Često kažu da možete reći mnogo o osobi po onome što drže na policama za knjige. Što moje police za knjige kažu o meni? Kad sam se pitala to pitanje prije par godina, otkrila sam nešto alarmantno. Uvijek sam se smatrala prilično kulturnom, kozmopolitskom vrstom osobe. No, moja polica za knjige mi je rekla drukčiju priču. Gotovo svi naslovi na njima su bili britanskih ili sjevernoameričkih autora, i nije bilo skoro ništa prijevoda. Otkriće ove ogromne kulturne mrtve točke u mom čitanju je bio priličan šok. Kad sam razmislila o tome, činilo se kao velika šteta. Znala sam da mora postojati mnoštvo nevjerojatnih priča tamo vani koje su napisali pisci na drugim jezicima. Činilo se vrlo tužnim kad pomislim da moje čitalačke navike znače da ih vjerojatno nikad neću sresti. Tako da sam si odlučila prepisati intezivni kurs globalnog čitanja. 2012 je trebala biti vrlo internacionalna godina za UK; to je bila godina Olimpijskih igara u Londonu. Pa sam odlučila iskoristiti duh vremena da pročitam novelu, zbirku kratkih priča ili memoare iz svake države svijeta. To sam i napravila. Bilo je vrlo uzbudljivo i naučila sam neke izvanredne stvari i pronašla neke predivne veze koje želim s vama danas podijeliti. Počelo je s nekim praktičnim problemima. Nakon što sam pronašla različite liste država na svijetu koje ću koristiti u ovom projektu, završila sam sa listom država priznatih od strane UN-a, kojoj sam dodala Taiwan, što mi je dalo ukupno 196 država naposljetku. Nakon što sam smislila kako ću pisati blog i čitati oko četiri knjige na tjedan tijekom pet radnih dana u tjednu, onda sam se morala suočiti s činjenicom da možda neću moći ni nabaviti knjige na engleskom iz svake države. Samo oko 4.5 posto književnih djela objavljenih svake godine u UK-u su prijevodi, a brojke su slične za većinu svijeta u kojem se priča engleski. Iako, omjer prevedenih knjiga objavljenih u mnoštvu drugih država je puno veći. 4.5 posto je dovoljan za početak, no ono što vam ova brojka ne govori je da mnoštvo ovih knjiga dolazi iz država s jakim izdavačkim mrežama i mnoštvo stručnjaka u industriji je spremno otići i prodati ove naslove engleskim izdavačima. Iako je, na primjer, preko 100 knjiga prevedeno s francuskog i objavljeno u UK-u svake godine, većina ih dolazi iz država kao što su Francuska ili Švicarska. S druge strane, dio Afrike u kojem se priča francuski će rijetko itko pogledati. Ishod je da postoji prilično mnogo naroda koji imaju malo ili čak nemaju ništa dostupne književnosti na tržištu na engleskom. Njihove knjige su ostale nevidljive čitateljima najizdavanijeg jezika na svijetu. No, kad je došlo do čitanja svijeta, najveći izazov za mene je bila činjenica da ne znam odakle početi. Čitajući cijelog života skoro isključivo britanske i sjevernoameričke knjige, nisam imala pojma kako pronaći priče i izabrati upravo njih između ostatka svijeta. Nisam znala kako pronaći priču iz Swazilanda. Ne bih znala dobar roman iz Namibije. Nisam to mogla sakriti -- bila sam neinformirani književni ksenofob. Kako sam onda mogla pročitati svijet? Morala sam potražiti pomoć. U listopadu 2011. godine sam registrirala svoj blog, ayearofreadingtheworld.com i objavila kratki poziv u pomoć online. Objasnila sam tko sam, koliko je usko moje područje čitanja bilo, i pitala bilo koga, tko želi da mi ostavi poruku preporuke što bih mogla čitati iz drugih dijelova planeta. Nisam imala pojma hoće li itko biti zainteresiran, no unutar par sati od moje objave, ljudi su se krenuli javljati. Prvo su to bili prijatelji i kolege. Onda prijatelji prijatelja. A uskoro i stranci. Četiri dana nakon moje objave, dobila sam poruku od žene imena Rafidah iz Kuala Lumpura. Rekla je da joj se sviđa moj projekt, i može li otići u lokalnu knjižaru na engleskom i izabrati Malezijsku knjigu i poslati mi? Prihvatila sam entuzijastično, i nekoliko tjedana poslije, mi je stigao paket s, ne jednom, već dvije knjige -- Rafidahin izbor iz Malezije, i knjiga iz Singapura koju je, također, izabrala za mene. U to vrijeme, bila sam oduševljena da bi se stranac više od 9600 km udaljen toliko potrudi da pomogne nekome koga vjerojatno nikad neće sresti. No Rafidahina dobrota se pokazala kao uzorak te godine. Svaki put iznova, ljudi su se jako potrudili da bi mi pomogli. Neki su istražili temu u moje ime, a neki su napravili skretanje sa odmora i poslovnih putovanja da bi obišli knjižare za mene. Ispada, da ako želite pročitati svijet, ako ga želite susresti otvorenog uma, svijet će vam pomoći. Kad se radilo o državama s malo ili nimalo komercijalno dostupne književnosti na engleskom, ljudi su otišli još dalje. Knjige su često stizale s nevjerojatnih izvora. Moja knjiga iz Paname, na primjer, došla je preko razgovora sa Panamskim kanalom na Twitteru. Da, Panamski kanal ima Twitter račun. I kad sam im tvitala o svom projektu, predložili su mi da nabavim rad panamskog autora Juana Davida Morgana. Pronašla sam Morganovu web stranicu i poslala mu poruku, s pitanjem jel ijedan od njegovih romana na španjolskom preveden na engleski. Odgovorio mi je da ništa nije izdano, no da ima neobjavljen prijevod romana "Zlatni konj," Poslao mi ga je emailom omogućujući da postanem jedna od prvih ljudi koji će pročitati ovu knjigu na engleskom. Morgan nije bio jedini umjetnik koji je podjelio svoj rad sa mnom na ovaj način. Od Švedske do Palaua, pisci i prevoditelji su mi slali samostalno objavljene knjige i neobjavljene rukopise knjiga koje nisu izabrali anglofilni izdavači ili koje više nisu dostupne, pružajući mi privilegirane uvide u neke od izvanrednih imaginarnih svjetova. Čitala sam, na primjer, o južnoafričkom kralju Ngungunhane, koji je poveo pokret otpora protiv Portugalaca u 19. stoljeću; o svadbenim ritualima u zabačenom selu na obalama Kaspijskog jezera u Turkmenistanu. Naišla sam na kuvajtski odgovor na Bridget Jones. (Smijeh) Čitala sam o orgijama u drvetu u Angoli. No, možda je najnevjerojatniji primjer koliko daleko su ljudi spremni otići da bi mi pomogli pročitati svijet, stigao na kraju mog pothvata, kada sam pokušala pronaći knjigu iz male portugalske afričke otočne države Sveti Toma i Prinsipe. Provela sam nekoliko mjeseci pokušavajući sve što sam se mogla sjetiti da pronađem knjigu prevedenu na engleski iz države, činilo se da je jedina opcija koja mi je ostala da probam vidjeti hoće li netko prevesti nešto za mene od početka. Bila sam vrlo sumnjičava hoće li mi netko pomoći s ovim, i posvetiti svoje vrijeme nečemu ovakvom. No, unutar jednog tjedna otkad sam uputila poziv na Twitteru i Facebooku za ljude koji pričaju portugalski, imala sam više ljudi nego što sam mogla uključiti u ovaj projekt, uključujući Margaret Jull Costa, predvodnicu u ovom području, koja je prevela rad nobelovca Joséa Saramaga. Sa svojih devet volontera na mjestu, uspjela sam pronaći knjigu autora iz Svetog Tome čijih sam kopija mogla kupiti dovoljno online. Evo jedna od njih. Poslala sam kopiju svakom dobrovoljcu. Svatko od njih je uzeo nekoliko kratkih priča iz ove kolekcije, održali su svoju riječ i poslali mi svoje prijevode, i unutar šest tjedana sam imala cijelu knjigu za pročitati. U tom slučaju, kao što sam otkrila često tijekom moje godine čitanja svijeta, moje neznanje i otvorenost o mojim ograničenjima je postala velika prilika. Što se tiče Svetog Tome i Prinsipea, to je bila prilika ne samo da naučim nešto novo i otkrijem novu zbirku priča, nego da povežem grupu ljudi i olakšam zajednički kreativni pothvat. Moja slabost je postala snaga projekta. Knjige koje sam pročitala te godine su otvorile moje oči za mnoštvo stvari. Svi oni koji uživaju u čitanju znaju, da knjige imaju nevjerojatnu moć da vas odmaknu od samog sebe i stave u tuđe cipele, tako da, makar privremeno, gledate svijet drugim očima. Ovo može biti neugodno iskustvo, posebno ako čitate knjigu iz kulture koja je prilično drukčija od vaše vlastite. No, može biti i vrlo prosvjetljujuće. Hrvanje s nepoznatim idejama može pomoći razbistriti vlastito razmišljanje. I može, također, pokazati mrtve točke u načinu na koji ste dosad gledati svijet. Kad pogledam većinu književnosti na engleskom jeziku uz koju sam odrasla, na primjer, uviđam koliko je uska većina bila, u usporedbi s bogatstvom koje svijet priža. I kako su se stranice okretale, nešto drugo se, također, počelo događati. Malo po malo, ta dugačka lista država s kojom sam započela godinu se promjenila iz prilično suhoparnog, akademskog registra imena mjesta u živuće, dišuće entitete. Ne govorim da je moguće dobiti cjeloukupnu sliku države čitajući samo jedne knjige. No kumulativno, priče koje sam pročitala te godine su me oživjele više nego ikad za bogatstvo, različitost i složenost našeg izvanrednog planeta. Bilo je kao da su ih svjetske priče i ljudi koji su se toliko potrudili da mi pomognu pročitati ih učinili stvarnijima. Ovih dana, kad pogledam na svoju policu za knjige ili promotrim djela na mom e-čitaču, govore prilično drukčiju priču. To je priča o snazi koju knjige imaju da nas povežu usprkos političkim, geografskim, kulturnim, socijalnim, religijskim podjelama. To je priča o potencijalu koji ljudska bića imaju kad rade zajedno. I to je svjedočanstvo nevjerojatnog doba u kojem živimo, gdje je, zahvaljujući internetu, lakše nego ikad prije da stranac podjeli priču, svjetonazor, knjigu s nekim koga možda nikad neće sresti, na drugom kraju planeta. Nadam se da je to priča koju ću čitati još mnoštvo godina. Nadam se da će mi se više ljudi pridružiti. Kad bi svi čitali šire, bio bi to poticaj da izdavači prevedu više knjiga, i svi bi bili bogatiji zbog toga. Hvala vam. (Pljesak)