[ Okolina ] "Pogledajmo starog Siggy-ja; Sigmund Freud, ok, koji je definitivno imao svoju ulogu. On kaže da na ponašanje utiču naši roditelji, snovi, šale i pol; nije bitno kojim redom. OK, ali, šta to govori? Ovo JESTE kamp čovekove okoline, jel' tako?!" Mnoga naučna istraživanja su pokazala očiglednu činjenicu, da ponašanje ljudskog bića kreira okolina. Ako postoji genetska predispozicija za određeno ponašanje ali ga okolina ne podržava, to ponašanje se neće ni manifestovati, tako da su u ovom slučaju - geni nevažni. "Živimo u impozantnom vremenu dobu genomike Vaš genom predstavlja potpuni niz Vaše DNK Vaš i moj niz se pomalo razlikuju. Zbog toga izgledamo različito. Moje oči su braon Vi možda imate plave, ili sive; ali cela stvar nije tako površna. Naslovnice nam govore da geni mogu da nose strašne bolesti, možda čak da oblikuju našu ličnost, ili uzrokuju duševne poremećaje. Čini se da naši geni imaju impresivnu moć nad našim sudbinama; a opet, voleo bih da mislim da sam Ja više nego moji geni. Isto tako, svaki konektom se vremenom menja. Kakve se to promene dešavaju? Pa, neuroni, kao drveće, mogu pustiti nove grane, a da izgube one stare. Sinapse mogu biti stvorene pa eliminisane; Sinapse se mogu uvećati pa smanjiti. Drugo pitanje: Šta uzrokuje ove promene? Pa, istina je; donekle one jesu programirane genima. Ali tu se priča ne završava, jer postoje signali: električni signali, koji putuju kroz grane neurona, hemijski signali, koji skaču sa grane na granu. Ove signale nazivamo neuronskom aktivnošću. I postoji puno dokaza da neutronska aktivnost kodira naše misli, osećanja i percepcije, naša mentalna iskustva. I postoji puno dokaza da neuronska aktivnost može uzrokovati promenu Vaših veza. I ako udružite ove dve činjenice, zaključak je da Vaša iskustva mogu izmeniti Vaš konektom. I zbog toga je svaki konektom jedinstven, čak i kod genetski identičnih blizanaca. Konektom je mesto gde se priroda sreće sa odgojem. I može biti istina da sam čin razmišljanja može promeniti Vaš konektom; što je ideja koja se može smatrati Osnažujućom." "Jeste li svi čuli ono pitanje o kreiranju polova pod uticajem društva, umesto biološki i hormonski? Naravno, naginjem malo više ka biološkoj strani, očigledno, ali... sada verujem, nakon uobličavanja svog znanja stečenog dugogodišnjim proučavanjem biologije zaista verujem da je ta debata priroda-odgoj, na mnogo načina, mislim...mrtva, u ovom trenutku, iz sledećeg razloga: Mozak je vrlo, vrlo podložan; svi smo rođeni sa muškim ili ženskim predispozicijama, i onda svi imamo hormone koji povećavaju ta kola za ponašanje, što je upravo ono što hormon i treba da radi. Posao hormona je da nas učini predodređenim za određeno ponašanje. Ipak, način na koji smo vaspitavani, na primer, mali dečaci: Studije su pokazale da će dečaci kojima je rečeno da ne bi trebalo da diraju nešto, vrlo često činiti suprotno, dok se devojčicama može dati verbalni zahtev da to ne čine. Mali dečaci su širom sveta češće kažnjavani za svoje prestupe. Dečacima se govori da ne plaču...da bi trebalo da.."budu muškarci", jel' tako? Čak i u ranom dobu, očevi su ponekad jako uplašeni ako njihova mali dečak ikako ispoljava... bilo kakvu verziju "ne-muškog"...ponašanja. Na primer, sećam se prekoobalnog leta sa čovekom koji je sedeo pored mene. Rekao je da..njegov 18-godišnji sin, kada je ugledao svoju sestru kako otvara poklon, ranije te nedelje; Bila je to tašna, dobila je torbicu. Imala je četiri godine. A on je rekao: "O, mogu li i ja dobiti tašnu?" I taj čovek mi govori, da se osetio kao da ga je neko šutnuo u stomak, i da je počeo da viče na svog 18-godišnjeg sina, "Ne, dečaci ne nose torbice!" I govorio mi je o tom događaju..i kasnije se osetio jako postiđenim i posramljenim; jer je shvatio da njegov mali dečak nije ispoljavao ništa od toga..."ne-muškog" i sl. Dakle, ove stvari: način na koji podižemo dečake ili devojčice, Naša moždana kola su tako podložna.. Na primer, mi nismo rođeni sa znanjem kako se svira klavir, jel' tako? Već vežbamo, vežbamo, vežbamo. Možemo uvežbati kola u našem mozgu, da rade raznolike stvari. I...čitavog života smo trenirani, kao polovi, da budemo više ovakvi nego onakvi. Muškarci: facijalne ekspresije na primer, kada se vrše merenja i stave im se elektrode, i pokaže fotografija grizlija koja bi trebalo uzrokovati grčenje i emocije njihove facijalne ekspresije su, nasuprot ženskim, u stvari pokazivale veći emotivni odgovor u vremenu pre nego postanu svesni - nakon jedne sekunde kada postanu svesni počinju da "zamrzavaju" facijalne nerve, za mrštenje ili osmeh; kod žena, facijalni mišići u stvari pojačavaju, i muškarci su ovom testu pali. Naučnici veruju da je hipoteza, da su muškarci trenirani da potiskuju, emotivna osećanja. Tako da, hvala na pitanju; to je...pokretna meta za puno naših života. I način na koji smo vaspitavani, i šta nam je dozvoljeno, šta je dečacima dozvoljeno (ili ne) ima puno udela u tome u kakve muškarce odrastaju." Razmislite o tome kako nastupate, o izrazima lica, vrednostima koje prihvatate, načinu na koji hodate, svemu, i zapamtite da je sve to rezultat vaše okoline. Ljudski mozak nema mehanizma da prepozna šta je bitno a šta ne. ♪ ♪ [ Šminkam se... jer želim da pridobijem devojku ] ♫ [ Taj tip je baš zgodan ] [ Kad pijemo krv, ona nas čini neustrašivim ] [ Pleme sreće belog čeveka po prvi put ] ♪ Ne postoji ništa kao: loši, kriminalni, lenji briljantni ljudi, lopovi ili rasisti. Samo ljudi koji su predispozirani za takvo ponašanje, ali ako okolina ne bude "okidač", to ponašanje se nikad i ne manifestuje. Zapamtite: ljudski mozak nema mehanizam kojim utvrđuje šta je važno a šta ne. ♪ Najekstremniji slučaj predstavljaju Deca divljine. Dete divljine je čovek koji je živeo izolovan od ljudskih kontakata još od malih nogu, i nije iskusio ljudsku pažnju, ljubav ili socijalno ponašanje, i, jako važno, ljudski jezik. Deci divljine nedostaju osnovne socijalne veštine koje se normalno nauče u procesu primanja kulture. Na primer, mogu biti u nemogućnosti da nauče kako da koriste toalet, da hodaju uspravno i da pokazuju potpunu nezainteresovanost ljudske aktivnosti oko njih. Oxana Malaya je svoj život počela živeći sa psima, odbačena od majke i oca, nekako je preživela šest godina, živeći u divljini, pre nego što je dobila negu. Postoji par slučajeva dece divljine koja su mogla u potpunosti kompenzovati nemar koji su pretrpela. Oxana sada ima 22 godine, ali je njena budućnost i dalje neizvesna. Da li su naučnici dovoljno naučili iz prethodnih slučajeva da bi je rehabilitovali? Šest godina, Oxana Malaya živela je u štenari, sa psima. U potpunosti napuštena od strane oca i majke, otkrivena je, ponašajući se više kao životinja, nego kao dete. Dva stoleća, deca divljine su bila predmet fascinantnih proučavanja. Uzgojena bez ljubavi, ili socijalne interakcije, ova deca postavljaju pitanje: Šta je to što nas čini ljudima? Oxana je rođena u Novembru, 1983. ¥ "Kada je ova devojčica rođena, biola je teška oko 3kg i nije imala nikakvih abnormalnosti. Genie je provela 13 godina, izolovana, u gotovo praznoj sobi, lišena bilo kakvog socijalnog kontakta. Iako ne pati ni od kakvog duševnog poremećaja, usled takve okoline, njeno ponašanje je kao kad duševno obolele osobe. Nije mogla uspostaviti nikakvu društvenu vezu, nije mogla da govori, čak joj je i hod bio čudan. Nakon nekog vremena, usled insistiranja drugih da je rehabilituju, Genie je počela da se izražava kroz jezik znakova i da se socijalizuje sa ljudima. "Takođe su preuzeli odgovornost za Genie-nu terapiju, pokušavali da joj pomognu u borbi protiv horora njenog detinjstva." "Ok, bebo, otvori usta!" 'U ovoj primitivnoj vežbi igranja uloga, Marilyn se pretvara da je Genie-na majka.' "Požuri! Požuri, nema vremena. Otac će se ljutiti:" 'Marylin pokušava da podstakne sećanja iz Genie-ne prošlosti.' "Pitam se o čemu razmišljaš." Genie je ekstremni dokaz o uticaju okoline. 'Uprkos svemu što je prošla, Genie-ne muke nisu bile gotove.' Ukoliko ljudsko biće ne bude izloženo ubistvu, silovanju, pedofiliji, zoofiliji, nekrofiliji, oružju, rasizmu, ono neće ni znati šta je to. Kao kad pokušavate da zamislite boju koju nikada pre niste videli.