Prije tri i po godine donijela sam jednu od najboljih odluka u svom životu. Kao dio svoje novogodišnje odluke, ostavila sam dijete, prestala da brinem o kilaži, i počela da vodim računa o onome što jedem. Sada jedem kad god sam gladna, i smršala sam 4,5 kilograma. Ovo sam ja sa 13 godina, kada sam počela svoju prvu dijetu. Sada gledam tu sliku i mislim, nije ti trebala dijeta već modni savjetnik. (Smijeh) Ali smatrala sam da moram da smršam, i kada sam vratila kilažu, naravno da sam krivila samu sebe. U naredne 3 decenije započinjala sam i prekidala razne dijete. Bez obzira šta pokušala, težina koju bih izgubila uvijek bi se vratila. Sigurna sam da vam je svima to poznato. Kao neuroznanstvenica, pitala sam se, zašto je to tako teško? Očigledno je da težina zavisi od količine hrane koju jedemo i energije koju sagorijevamo. Većina ljudi ne shvaća da mozak kontroliše glad i korištenje energije, a da mi toga uglavnom nismo svjesni. Naš mozak radi dosta svog posla iza scene, i to je dobra stvar, jer vašem svjesnome umu -- kako bismo to uljudno rekli? -- je lako odvući pažnju. Dobro je što ne zaboravljamo disati kada se zanesemo u film. Nećemo zaboraviti kako trebamo hodati ako razmišljamo šta ćemo večerati. Vaš mozak takodjer ima svoje shvaćanje vaše idealne težine, bez obzira što vi svjesno smatrate. Ovo se zove vaš set point, ali to je varljiv termin, jer to je zapravo raspon od oko 4,5 do 7 kilograma. Možete birati životne stilove da mijenjate težinu unutar tog raspona, ali mnogo, mnogo teže je ostati izvan njega. Hipotalamus je dio mozga koji reguliše tjelesnu težinu, Postoji više desetina hemijskih signala u mozgu koji govore tijelu da se udeblja, više nego druga desetina koja govori mozgu da smrša. Sistem funkcioniše kao termostat koji reaguje na signale iz tijela podešavajući glad, aktivnost, i metabolizam, da bi vaša težina bila stabilna kako se uvjeti mijenjaju. To je ono što termostat radi, zar ne? Održava temperaturu u kući kako se vrijeme vani mijenja. Možete pokušati promijeniti temperaturu u kući otvarajući prozor tokom zime, ali to neće promijeiti postavke na termostatu, koji će reagovati tako što će pojačati peć da ponovo zagrije kuću. Vaš mozak radi na potpuno isti način, reaguje na gubitak kilograma koristeći moćne alate da vrati vaše tijelo na ono što smatra da je normalno. Ako izgubite puno kilograma, vaš mozak reaguje kao da ste gladovali, i bez obzira da li ste bili debeli ili mršavi, vaš mozak odgovara na postpuno isti način. Voljeli bismo kad bi mozak mogao da kaže da li trebamo smršati ili ne, ali ne može. Ako i izgubite puno kilograma. postanete gladni, i vaši mišići sagorijevaju manje energije. Doktorica Rudy Leibel sa Univerziteta Columbia je otkrila da ljudi koji su izgubili 10% svoje tjelesne težine sagorijevaju od 250 do 400 kalorija manje jer je njihov metabolizam potisnut. To je velika količina hrane. To znači da osoba koja je uspješno na dijeti mora zauvijek jesti toliko manje hrane nego neko iste težine ko je uvijek bio mršav. Sa evolucionarne tačke gledanja, otpornost vašeg tijela na gubitak kilograma ima smisla. Kada je hrana bila oskudna, opstanak naših predaka zavisio je od očuvanja energije, i ponovno vraćanje energije kada ima hrane bi ih zaštitio od naredne oskudice. Tokom ljudske historije, gladovanje je bio mnogo veći problem od prejedanja. To može objasniti veoma tužnu činjenicu: Set pointovi mogu ići gore, ali rijetko idu dolje. Ako vam je vaša majka ikad spomenula da život nije pravedan, mislila je na ovo. (Smijeh) Uspješna dijeta vam ne smanjuje vaš set point. Čak ako držite kilažu 7 godina, važ mozak pokušava vas natjerati da je povratite. Ako bi taj gubitak kilaže bio posljedica duge gladi, to bi bio razuman odgovor. U našem modernom svijetu hamburgera, to ne funkcioniše dobro za sve. Razlika između prošlosti naših predaka i naše sadašnjosti u izobilju je razlog zašto bi Dr. Yoni Freedhoff sa Univerziteta u Ottawi želio da odvede svoje pacijente nazad u prošlost kada je hrana bila manje dostupna, i to je razlo zašto promjena hrane će biti najefektivnije rješenje za pretilost. Nažalost, privremeni porast kilaže može postati trajan. Ako predugo ostanete na visokoj kilaži, vjerovatno godinama, vaš mozak može odlučiti da je to novo normalno stanje. Psiholozi svrstavaju ljude u dvije grupe, one koji se oslanjaju na svoju glad i one koji kontrolišu svoju ishranu snagom volje, kao mnogi ljudi na dijeti. Nazovimo ih intuitivne i kontrolisane jedače. Interesantno je da je manje vjerovatno da će intuitivni biti pretili i manje razmišljaju o hrani. Kontrolisani jedači su više podložni prejedanju kao odgovor na reklamiranje, super-veličine, i švedske stolove. Malo zadovoljstvo, kao što je jedna kugla sladoleda, će vjerovatno dovesti do prejedanja kod kontrolisanih jedača. Djeca su posebno podložna ovom ciklusu dijete i prejedanja. Nekoliko dugotrajnih studija su pokazale da kod djevojaka koje su na dijeti u svojim ranim tinejdžerskim godinama postoji tri puta veća šansa da postanu pretile pet godina poslije, iako su počele sa normalnom kilažom. Sve ove studije su otkrile da isti faktori koji su predvidjeli povećavanje težine također predviđaju razvoj poremećaja u ishrani. Drugi faktor, za vas koji ste roditelji, je zadirkivanje članova porodice zbog težine. Nemojte to raditi. (Smijeh) Ostavila sam skoro sve svoje grafikone kući, ali nisam mogla odoljeti ovom, jer sam štreber. (Smijeh) Ovo je studija o riziku od smrti u periodu od 14 godina koja se bazira na 4 zdrave navike: uzimati dovoljno voća i povrća, vježbati 3 puta sedmično, ne konzumirati cigarete, piti umjereno. Pogledajmo normalnu kilažu ljudi u studiji. Visina stupaca je rizik od smrti, a 0, 1, 2, 3, 4 brojevi na horizontalnoj osi su brojevi tih zdravih navika koje osoba ima. Kako možete očekivati, što je životni stil zdraviji, to je manja vjerovatnoća da će osoba umrijeti tokom studije. Pogledajmo šta se dešava kod ljudi sa viškom kilograma. Oni koji nisu imali zdravih navika su imali viši rizik od smrti. Dodavajući samo jednu zdravu naviku vraća ljude sa viškom kilograma u normalni raspon. Za pretile ljude bez zdravih navika, rizik je veoma visok, 7 puta viši nego za najzdravije grupe u studiji. Ali zdravi način života pomaže i pretilim ljudima. Zapravo, ako pogledamo samo grupu sa sve 4 zdrave navike, možemo vidjeti da težina pravi veoma malu razliku. Možete držati svoje dravlje pod kontrolom tako što ćete kontrolirati svoj životni stil, čak iako ne možete smršati i održati kilažu. Dijete nisu mnogo pouzdane. Pet godina nakon dijete, većina ljudi vrati kilažu. 40% njih je dobilo još kila. Ako razmislimo o ovome, tipični rezultat dijete je veća vjerovatnoća da ćete dugoročno dobiti na težini nego da ćete je izgubiti. Ako sam vas uvjerila da dijete mogu biti problem, sljedeće pitanje je, šta radite po tom pitanju? Moj odgovor je promišljenost. Ne kažem da trebate meditirati ili raditi jogu. Govorim o promišljenoj ishrani: naučiti kako razumijeti signale koje šalje tijelo tako da jedete kada se gladni i prestanete kada ste puni, jer većina dobijene kilaže se svodi na jedenje kada nismo gladni. Kako to uraditi? Dajte sebi dozvolu da jedete koliko god želite, i onda zaključite zbog čega se vaše tijelo osjeća dobro. Jedite redovno u miru. Razmislite o tome kako se vaše tijelo osjeća kada počnete jesti i kada stanete, i dozvolite da vaša glad odluči kada je dosta. Trebalo mi je godinu dana da naučim ovo, ali je vrijedilo. Sada sam puno opuštenija pored hrane nego ikada. Često ne razmišljam o tome. Zaboravim da imamo čokoladu kući. To je kao da vanzemaljci upravljaju mojim mozgom. Potpuno je drugačije. Moram reći da vjerovatno nećete smršati zbog ovakvog pristupa jedenju osim ako često jedete kada niste gladni, ali doktori ne poznaju pristup koji omogućava značajno mršanje kod većine ljudi, i zato mnogi ljudi se sada fokusiraju na to kako da spriječe debljanje umjesto promovisanja mršanja. Budimo realni: Da su dijete upalile, svi bismo već bili mršavi. (Smijeh) Zašto radimo uvijek isto i očekujemo različite rezultate? Dijete mogu biti bezopasne, ali prave mnogo kolateralne štete. U najgorem slučaju, one uništavaju vaše živote. Opsesija kilažom dovodi do poremećaja u ishrani, posebno kod mlade djece. U SAD-u ima 80% djevojčica od 10 godina koje kažu da su bile na dijeti. Naše kćerke su naučile da mjere svoju vrijednost na pogrešnoj skali. Čak i u najboljem slučaju, dijeta je gubljenje vremena i energije. Zahtijeva snagu volje koja bi se mogla iskoristiti za pomaganje djeci oko zadaće ili da se završi važan projekat na poslu, i zbog toga što je snaga volje ograničena, svaka strategija koja se oslanja na njenu konstantnu primjenu će sigurno vas izdati kada se vaša pažnja usmjeri na nešto drugo. Dozvolite mi da vam ostavim još jednu misao. Šta ako kažemo svim ovim djevojčicama na dijeti da je uredu jesti kada su gladne? Šta ako im kažemo da sarađuju sa svojim apetitom umjesto da ga se plaše? Mislim da bi većina njih bila sretnija i zdravija kao odrasle osobe, mnoge od njih bi vjerovatno bile mršavije. Voljela bih da je to meni neko rekao kada sam imala 13. Hvala. (Aplauz)