Prije tri i po godine
donijela sam jednu od
najboljih odluka u svom životu.
Kao dio svoje
novogodišnje odluke,
ostavila sam dijete,
prestala da brinem o kilaži,
i počela da vodim
računa o onome što jedem.
Sada jedem kad god sam gladna,
i smršala sam 4,5 kilograma.
Ovo sam ja sa 13 godina,
kada sam počela svoju prvu dijetu.
Sada gledam tu sliku i mislim,
nije ti trebala dijeta
već modni savjetnik.
(Smijeh)
Ali smatrala sam da moram da smršam,
i kada sam vratila kilažu,
naravno da sam krivila samu sebe.
U naredne 3 decenije
započinjala sam i prekidala razne dijete.
Bez obzira šta pokušala,
težina koju bih
izgubila uvijek bi se vratila.
Sigurna sam da vam je svima to poznato.
Kao neuroznanstvenica,
pitala sam se, zašto je to tako teško?
Očigledno je da težina zavisi
od količine hrane koju
jedemo i energije koju sagorijevamo.
Većina ljudi ne shvaća
da mozak kontroliše
glad i korištenje energije,
a da mi toga uglavnom nismo svjesni.
Naš mozak radi dosta svog posla iza scene,
i to je dobra stvar,
jer vašem svjesnome umu --
kako bismo to uljudno rekli? --
je lako odvući pažnju.
Dobro je što ne zaboravljamo disati
kada se zanesemo u film.
Nećemo zaboraviti kako trebamo hodati
ako razmišljamo šta ćemo večerati.
Vaš mozak takodjer ima svoje shvaćanje
vaše idealne težine,
bez obzira što vi svjesno smatrate.
Ovo se zove vaš set point,
ali to je varljiv termin,
jer to je zapravo raspon od
oko 4,5 do 7 kilograma.
Možete birati životne stilove da
mijenjate težinu unutar tog raspona,
ali mnogo, mnogo
teže je ostati izvan njega.
Hipotalamus je dio mozga
koji reguliše tjelesnu težinu,
Postoji više desetina hemijskih signala
u mozgu koji govore tijelu da se udeblja,
više nego druga desetina
koja govori mozgu da smrša.
Sistem funkcioniše kao termostat
koji reaguje na signale iz tijela
podešavajući glad,
aktivnost, i metabolizam,
da bi vaša težina bila
stabilna kako se uvjeti mijenjaju.
To je ono što termostat radi, zar ne?
Održava temperaturu u kući
kako se vrijeme vani mijenja.
Možete pokušati promijeniti temperaturu
u kući otvarajući prozor tokom zime,
ali to neće promijeiti
postavke na termostatu,
koji će reagovati tako što će pojačati peć
da ponovo zagrije kuću.
Vaš mozak radi na potpuno isti način,
reaguje na gubitak kilograma
koristeći moćne alate
da vrati vaše tijelo
na ono što smatra da je normalno.
Ako izgubite puno kilograma,
vaš mozak reaguje kao da ste gladovali,
i bez obzira da li ste
bili debeli ili mršavi,
vaš mozak odgovara na postpuno isti način.
Voljeli bismo kad bi mozak mogao da kaže
da li trebamo smršati ili ne,
ali ne može.
Ako i izgubite puno kilograma.
postanete gladni,
i vaši mišići sagorijevaju manje energije.
Doktorica Rudy Leibel sa
Univerziteta Columbia je
otkrila da ljudi koji su izgubili
10% svoje tjelesne težine
sagorijevaju od 250 do 400 kalorija manje
jer je njihov metabolizam potisnut.
To je velika količina hrane.
To znači da osoba
koja je uspješno na dijeti
mora zauvijek jesti toliko manje hrane
nego neko iste težine
ko je uvijek bio mršav.
Sa evolucionarne tačke gledanja,
otpornost vašeg tijela
na gubitak kilograma ima smisla.
Kada je hrana bila oskudna,
opstanak naših predaka
zavisio je od očuvanja energije,
i ponovno vraćanje energije kada ima hrane
bi ih zaštitio od naredne oskudice.
Tokom ljudske historije,
gladovanje je bio mnogo veći problem
od prejedanja.
To može objasniti veoma tužnu činjenicu:
Set pointovi mogu ići gore,
ali rijetko idu dolje.
Ako vam je vaša majka ikad spomenula
da život nije pravedan,
mislila je na ovo.
(Smijeh)
Uspješna dijeta vam ne
smanjuje vaš set point.
Čak ako držite kilažu
7 godina,
važ mozak pokušava vas
natjerati da je povratite.
Ako bi taj gubitak kilaže
bio posljedica duge gladi,
to bi bio razuman odgovor.
U našem modernom
svijetu hamburgera,
to ne funkcioniše dobro za sve.
Razlika između prošlosti naših predaka
i naše sadašnjosti u izobilju
je razlog zašto bi Dr. Yoni Freedhoff
sa Univerziteta u Ottawi
želio da odvede svoje
pacijente nazad u prošlost
kada je hrana bila manje dostupna,
i to je razlo zašto
promjena hrane
će biti najefektivnije rješenje
za pretilost.
Nažalost, privremeni porast kilaže
može postati trajan.
Ako predugo ostanete na visokoj kilaži,
vjerovatno godinama,
vaš mozak može odlučiti
da je to novo normalno stanje.
Psiholozi svrstavaju ljude u dvije grupe,
one koji se oslanjaju
na svoju glad
i one koji kontrolišu svoju ishranu
snagom volje, kao mnogi ljudi na dijeti.
Nazovimo ih intuitivne
i kontrolisane jedače.
Interesantno je da je manje vjerovatno
da će intuitivni biti pretili
i manje razmišljaju o hrani.
Kontrolisani jedači su više podložni
prejedanju kao odgovor na reklamiranje,
super-veličine, i švedske stolove.
Malo zadovoljstvo,
kao što je jedna kugla sladoleda,
će vjerovatno dovesti do prejedanja
kod kontrolisanih jedača.
Djeca su posebno podložna
ovom ciklusu dijete i prejedanja.
Nekoliko dugotrajnih studija su pokazale
da kod djevojaka koje su na dijeti
u svojim ranim tinejdžerskim godinama
postoji tri puta veća
šansa da postanu pretile
pet godina poslije,
iako su počele sa normalnom kilažom.
Sve ove studije su otkrile
da isti faktori
koji su predvidjeli povećavanje težine
također predviđaju
razvoj poremećaja u ishrani.
Drugi faktor,
za vas koji ste roditelji,
je zadirkivanje članova porodice
zbog težine.
Nemojte to raditi.
(Smijeh)
Ostavila sam skoro
sve svoje grafikone kući,
ali nisam mogla odoljeti ovom,
jer sam štreber.
(Smijeh)
Ovo je studija o riziku od smrti
u periodu od 14 godina
koja se bazira na 4 zdrave navike:
uzimati dovoljno voća i povrća,
vježbati 3 puta sedmično,
ne konzumirati cigarete,
piti umjereno.
Pogledajmo normalnu kilažu
ljudi u studiji.
Visina stupaca je rizik od smrti,
a 0, 1, 2, 3, 4 brojevi
na horizontalnoj osi
su brojevi tih zdravih navika
koje osoba ima.
Kako možete očekivati,
što je životni stil zdraviji,
to je manja vjerovatnoća da
će osoba umrijeti tokom studije.
Pogledajmo šta se dešava
kod ljudi sa viškom kilograma.
Oni koji nisu imali zdravih navika
su imali viši rizik od smrti.
Dodavajući samo jednu zdravu naviku
vraća ljude sa viškom
kilograma u normalni raspon.
Za pretile ljude bez zdravih navika,
rizik je veoma visok, 7 puta viši
nego za najzdravije grupe u studiji.
Ali zdravi način života
pomaže i pretilim ljudima.
Zapravo, ako pogledamo samo grupu
sa sve 4 zdrave navike,
možemo vidjeti da težina
pravi veoma malu razliku.
Možete držati svoje dravlje pod kontrolom
tako što ćete kontrolirati
svoj životni stil,
čak iako ne možete smršati
i održati kilažu.
Dijete nisu mnogo pouzdane.
Pet godina nakon dijete,
većina ljudi vrati kilažu.
40% njih je dobilo još kila.
Ako razmislimo o ovome,
tipični rezultat dijete
je veća vjerovatnoća da
ćete dugoročno dobiti na težini
nego da ćete je izgubiti.
Ako sam vas uvjerila da dijete
mogu biti problem,
sljedeće pitanje je,
šta radite po tom pitanju?
Moj odgovor je promišljenost.
Ne kažem da trebate meditirati
ili raditi jogu.
Govorim o promišljenoj ishrani:
naučiti kako razumijeti
signale koje šalje tijelo
tako da jedete kada se gladni
i prestanete kada ste puni,
jer većina dobijene kilaže se svodi
na jedenje kada nismo gladni.
Kako to uraditi?
Dajte sebi dozvolu da jedete
koliko god želite, i onda zaključite
zbog čega se vaše
tijelo osjeća dobro.
Jedite redovno u miru.
Razmislite o tome
kako se vaše tijelo osjeća
kada počnete jesti i kada stanete,
i dozvolite da vaša glad odluči
kada je dosta.
Trebalo mi je godinu dana da naučim ovo,
ali je vrijedilo.
Sada sam puno opuštenija pored hrane
nego ikada.
Često ne razmišljam o tome.
Zaboravim da imamo čokoladu kući.
To je kao da vanzemaljci
upravljaju mojim mozgom.
Potpuno je drugačije.
Moram reći da
vjerovatno nećete smršati
zbog ovakvog pristupa jedenju
osim ako često jedete kada niste gladni,
ali doktori ne poznaju pristup
koji omogućava značajno
mršanje kod većine ljudi,
i zato mnogi ljudi se
sada fokusiraju na to
kako da spriječe debljanje
umjesto promovisanja mršanja.
Budimo realni:
Da su dijete upalile, svi
bismo već bili mršavi.
(Smijeh)
Zašto radimo uvijek isto
i očekujemo različite rezultate?
Dijete mogu biti bezopasne,
ali prave mnogo kolateralne štete.
U najgorem slučaju,
one uništavaju vaše živote.
Opsesija kilažom dovodi
do poremećaja u ishrani,
posebno kod mlade djece.
U SAD-u ima 80% djevojčica od 10 godina
koje kažu da su bile na dijeti.
Naše kćerke su naučile
da mjere svoju vrijednost
na pogrešnoj skali.
Čak i u najboljem slučaju,
dijeta je gubljenje vremena i energije.
Zahtijeva snagu volje
koja bi se mogla iskoristiti
za pomaganje djeci oko zadaće
ili da se završi važan projekat na poslu,
i zbog toga što je snaga volje ograničena,
svaka strategija koja se oslanja
na njenu konstantnu primjenu
će sigurno
vas izdati
kada se vaša pažnja
usmjeri na nešto drugo.
Dozvolite mi da vam
ostavim još jednu misao.
Šta ako kažemo svim
ovim djevojčicama na dijeti
da je uredu jesti kada su gladne?
Šta ako im kažemo da
sarađuju sa svojim apetitom
umjesto da ga se plaše?
Mislim da bi većina
njih bila sretnija i zdravija
kao odrasle osobe,
mnoge od njih bi vjerovatno bile mršavije.
Voljela bih da je to meni neko rekao
kada sam imala 13.
Hvala.
(Aplauz)