U noćnoj tami, u 4 ujutru, pogledam pored sebe i moj muž nije tu. Pogledam dalje i nađem ga kako leži na leđima, gleda u plafon, sa ispruženim rukama. „Naši životi su prazni i besmisleni bez dece.“ Prošlo je dve i po godine nadanja i molitvi i neuspelih tretmana oplodnje. Nije bilo pridošlice. Očaj koji nam je kidao srca budio nas je iz noći u noć - do te tačke da su nas prijatelji i porodica zvali „samo da vide kako smo“ jer smo bili tako očigledno depresivni. Kao klinički psiholog i naučnik, obučena sam da vidim depresiju kao bolest. Baš kao rak ili dijabetes, depresija kao bolest ima simptome očajanja i izolacije. Ipak, to prosto nije objašnjavalo put kojim smo krenuli, niti je razjašnjavalo depresiju koja usledi nakon gubitka supruga, pobačaja, traume, ili prirodnih tranzicija poput pada uspeha, krize srednjih godina, rupe u odeljcima - prekidi u poglavljima koji se čine suštinskim za ono što jesmo - nisu abnormalne bolesti. Nisu oboljenja. Tako smo moj muž i ja nastavili sa svakim ciklusom koji se završavao razočarenjem koje se činilo kao sahrana. Dok smo nastavljali našim putem pokušaja, počeli smo postepeno, kroz mesece i godine, da se osvešćujemo i da dođemo sa mračnog i izolovanog mesta, posve sami, na mesto na kome smo počeli da čujemo savete pomagača i iscelitelja, ljudi koje su na Apalačkoj stazi preko planinara zvali „anđelima staze“ jer su donosili hranu i vodu kada im je to bilo najpotrebnije. Naši anđeli staze donosili su ono što je nama bilo najpotrebnije: mudrost i savete. Tako sam jednog dana došla kući nakon još jedne in vitro oplodnje sa mučnim osećanjem dok sam vozila auto da je i to neuspeli pokušaj. I naravno, kako sam kročila na vrata, dokazi su bili nepobitni. Mali embrion mrtve patke ležao je na mom pragu. Znala sam da je nemoguće da je embrion u meni živ. Tako sam otišla u krevet na dugu depresivnu dremku da bih se probudila - (Imitira zvuk kucanja) zbog patke - mame patke, koja je izgubila svoju željenu bebu. Mama patka je bila uporna. Pomislila sam, šta hoće patka od mene? (Imitira zvuk kucanja) Htela je da dođe k meni. Kada sam otvorila vrata, videla sam da mi je donela poklon - za nju najdragoceniju stvar na svetu. Donela mi je debelog, sočnog crva. Mama patka i ja smo bile tu, dve majke u stremljenju, neusamljene. Neusamljene jer smo patka i ja bile jedna uz drugu, i neusamljene zbog velike sile koja je donela patku. I tako je, takođe pomoću te sile, naišao i tip u autobusu. Tip u autobusu je namignuo, nagnuo se i rekao: „Izgledate baš kao majka koja će ići po celom svetu usvajajući najrazličitiju decu“, otvorivši tu novu mogućnost. Slušanje pomagača i iscelitelja otvorilo je moju svest, tako da sledeći put kada sam se probudila noću to nije bilo zbog kidanja depresije, već zbog velikog i očigledno svetog prisustva - prisustva sa tako velikom ljubavlju i ozbiljnoću da sam se uspravila. Prisustvo je reklo: „Da si trudna, da li bi usvojila?“ Rekla sam nešto toliko sjajno i veliko - istinu, a to je: „Ne.“ Ipak, znala sam i da je ovo putovanje više od bolesti i da je ta depresija otvarala vrata stazi „postajanja“ - duhovnoj stazi. Nastavljajući tom stazom, želela sam bebu. Bilo je sjajno što sam bila na duhovnom putu, ali htela sam tu bebu. Tako nismo odustali. Gore-dole po Istočnoj obali do najboljih IVF laboratorija u zemlji. Otišli smo toliko daleko da nađemo tim koji izumeo IVF, i sedeći tamo na postelji solidarno sa svojim suprugom, videli smo da se u našoj hotelskoj sobi daljinski zaglavio na jednom kanalu - jedan beskrajni dokumentarac, četiri sata (Smeh) o dečaku - dečaku koji je stajao sam na deponiji, i rekao: „Baš me briga što sam siromašan, nije me briga što ne mogu da idem u školu, ali toliko boli što me niko ne voli da duvam lepak da bi bol nestala.“ Ležeći tamo na našoj višestrukoj turi IVF-a, moj muž i ja smo se pogledali. On je rekao prvi. Znali smo da tamo negde postoji dete za nas. Uspeli smo da stignemo do jedne mudre žene i vrzmali se oko njenog stola, ćerke nekadašnjeg sveštenika. Pogledala nas je i rekla: „Iskreno, šta je to što tražite kod vašeg deteta?“ Nagnula sam se i rekla: „Pa, nije me briga da li je dečak ili devojčica. Ne zanima me koje rase je to dete. Samo, molim vas, dete koje ume da voli.“ A moj muž je uskočio i rekao: „Pa da, sve to, ali nekako žensko.“ (Smeh) Ono što smo zajednički znali je da je glas koji je rekao da nikada nećemo biti roditelji, glas koji je došao iz samoće u mraku, sada je bio glas koji je govorio da je roditeljstvo ljubav. Toliko boli ne biti voljen. Sve što je on želeo bila je mama, sve što sam ja želela bilo je dete. Ono što bi nas pretvorilo u porodicu je ljubav. Roditeljstvo je ljubav. Ovo je bila depresija kao portal za svet povezanosti, svet ljubavi, svet u kome hodamo duhovnom stazom. Ovo je bila depresija kao samo jedna strana vrata, a sa druge strane vrata bilo je prosvetljenje, toplina, svetlost, i duhovna staza, duhovni prolaz. E, sad, kao kliničkoj naučnici, bilo mi je jasno da bilo šta istinito kroz jednu ljudsku perspektivu saznanja može biti prikazano ponovo. Sigurnost koju sam imala u vezi sa time da su depresija i spiritualnost dve strane jednih vrata delovala je sasvim na dohvat nauke. Tako su moja laboratorija sa laboratorijom Mirne Vajsman, Breda Pitersona i Rafija Bansela primenile nauku: dve strane jednih vrata - gde se to nalazi u mozgu? Gde se to depresija nalazi kao portal za spiritualnu stazu, a ne bolest? I pronašli smo to mesto, a pronašli smo ga u širokim i prostranim oblastima korteksa. U našoj laboratoriji smo dočekali duboko depresivne ljude iz porodica prepunih generacijama depresije i slične ljude sa porodicama prepunih generacijama depresije, koji su kroz svoj put patnje dostigli utemeljenu duhovnu stazu. Ljudi čije ubrzanje je bila depresija za proputovanje kroz tamu. Ono što smo otkrili bilo je upravo u tim oblastima mozga koje su atrofirale i venule kroz celoživotnu depresiju. Kod tih ljudi sa jakom ličnom duhovnošću, postojalo je zadebljanje tih istih oblasti. Korteks je bio debeo kao da gledate drvo u Amazonskoj prašumi naspram drveta koje vene od hladnoće i suše. Dve strane jednih vrata su u nama. Depresija nije uvek bolest. Ona to može biti. Može nam biti potrebno da se pokrenemo ili podesimo iznova ili uzimamo lekove. Može biti tako. Ipak, veoma često, depresija sa kakvom će se svi suočiti je srž našeg posedovanja i razvoja. Moj muž i ja smo sada nastavili sa ovom spoznajom - da se nalazimo na duhovnoj stazi u potrazi za našim detetom. Bilo je jasno da naša patnja nije bila uzaludna, nije bila prazan simptom, a sa svešću da smo „postajali“, prisustvo se vratilo. Postavilo je isto pitanje na dubok i mudar način. Moj odgovor je bio iskren, a to je da stižem tamo. Osećam da smo na putu. Postoji mogućnost duhovnog razvijanja u osobu koja će odgovoriti „da“. Ipak, ne, još uvek ne mislim da bih usvojila dete kada bih bila trudna. Moja ljubav se uvećala, ali da li je ona toliko velika? Ne još. Tako smo nastavili i našla sam se u zajednici onih koji su generacijama znali da je depresija samo na jednoj strani vrata, a da je duhovno buđenje na drugoj. Sedeći na podu „inipija“, kolibe za preznojavanje, među Lakotama u Južnoj Dakoti, priključila sam se krugu žena. Ovde je svaka žena govorila o patnji koja ju je dovela na našu kolektivnu molitvu. „Moj sin, on ima 40 godina. Nije došao kući svojoj porodici.“ „Moj sin, on ima 14 godina i počinje da koristi supstance.“ Ja sam sa svoje strane podelila da tragam za svojim duhovnim detetom. Zajedno smo se molile i to prosledile gore. Prosledile smo naše molitve jedna drugoj, nama samima i kolektivu, gore, Velikom Duhu, „Vananičiju“. Te noći stigao je poziv. Pronašli su ga, upravo te noći na drugoj strani planete. Poruka je bila: pronašli smo dete Milerovih. Ima sjajnih devojčica i sigurno vam možemo naći devojčicu, ali ovo je dete Milerovih i ovo je sin. Ovoga puta, klinička nauka je imala nešto da kaže duhovnoj stazi. Kada smo pogledali žene koje su, kroz patnju, došle do duhovne staze, sa finim debelim korteksima, one su imale još jednu osobinu: zadnji deo njihove glave odavao je izvesnu talasnu dužinu energije koju nazivamo „alfa“, a to se takođe sreće na pozadini glave monaha u meditaciji. Alfa ima još jedno ime, a to je Šumanova konstanta. To je talasna dužina zemljine kore. Duhovno angažovan mozak vibrira frekvencijom zemljine kore. Od inipija preko cele planete pronađen je Ajzeja, kroz ovaj matriks svesnosti, ljubavi, ovo sveto polje koje je u nama, kroz nas, oko nas, i prekriva čitav život na planeti. Ovo je svet u kome živimo - svet u kome nikada nismo sami i u kome postoje usmerenja, anđeli staze, pomagači i iscelitelji. Kroz polje ljubavi stiže baš ona prava osoba, tip u autobusu, žena koja leči, baš to živo biće, patka, mudre, darežljive životinje, naša braća i sestre. U stvari, više ne možemo misliti da smo glumci na inertnoj sceni, već da je svet živ i prožet tim svetim poljem koje možemo meriti kao visoku amplitudu alfa. Kada ovo znamo, živimo inspirisan život - život sa smislom koji nije onaj koji mi stvaramo, već smisao koji je zaista utkan u svetu. Mi živimo inspirisan život. Ajzeja, moj sin, pronađen je, nazvan Ajzeja, po „jednom svetu“ u Lakoti po onima koji su pomogli da ga nađemo. Ipak, mi smo još uvek, mada daleko manje depresivni i mnogo više puni ljubavi i povezanosti, strahovali što ćemo ga sresti, pronaći, dovesti kući. Zatim je jednog dana došao Fedeks, otvorili smo paket i tu je bio snimak. Ubacili smo ga i najradosniji maleni dečak, pun sreće, sa rukom oko bolničarke - ljubav koju nikada nisam osetila me je uzdigla i svaki ostatak depresije bio je krhotina na zemlji. I zajedno, moj muž i ja smo otišli u krevet kao roditelji. Te noći, prisustvo se vratilo - veliko sveto prisustvo po treći put. „Da si sada trudna, da li bi usvojila?“ „Da, našla sam svog duhovnog sina, da.“ I te noći, prirodno smo začeli - njegovu sestru. Dobili smo duhovne blizance. Dakle, kada čujete kucanje, smatrajte to pozivom. Ono što zvuči šokantno i kao ruka koja uzima iz unutrašnjosti tame, kada prođemo kroz vrata, to je ruka koja poziva, koja vodi i na kraju daje. Sa druge strane vrata je inspirisani život koji nam donosi prisustvo. Hvala. (Aplauz)