rase, na osnovu boje kože ili na osnovu naše nacionalne pripadnosti; da ovaj virus očigledno ne diskriminiše nikoga, bilo da si bogat ili siromašan, važan ili nevažan, koje god da si boje kože, ili nacionalne pripadnosti. Tako da je vreme da se ujedinimo umesto da pokušavamo da rastrgnemo svet i otpuzimo nazad u svoje nacionalističke ljušture. HV: To je prelepa poruka. Huang Hung, hvala puno što ste nam se pridružili iz Pekinga. Čuvajte se, molim Vas. HH: Hvala Vama, Helen, čuvajte se, takođe.