Što radiš na ovoj pozornici

pred svim ovim ljudima?

(Smijeh)

Bježi!

(Smijeh)

Bježi odmah!

To govori moja tjeskoba.

Čak i kada je sve u redu,

ponekad me uhvati jako loš osjećaj,

kao da opasnost vreba iza ugla.

Prije nekoliko godina

rekli su mi da patim od tjeskobe

i depresije,

dva stanja koja često idu zajedno.

Prije to nikome ne bih rekla,

pogotovo ne pred grupom ljudi.

Kao Afroamerikanka,

morala sam se jako potruditi
da nešto postignem.

Kao i mnogi drugi u mojoj zajednici,

mislila sam da je depresija slabost,

karakterna mana.

Ali nisam bila slaba,

bila sam veoma uspješna.

Magistrirala sam medijskih znanosti

i imala sam niz veoma
važnih poslova na filmu i televiziji.

Čak sam osvojila i dvije
Emmy nagrade za svoj rad.

Naravno, bila sam potpuno iscrpljena,

izgubila sam interes za ono
što me prije zabavljalo,

jedva išta jela,

mučila se s nesanicom

i osjećala se samo i istrošeno.

No depresivno?

Ne, nikako.

Prošli su tjedni prije
nego što sam priznala,

ali liječnik je bio u pravu:

patila sam od depresije.

Svejedno nisam nikome
rekla ništa o tome.

Bilo me previše sram.

Mislila sam da nemam pravo
biti u depresiji.

Imala sam dobar život,

predivnu obitelj i uspješnu karijeru.

A kada sam razmišljala o grozotama

koje su prošli moji preci u ovoj državi,

kako bi meni bilo bolje,

osjećala sam još veći sram.

Oni su svojim postignućima
utrli put za mene.

Kako sam ih mogla izdati?

Podigla bih glavu,

nabacila osmijeh

i ne bih rekla nikome.

Četvrtog srpnja 2013.

moj svijet se srušio.

Tog dana nazvala me majka i rekla

da se moj 22-godišnji nećak, Paul, ubio,

nakon godina borbe protiv
depresije i tjeskobe.

Riječima se ne može opisati
kako sam se osjećala.

Bili smo jako bliski,

ali nisam imala pojma
da je toliko patio.

Nikada nismo razgovarali
o svojim problemima.

Šutjeli smo zbog srama i stigme.

Inače se izravno suočavam s problemima,

pa sam iduće dvije godine provela
istražujući depresiju i tjeskobu,

a ono što sam otkrila
veoma me iznenadilo.

Svjetska zdravstvena organizacija kaže

da je depresija glavni uzrok
bolesti i invaliditeta

u svijetu.

Iako pravi uzrok depresije
još nije jasan,

istraživanja kažu da se
većina mentalnih poremećaja,

barem djelomično,

razvije zbog kemijske neravnoteže u mozgu,

i/ili zbog genetske predispozicije.

Znači, ne možete se toga
samo tako riješiti.

Afroamerikanci

zbog rasizma ili 
socioekonomske nejednakosti

imaju 20% veće šanse da
obole od mentalnog poremećaja,

no, u usporedbi s bijelcima,

samo pola njih će
zatražiti liječničku pomoć.

Jedan od razloga je stigma,

jer 63% Afroamerikanaca
smatra depresiju slabošću.

Nažalost, stopa samoubojstva
afroameričke djece

udvostručila se u posljednjih 20 godina.

Evo i dobrih vijesti:

70% ljudi koji se bore s depresijom
osjećat će se bolje

uz terapiju, liječenje i lijekove.

Znajući ovu informaciju,

nešto sam odlučila:

više neću šutjeti.

Uz podršku svoje obitelji,

podijelit ću našu priču

nadajući se da će potaknuti
raspravu na državnoj razini.

Prijateljica Kelly Pierre-Louis
jednom je rekla,

"Naša snaga nas ubija."

U pravu je.

Moramo se ostaviti onih starih priča

o snažnim Afroamerikankama

i super-muževnim Afroamerikancima

koji se, bez obzira koliko puta pali,

uvijek dižu i nastavljaju dalje.

Osjećaji nisu znak slabosti.

Osjećaji znače da smo ljudi.

Kada niječemo svoju ljudskost,

postajemo prazni iznutra

i tražimo načine da lijekovima
sami popunimo tu prazninu.

Moja droga bila je uspješnost.

Sada dijelim svoju priču s drugima

i molim ostale da podijele svoju.

Mislim da je to potrebno

kako bi se pomoglo onima
koji pate u tišini

te da znaju da nisu sami

i da im uz pravu pomoć

može biti bolje.

Još uvijek imam problema,

naročito s tjeskobom,

ali uspijevam je kontrolirati

uz tuđu pomoć, yogu i
relativno zdravu prehranu.

(Smijeh)

Ako osjetim da gubim kontrolu,

dogovorim sastanak sa svojim terapeutom,

dinamičnom Afroamerikankom Dawn Armstrong,

koja ima odličan smisao za humor

i prisnost uz koju se osjećam ugodno.

Uvijek ću žaliti

što nisam mogla pomoći svom nećaku.

Ali iskreno se nadam

da onime što sam naučila
mogu pomoći drugima.

Život je lijep.

Nekad je zbrkan

i uvijek je nepredvidljiv.

Ali, sve će biti u redu

ako imate nešto da vas vodi i podržava.

Nadam se da ćete i vi zatražiti pomoć

ako vam postane preteško.

Hvala vam.

(Pljesak)