Kao i mnogi nastavnici,
svake godine na prvi dan škole
sa učenicima radim one aktivnosti
za probijanje leda.
Predajem u srednjoj školi
Lincoln u Lincolnu, Nebraska
i mi smo jedna od najstarijih
i najraznovrsnijih srednjih škola
u državi.
Isto tako, koliko znamo,
jedina smo srednja škola na svijetu
čija maskota su karike.
Znate, lanac.
(Smijeh)
I samim tim što nam je to maskota
imamo skulpturu ispred zgrade
četiri karike povezane u lanac.
I svaka karika ima svoje značenje.
Naše karike označavaju tradiciju,
izvrsnost, jedinstvo i raznolikost.
Prvog dana škole
objašnjavam učenicima prvih razreda
značenje ovih karika
i svima podijelim listiće.
Zamolim ih da na taj listić
napišu nešto o sebi.
Može to biti nešto što vole,
nešto čemu se nadaju -
bilo šta što opisuje njihovu osobnost.
A onda sa heftaricom prođem prostorijom
i priheftam sve ove papiriće
tako da formiraju lanac.
Taj lanac objesimo u učionici
kao ukras, naravno,
ali i kao podsjetnik da smo svi povezani.
Svi smo mi karike.
A šta se desi kada
jedna od ovih karika oslabi?
A šta se desi ako je ta slaba karika
osoba koja drži heftalicu?
Osoba koja treba da pravi te poveznice.
Nastavnik.
Kako smo nastavnici, svaki dan radimo
na tome da osiguramo socijalnu,
emocionalnu i akademsku podršku
svojim učenicima koji dolaze
sa raznim i teškim životnim pričama.
Kao i većina nastavnika
imam učenike koji svaki dan odu kući
sjednu za trpezarijski sto
dok im jedan ili oba roditelja spremaju
zdrav, dobro izbalansiran obrok.
Za večerom ispričaju priču koju su čitali
taj dan na času jezika
ili objašnjavaju kako funkcionišu
Njutnovi zakoni kretanja.
Ali, isto tako imam i učenike
koji idu u prihvatilište za beskućnike
ili u domove.
Ili idu u auto u kojem njihova
porodica baš sada spava.
Oni dolaze u školu sa traumom
i svaki dan kad idem kući
ja nju nosim sa sobom.
Vidite, to je onaj teški dio
u životu jednog nastavnika.
Nisu to ocjene, planiranje časa, sastanci.
iako, naravno, i to oduzima veliki dio
nastavnikovog vremena i energije.
Onaj teži dio vezano za posao
jednog nastavnika
je sve ono što je izvan vaše kontrole,
sve one stvari koje vi za njih ne možete
promijeniti kada oni iziđu na vrata.
Pitam se da li je uvijek bilo tako.
Sjećam se kada sam studirala
na Univerzitetu u Georgiji
gdje su me na predavanjima
iz metodike učili
da se koncept dobre nastave promijenio.
Mi ne stvaramo učenike
da postanu takva radna snaga
koja će stajati na traci u nekoj fabrici.
Mi šaljemo djecu na tržište rada
gdje je potrebno da budu
sposobni da komuniciraju,
surađuju i rješavaju probleme.
A to je dovelo do toga da se
odnos nastavnik-učenik
razvije u nešto jače
nego što je odnos između
davaoca i primaoca znanja.
Predavanja i sjedenje u tišini
jednostavno više ne funkcionišu.
Moramo biti u stanju da gradimo odnose
sa i između učenika
da im pomognemo da se osjećaju povezani
u svijetu koji od toga ovisi.
Sjećam se svoje druge godine
rada u nastavi.
Imala sam učenika,
sada ću ga zvati "David".
I sjećam se da sam mislila
kako uradila dosta dobar posao
u nastavi te godine:
"Hej, nisam više početnik.
Znam šta radim."
To je bilo na zadnji dan nastave
i poželjela sam Davidu
da se lijepo provede preko ljeta.
Posmatrala sam ga kako odlazi niz hodik
i pomislila sam u sebi
da ne znam čak ni kako mu zvuči glas.
To je bio trenutak kada sam shvatila
da ne radim kako treba.
I skoro sam potpuno promijenila
način držanja svoje nastave.
Ugradila sam mnogo prilika
da moji učenici pričaju sa mnom
i da pričaju između sebe,
da razmjenjuju ono što napišu
i da ispričaju ono što nauče.
I kroz te razgovore sam počela
ne samo da upoznajem njihove glasove
nego da spoznajem i šta ih muči.
David je i sljedeće godine
išao u moj razred
i saznala sam da njegov otac
nije bio prijavljen
i da su ga deportovali.
Počeo se u školi ponašati drugačije,
sve što je želio bilo je
da njegova porodica opet bude skupa.
Njegovu bol sam osjećala
na toliko mnogo načina.
I trebao mi je neko da me sasluša,
neko ko će podratii mene
tako da ja mogu pomoći njemu u vezi ovoga,
nečega što nisam mogla ni da zamislim.
A ta je potreba prepoznata
kod policajaca koji su svjedočili
jezivim zločinima
i medicinskim sestrama
koje su izgubile pacijenta.
Ali, kad govorimo o nastavnicima,
ta reakcija je nekako usporena.
Smatram da je od velike važnosti
da se učenicima i nastavnicima,
administrativnom osoblju, asistentima
i svom ostalom pomoćnom kadru
omogući odgovarajuća i pristupačna
psihološka podrška.
Neprekidno smo na usluzi drugima,
a to je obično 25 do 125 učenika dnevno,
i stalno posežemo za svojim
emocionalnim rezervama.
Nakon nekog vremena one se toliko isprazne
da jednostavno više nemamo snage.
Ovo nazivaju "sekundarna trauma"
ili "saosjećajni zamor",
koncept po kojem mi apsorbujemo traume
koje učenici dijele sa nama svaki dan.
I nakon nekog vremena
naše duše počnu da grcaju
pod težinom sve toga.
Na Buffett institutu
Univerziteta u Nebraski
je nedavno ustanovljeno
da je većina nastavnika -
86% ako je riječ o djeci manjeg uzrasta -
iskusilo neke simptome depresije
tokom prethodne sedmice.
Otprilike jedan od 10 nastavnika
je navelo klinički značajne
simptome depresije.
Kroz razgovore sa kolegama
i iz vlastitog iskustva,
shvatila sam da je ovo jedna sveopća borba
bez obzira o kojem se razredu radi.
Pa, šta nam to promiče?
Čemu to dozvoljavamo da prekine taj lanac
i kako da ga popravimo?
Tokom svoje karijere
doživjela sam da mi se dva učenika ubiju
kao i jedan divan nastavnik
koji je volio svoju djecu;
nebrojene učenike koji
nisu imali krov nad glavom;
i djecu koja su stalno činila
krvična djela.
Kada se takvo što desi
po protokolu se kaže: "Ako treba sa nekim
da porazgovarate, onda..."
A ja kažem da to nije dovoljno.
Stvarno imam sreće.
Radim su odličnoj školi
sa sjajnim rukovodstvom.
Radim u velikoj općini
gdje se ostvaruje mnogo zdrave suradnje
sa općinskim agencijama.
One obezbjeđuju sve veći broj
školskih savjetnika i terapeuta
i ostalog kadra sa ciljem
da pomognu našim učenicima.
Oni i zaposlenicima omogućavaju
besplatno savjetovalište
kao dio ugovora o zapošljavanju.
Ali mnoge male općine pa čak i one veće
jednostavno ne mogu to plate
bez nečije pomoći.
(Izdah)
Ne samo da je svakoj školi potreban
kadar za socijalnu i emocionalnu pomoć,
stručni profesionalci koji mogu upravljati
potrebama svih u zgradi -
ne samo učenika, ne samo nastavnika
nego i jednih i drugih -
i nama su takođe potrebni
ovi stručni profesionalci
čiji bi zadatak bio da prepoznaju
one koji su najbliži traumi
i porazgovarali s njima.
Mnoge škole čine ono što mogu
da nekako popune praznine,
počevši od priznavanja
da je posao koji mi radimo
izuzetno težak.
Jedna druga škola u Lincolnu,
srednja škola Schoo,
imaju te, kako su ih nazvali
"velnes srijede".
Tada pozivaju lokalne trenere joge,
organizuju šetnje po kvartu
za vrijeme ručka
i društvena događanja,
a sve sa ciljem da se ljudi
približe jedni drugima.
Osnovna škola Zachari
u Zachariju u Louisiani,
imaju ono što zovu
"srednjosedmični sastanak",
kada pozivaju nastavnike da zajedno ručaju
i popričaju o onome što ide dobro
i onome što ih tišti.
Ove škole stvaraju prostor
za razgovore od značaja.
I na kraju, moja prijateljica
i kolegica Jen Highstreet
odvoji pet minuta svakog dana
da napiše poruku podrške
nekom od kolega ili kolegica,
dajući im do znanja da ona
vidi koliko se oni trude
i srcem rade ono što rade.
Ona zna da tih pet minuta
mogu imati neprocjenjiv
i moćan valni efekat
koji će se proširiti po cijeloj školi.
Lanac koji visi u mojoj učionici
je više od puke dekoracije.
Ove karike koje vise iznad naših glava
čitave četiri godine
koliko učenici hodaju našim hodnicima.
I svake godine
učenici završne godine ponovo dođu
u moju učionicu, sobu 340,
i još uvijek mogu pokazati
gdje visi njihova karika.
Oni se sjećaju šta su napisali.
Osjećaju se povezanima i osjećaju podršku.
I gaje nadu.
Zar to nije ono što nam svima treba?
Nekoga da dođe i provjeri da li smo OK.
Da vide kako smo
i podsjete nas da smo karika.
Tu i tamo nam je potrebno malo pomoći
da držimo heftalicu.
Hvala.
(Aplauz)