Kao i mnogi nastavnici, svake godine na prvi dan škole sa učenicima radim one aktivnosti za probijanje leda. Predajem u srednjoj školi Lincoln u Lincolnu, Nebraska i mi smo jedna od najstarijih i najraznovrsnijih srednjih škola u državi. Isto tako, koliko znamo, jedina smo srednja škola na svijetu čija maskota su karike. Znate, lanac. (Smijeh) I samim tim što nam je to maskota imamo skulpturu ispred zgrade četiri karike povezane u lanac. I svaka karika ima svoje značenje. Naše karike označavaju tradiciju, izvrsnost, jedinstvo i raznolikost. Prvog dana škole objašnjavam učenicima prvih razreda značenje ovih karika i svima podijelim listiće. Zamolim ih da na taj listić napišu nešto o sebi. Može to biti nešto što vole, nešto čemu se nadaju - bilo šta što opisuje njihovu osobnost. A onda sa heftaricom prođem prostorijom i priheftam sve ove papiriće tako da formiraju lanac. Taj lanac objesimo u učionici kao ukras, naravno, ali i kao podsjetnik da smo svi povezani. Svi smo mi karike. A šta se desi kada jedna od ovih karika oslabi? A šta se desi ako je ta slaba karika osoba koja drži heftalicu? Osoba koja treba da pravi te poveznice. Nastavnik. Kako smo nastavnici, svaki dan radimo na tome da osiguramo socijalnu, emocionalnu i akademsku podršku svojim učenicima koji dolaze sa raznim i teškim životnim pričama. Kao i većina nastavnika imam učenike koji svaki dan odu kući sjednu za trpezarijski sto dok im jedan ili oba roditelja spremaju zdrav, dobro izbalansiran obrok. Za večerom ispričaju priču koju su čitali taj dan na času jezika ili objašnjavaju kako funkcionišu Njutnovi zakoni kretanja. Ali, isto tako imam i učenike koji idu u prihvatilište za beskućnike ili u domove. Ili idu u auto u kojem njihova porodica baš sada spava. Oni dolaze u školu sa traumom i svaki dan kad idem kući ja nju nosim sa sobom. Vidite, to je onaj teški dio u životu jednog nastavnika. Nisu to ocjene, planiranje časa, sastanci. iako, naravno, i to oduzima veliki dio nastavnikovog vremena i energije. Onaj teži dio vezano za posao jednog nastavnika je sve ono što je izvan vaše kontrole, sve one stvari koje vi za njih ne možete promijeniti kada oni iziđu na vrata. Pitam se da li je uvijek bilo tako. Sjećam se kada sam studirala na Univerzitetu u Georgiji gdje su me na predavanjima iz metodike učili da se koncept dobre nastave promijenio. Mi ne stvaramo učenike da postanu takva radna snaga koja će stajati na traci u nekoj fabrici. Mi šaljemo djecu na tržište rada gdje je potrebno da budu sposobni da komuniciraju, surađuju i rješavaju probleme. A to je dovelo do toga da se odnos nastavnik-učenik razvije u nešto jače nego što je odnos između davaoca i primaoca znanja. Predavanja i sjedenje u tišini jednostavno više ne funkcionišu. Moramo biti u stanju da gradimo odnose sa i između učenika da im pomognemo da se osjećaju povezani u svijetu koji od toga ovisi. Sjećam se svoje druge godine rada u nastavi. Imala sam učenika, sada ću ga zvati "David". I sjećam se da sam mislila kako uradila dosta dobar posao u nastavi te godine: "Hej, nisam više početnik. Znam šta radim." To je bilo na zadnji dan nastave i poželjela sam Davidu da se lijepo provede preko ljeta. Posmatrala sam ga kako odlazi niz hodik i pomislila sam u sebi da ne znam čak ni kako mu zvuči glas. To je bio trenutak kada sam shvatila da ne radim kako treba. I skoro sam potpuno promijenila način držanja svoje nastave. Ugradila sam mnogo prilika da moji učenici pričaju sa mnom i da pričaju između sebe, da razmjenjuju ono što napišu i da ispričaju ono što nauče. I kroz te razgovore sam počela ne samo da upoznajem njihove glasove nego da spoznajem i šta ih muči. David je i sljedeće godine išao u moj razred i saznala sam da njegov otac nije bio prijavljen i da su ga deportovali. Počeo se u školi ponašati drugačije, sve što je želio bilo je da njegova porodica opet bude skupa. Njegovu bol sam osjećala na toliko mnogo načina. I trebao mi je neko da me sasluša, neko ko će podratii mene tako da ja mogu pomoći njemu u vezi ovoga, nečega što nisam mogla ni da zamislim. A ta je potreba prepoznata kod policajaca koji su svjedočili jezivim zločinima i medicinskim sestrama koje su izgubile pacijenta. Ali, kad govorimo o nastavnicima, ta reakcija je nekako usporena. Smatram da je od velike važnosti da se učenicima i nastavnicima, administrativnom osoblju, asistentima i svom ostalom pomoćnom kadru omogući odgovarajuća i pristupačna psihološka podrška. Neprekidno smo na usluzi drugima, a to je obično 25 do 125 učenika dnevno, i stalno posežemo za svojim emocionalnim rezervama. Nakon nekog vremena one se toliko isprazne da jednostavno više nemamo snage. Ovo nazivaju "sekundarna trauma" ili "saosjećajni zamor", koncept po kojem mi apsorbujemo traume koje učenici dijele sa nama svaki dan. I nakon nekog vremena naše duše počnu da grcaju pod težinom sve toga. Na Buffett institutu Univerziteta u Nebraski je nedavno ustanovljeno da je većina nastavnika - 86% ako je riječ o djeci manjeg uzrasta - iskusilo neke simptome depresije tokom prethodne sedmice. Otprilike jedan od 10 nastavnika je navelo klinički značajne simptome depresije. Kroz razgovore sa kolegama i iz vlastitog iskustva, shvatila sam da je ovo jedna sveopća borba bez obzira o kojem se razredu radi. Pa, šta nam to promiče? Čemu to dozvoljavamo da prekine taj lanac i kako da ga popravimo? Tokom svoje karijere doživjela sam da mi se dva učenika ubiju kao i jedan divan nastavnik koji je volio svoju djecu; nebrojene učenike koji nisu imali krov nad glavom; i djecu koja su stalno činila krvična djela. Kada se takvo što desi po protokolu se kaže: "Ako treba sa nekim da porazgovarate, onda..." A ja kažem da to nije dovoljno. Stvarno imam sreće. Radim su odličnoj školi sa sjajnim rukovodstvom. Radim u velikoj općini gdje se ostvaruje mnogo zdrave suradnje sa općinskim agencijama. One obezbjeđuju sve veći broj školskih savjetnika i terapeuta i ostalog kadra sa ciljem da pomognu našim učenicima. Oni i zaposlenicima omogućavaju besplatno savjetovalište kao dio ugovora o zapošljavanju. Ali mnoge male općine pa čak i one veće jednostavno ne mogu to plate bez nečije pomoći. (Izdah) Ne samo da je svakoj školi potreban kadar za socijalnu i emocionalnu pomoć, stručni profesionalci koji mogu upravljati potrebama svih u zgradi - ne samo učenika, ne samo nastavnika nego i jednih i drugih - i nama su takođe potrebni ovi stručni profesionalci čiji bi zadatak bio da prepoznaju one koji su najbliži traumi i porazgovarali s njima. Mnoge škole čine ono što mogu da nekako popune praznine, počevši od priznavanja da je posao koji mi radimo izuzetno težak. Jedna druga škola u Lincolnu, srednja škola Schoo, imaju te, kako su ih nazvali "velnes srijede". Tada pozivaju lokalne trenere joge, organizuju šetnje po kvartu za vrijeme ručka i društvena događanja, a sve sa ciljem da se ljudi približe jedni drugima. Osnovna škola Zachari u Zachariju u Louisiani, imaju ono što zovu "srednjosedmični sastanak", kada pozivaju nastavnike da zajedno ručaju i popričaju o onome što ide dobro i onome što ih tišti. Ove škole stvaraju prostor za razgovore od značaja. I na kraju, moja prijateljica i kolegica Jen Highstreet odvoji pet minuta svakog dana da napiše poruku podrške nekom od kolega ili kolegica, dajući im do znanja da ona vidi koliko se oni trude i srcem rade ono što rade. Ona zna da tih pet minuta mogu imati neprocjenjiv i moćan valni efekat koji će se proširiti po cijeloj školi. Lanac koji visi u mojoj učionici je više od puke dekoracije. Ove karike koje vise iznad naših glava čitave četiri godine koliko učenici hodaju našim hodnicima. I svake godine učenici završne godine ponovo dođu u moju učionicu, sobu 340, i još uvijek mogu pokazati gdje visi njihova karika. Oni se sjećaju šta su napisali. Osjećaju se povezanima i osjećaju podršku. I gaje nadu. Zar to nije ono što nam svima treba? Nekoga da dođe i provjeri da li smo OK. Da vide kako smo i podsjete nas da smo karika. Tu i tamo nam je potrebno malo pomoći da držimo heftalicu. Hvala. (Aplauz)