Počet ću tako što ću vam reći nešto o e-mailu kojeg sam vidjela u inboxu nedavno. Imam poprilično neobičan inbox zato što sam terapeutkinja i pišem kolumnu za savjete koja se zove "Dragi terapeutu", tako da možete zamisliti što je to. Mislim, pročitala sam tisuće veoma osobnih pisama stranaca iz cijelog svijeta. I ova pisma idu od slomljenih srca i gubitaka, do prepirki s roditeljima ili braćom i sestrama. Čuvam ih u datoteci na svom laptopu, koju sam nazvala "Problemi življenja". Dakle, dobijem taj e-mail, dobijem mnogo ovakvih e-maila, i želim vas uvesti u svoj svijet na trenutak i pročitati vam jedno od ovih pisama. Evo kako ide. "Dragi terapeutu, udana sam 10 godina i stvari su išle dobro do prije nekoliko godina. Moj muž više nije htio sex toliko često, a sada jedva da ga i ima." Vjerujem kako ovo niste očekivali. (Smijeh) "Pa, sinoć sam otkrila kako unazad nekoliko mjeseci potajno dugo telefonira navečer sa ženom iz svog ureda. Istražila sam je i prekrasna je. Ne mogu vjerovati da se ovo događa. Moj je otac imao preljub s kolegicom s posla kada sam bila mlada i to je razorilo našu obitelj. Ne trebam ni reći koliko sam shrvana. Ako ostanem u ovom braku, nikada više neću moći vjerovati mužu. Ali ne želim da naša djeca prolaze kroz rastavu, dobivaju pomajku itd. Što da napravim?" Pa, što vi mislite da bi ona trebala napraviti? Da ste vi dobili ovo pismo, možda biste pomislili koliko je prevara bolna. Ili kako je posebno bolno u ovom slučaju zbog njezinog iskustva odrastajući s takvim ocem. I kao ja, vjerojatno biste osjećali empatiju prema ovoj ženi i možda biste imali i, kako da ovo lijepo kažem, nazovimo ih "ne tako pozitivne" osjećaje prema njezinom mužu. To su stvari koje prolaze i meni kroz glavu kada čitam ovakva pisma u inboxu. Ali stvarno moram biti pažljiva kada odgovaram na ova pisma jer znam kako je svako pismo koje dobijem zapravo priča napisana od strane određenog autora. I kako postoji i druga verzija ove priče. Uvijek postoji. I ovo znam zato što ako sam naučila išta kao terapeut, to je da smo svi nepouzdani pripovjedači naših života. Ja jesam. Vi ste. Kao i svatko koga poznate. Što vam vjerojatno nisam trebala reći zato što sada nećete vjerovati mom TED govoru. Gledajte, ne mislim kako namjerno obmanjujemo. Većina stvari koju mi ljudi kažu je potpuno istinita, ali s njihovog trenutnog stajališta. Ovisno o tome što naglašavaju, a što minimaliziraju, što ostave, a što izbace, što oni vide i žele da ja vidim, pričaju priče na poseban način. Psiholog Jerome Bruner ovo je prekrasno opisao, rekao je: "Ispričati priču znači, neizbježno, zauzeti moralni stav". Svi mi hodamo okolo s pričama o našim životima. Zašto su izbori napravljeni, zašto su stvari krenule krivo, zašto smo nekoga tretirali nekako, zato što su zaslužili, naravno, zašto nas je netko nekako tretirao, iako, naravno, mi nismo zaslužili. Priče su način na koji mi dajemo smisao našim životima. Ali što se dogodi kada su priče koje pričamo obmanjujuće, nepotpune ili jednostavno krive? Pa, umjesto da nam razjasne stvari, ove nas priče drže ukopanima. Pretpostavljamo kako naše okolnosti oblikuju naše priče. Ali ono na što neprestano nailazim u svom radu je kako se događa upravo suprotno. Način na koji pričamo naše živote oblikuje ono što oni postaju. To je opasnost naših priča, zato što nas zaista mogu uništiti, ali isto tako i osnažiti. Što to znači je da ako možemo promijeniti naše priče, možemo promijeniti i naše živote. A danas vam želim pokazati kako. Rekla sam vam kako sam terapeutkinja, i stvarno jesam, nisam nepouzdani pripovjedač. Ali ako sam, recimo, u avionu, i netko me pita što radim, obično kažem kako sam urednica. A ovo dijelom kažem zato što ako kažem da sam terapeutkinja, uvijek dobijem neku neugodnu reakciju kao: "Oh, terapeutkinja. Hoćeš li me psihoanalizirati?" A ja si mislim: "A: ne, i B: zašto bih to napravila ovdje? Da sam rekla kako sam ginekologinja, biste li me upitali hoću li vam pregledati zdjelicu?" (Smijeh) Ali glavni razlog zašto kažem da sam urednica je zato što je to istina. Posao svih terapeuta je pomoći ljudima da uređuju, ali ono što je zanimljivo kod moje posebne uloge kao Dragi terapeutu je što kada ja uređujem, ne uređujem samo za jednu osobu. Nastojim naučiti cijelu grupu čitača kako da uređuju koristeći jedno pismo svaki tjedan kao primjer. Razmišljam o stvarima kao, "Koji materijal je stran?" "Kreće li se protagonist prema naprijed ili se vrti u krug, jesu li sporedni likovi bitni ili su smetnja?" "Ukazuju li elementi u radnji na temu?" I ono što sam primjetila je kako se priče većine ljudi vrte oko dvije ključne teme. Prva je sloboda, a druga je promjena. I kada uređujem, to su teme od kojih polazim. Pogledajmo slobodu na trenutak. Naše priče o slobodi idu ovako. Općenito vjerujemo kako imamo ogromnu količinu slobode. Osim kada dođe do nekog problema, u kojem slučaju, odjednom, osjećamo kako je uopće nemamo. Mnogo priča je o tome kako se osjećamo zarobljeno, zar ne? Osjećamo se zatočeno našom obitelji, našim poslovima, našim vezama, našom prošlosti. Ponekad sami sebe zatočimo pričama o samokažnjavanju -- znam da svi znate ove priče. Priča "Svačiji život je bolji nego moj", zahvaljujući društvenim mrežama. Priča "ja sam uljez", priča "nevoljen/a sam", priča "ništa nikad neće upaliti za mene", "kada kažem, bok, Siri, a ona ne odgovori, to znači kako me mrzi". Vidim vas, vidite, nisam jedina. Žena koja mi je napisala to pismo, ona se također osjeća zatočeno. Ako ostane sa svojim mužem, neće mu nikada više vjerovati, a ako ode, njezina djeca će patiti. Postoji crtić za koji mislim da je savršen primjer onoga što se događa u ovim pričama. Crtić pokazuje zatvorenika kako trese rešetke, očajnički pokušavajući izaći. Ali s desne i s lijeve strane je otvoreno. Nema rešetki. Zatvorenik nije u zatvoru. To je većina nas. Osjećamo se potpuno zatočenima, zapetima u našim emocionalnim ćelijama. Ali ne zaobiđemo rešetke da dođemo do slobode zato što znamo kako postoji kvaka. Sloboda dolazi s odgovornošću. I ako preuzmemo odgovornost za našu ulogu u priči, možda ćemo se morati promijeniti. A to je druga česta tema koju vidim u našim pričama: promjena. Te priče zvuče ovako: osoba kaže: "Želim se promijeniti". Ali ono što zapravo misle je: "Želim da se drugi lik u priči promjeni". Terapeuti opisuju ovu dilemu ovako: "Da kraljica ima muda bila bi kralj". Mislim -- (Smijeh) Nema smisla, zar ne? Zašto ne bismo htjeli da se protagonist, koji je junak priče, promijeni? Pa, možda zato što promjena, čak i veoma pozitivna promjena, uključuje nevjerojatnu količinu gubitka. Gubitak poznatog. Čak i ako je poznato neugodno ili potpuno jadno, barem znamo likove, okolinu i radnju, sve do ponavljajućih dijaloga u ovoj priči. "Nikad ne pereš veš!" "Ja sam zadnji puta!" "Stvarno? Kada?" Postoji nešto utješno kada točno znamo kako će se priča odvijati svaki pojedini put. Pisati novo poglavlje znači upustiti se u nepoznato. To je kao da gledate u praznu stranicu. I kao što će vam svaki pisac reći, nema ništa strašnije od prazne stranice. Ali evo u čemu je stvar. Jednom kada uredimo našu priču, sljedeće poglavlje jednostavnije je za napisati. U našoj kulturi toliko pričamo o upoznavanju sebe. Ali dio upoznavanja sebe je prestati poznavati sebe. Otpustiti verziju one priče koju ste si govorili kako biste živjeli svoj život, a ne one priče koju ste si govorili o svom životu. I to je način na koji obiđemo te rešetke. Želim se vratiti na ženino pismo, na preljub. Pitala me što bi trebala učiniti. Imam riječ koja mi je zalijepljena u uredu: ultrakrepidarijanizam. Navika davanja savjeta ili mišljenja koji su izvan nečijeg znanja ili sposobnosti. Odlična riječ, zar ne? Možete je koristiti u raznim kontekstima, sigurna sam da ćete je koristiti nakon ovog TED govora. Ja je upotrebljavam zato što me podsjeća da kao terapeutkinja mogu ljudima pomoći posložiti ono što žele napraviti, ali ne mogu donijeti životne odluke za njih. Samo vi možete napisati vašu priču, a sve što trebate su neki alati. Ono što želim napraviti je da želim da uredimo pismo ove žene zajedno, upravo ovdje, kao primjer da vam pokažem kako svi možemo izmijeniti naše priče. I želim započeti tako što ću vas zatražiti da razmislite o priči koju trenutno sami sebi govorite, a koja možda nije dobra za vas. Može biti o nekoj okolnosti u kojoj se nalazite, može biti o osobi u vašem životu, može čak biti i o vama. I želim da pogledate sporedne glumce. Tko su ljudi koji vam pomažu da podržite krivu verziju ove priče? Na primjer, da je žena koja mi je napisala ovo pismo rekla prijateljima o tome, oni bi joj vjerojatno ponudili ono što se naziva "idiotsko suosjećanje". U idiotskom suosjećanju idemo uz priču, kažemo: "Imaš pravo, to nije pošteno". Kada nam prijatelj/ica kaže kako nije dobio/la željeno promaknuće, iako znamo kako se ovo dogodilo nekoliko puta ranije zato što ne uloži trud, a vjerojatno i krade uredske zalihe. (Smijeh) Kažemo: "Da, u pravu si, budala je", kada nam prijateljica kaže kako je dečko prekinuo s njom, iako znamo kako postoje određeni načini na koje se ona ponaša u vezama, kao što su neprestano slanje poruka ili kopanje po ladicama koji dovode do ovog ishoda. Vidimo problem, to je kao da izbije tučnjava u svakom kafiću u koji idete, možda je problem u vama. (Smijeh) Kako bismo postali dobri urednici, moramo ponuditi mudro suosjećanje, ne samo našim prijateljima, nego i nama. To je ono što se naziva -- mislim kako je službeni izraz -- "davanje suosjećajnih bombi istine". A ove bombe istine jesu suosjećajne zato što nam pomažu da vidimo što smo izostavili iz priče. Istina je kako ne znamo ima li muž ove žene aferu, ili zašto se njihov seksualni život promijenio prije dvije godine, ili o čemu su zapravo ti pozivi kasno u noć. I može biti kako zbog njezine povijesti, ona piše popularnu priču o izdaji, ali je zapravo nešto drugo što mi ne dopušta, u svom pismu, a možda ni samoj sebi, da vidi. Kao tip koji polaže Rorschachov test. Svi znate što je Rorschachov test? Psiholog vam pokaže mrlje tinte, izgledaju ovako, i pita: "Što vidite?" Tako da tip pogleda u tu mrlju tinte i kaže: "Pa, definitivno ne vidim krv". A ispitivač kaže: "U redu, recite mi što još definitivno ne vidite". U pisanju ovo se naziva stajalište. Što pripovjedač ne želi vidjeti? Želim vam pročitati još jedno pismo. Ide ovako. Dragi terapeutu, trebam pomoć sa svojom ženom. U zadnje vrijeme je smeta sve što radim, čak i male stvari kao što je buka koju radim dok žvačem. Za doručkom sam primjetio kako mi potajno pokušava staviti više mlijeka u pahuljice kako ne bi bile toliko hrskave". (Smijeh) "Osjećam kao da me kritizira otkako mi je otac preminuo prije dvije godine. Bio sam jako blizak s njim a njezin je otac umro dok je bila mlada, tako da se ne može poistovjetiti s tim što ja prolazim. Postoji prijateljica na poslu čiji je otac umro prije nekoliko mjeseci i koja razumije moju tugu. Da barem mogu pričati sa ženom kao što pričam s prijateljicom, ali osjećam kao da me jedva podnosi. Kako da dobijem svoju ženu natrag?" OK. Ono što ste vjerojatno zaključili je kako je to ista priča koju sam vam ranije pročitala, samo ispričana s točke gledišta drugog pripovjedača. Njezina priča bila je o mužu koji vara, njegova priča o ženi koja ne razumije njegovu tugu. Ali ono što je nevjerojatno je to što uz sve razlike ono o čemu su obje ove priče je želja za povezivanjem. I ako možemo nadići pripovijedanje u prvom licu i napisati priču iz perspektive drugog lika, odjednom drugi lik postaje suosjećajniji i radnja se otvara. To je najteži korak u postupku uređivanja, ali također i trenutak gdje počinje promjena. Što bi se dogodilo kada biste uzeli vašu priču i napisali je sa stajališta druge osobe? Što biste sada vidjeli iz ove šire perspektive? Zato kada vidim ljude koji su u depresiji, ponekad kažem: "Nisi najbolja osoba za razgovarati o sebi u ovom trenutku", zato što depresija iskrivljuje naše priče na veoma poseban način. Sužava nam perspektive. Isto je i kad se osjećamo usamljeno, povrijeđeno ili odbačeno. Stvaramo svakakve priče iskrivljene kroz veoma usku leću kroz koju nismo ni svjesni da gledamo. A tada postajemo naši vlastiti prenositelji lažnih vijesti. Moram vam nešto priznati. Ja sam napisala muževu verziju pisma koje sam vam pročitala. Nemate pojma koliko sam vremena potrošila dvoumeći se između pahuljica i tortilja čipsa. Napisala sam ga na temelju svih drugih priča koje sam vidjela tijekom godina, ne samo u mojoj terapeutskoj praksi, nego i u mojoj kolumni. Kada se dogodi da dvoje ljudi koji su uključeni u istu situaciju pišu meni bez znanja onog drugoga, i ja imam dvije verzije iste priče u mom inboxu. To se stvarno događalo. Ne znam koja je druga verzija ženinog pisma, ali znam ovo: ona je mora napisati. Zato što uz odvažno uređivanje napisat će precizniju verziju svog pisma koje je meni napisala. Čak i da njezin muž ima nekakvu aferu -- a možda i ima -- trenutno ne mora znati koja je radnja. Zato što uz pomoć samog uređivanja imat će puno više mogućnosti za ono što ta radnja može postati. Nekad se dogodi da vidim ljude koji su stvarno zapeli i stvarno investiraju u tu zakočenost. Zovemo ih ljudima koji se žale i odbijaju pomoć. Sigurna sam kako znate ovakve ljude. To su ljudi koji kada im pokušate dati prijedlog, odbiju ga s "Da, ne, to neće upaliti zato što..." "Da, ne, to je nemoguće zato što ne mogu to napraviti". "Da, stvarno želim više prijatelja, ali ljudi su tako naporni." (Smijeh) Ono što stvarno odbacuju je uređivanje nihove priče tuge i zakočenosti. I tako, ovim ljudima pristupam drugačije. I ono što napravim je da kažem nešto drugo. Kažem im: "Svi ćemo umrijeti". Sigurno vam je sada drago što nisam vaš terapeut. Zato što me pogledaju na način na koji me vi sada gledate, totalno zbunjeni. Ali onda im objasnim kako postoji priča koja se na kraju piše o svima nama. A zove se osmrtnica. I kažem kako umjesto da budemo autori vlastite nesreće, imamo priliku oblikovati ove priče dok smo još živi. Možemo biti junaci, a ne žrtve u našim pričama, možemo izabrati što ide na sljedeću stranicu koja je u našim umovima i oblikuje našu stvarnost. Kažem im kako je život vezan za odluke koje ćemo priče poslušati, a koje ćemo urediti. I kako je vrijedno truda proći kroz reviziju, zato što nema ništa važnije za kvalitetu naših života od priča koje si mi pričamo o njima. Kažem da kada dođe do priča o našim životima, trebamo ciljati na vlastitu Pulitzerovu nagradu. Većina nas nije netko od tih ljudi koji se žale a ne žele pomoć, ili barem ne želimo vjerovati da jesmo. Ali je to uloga u koju je vrlo lako upasti kada se osjećamo nervozno, ljuto ili ranjivo. Tako da sljedeći put kada se borite s nečim, zapamtite, svi ćemo umrijeti. (Smijeh) I onda izvucite svoje alate i zapitajte se: Kakva želim da bude moja priča? A onda idite i napišite vaše remek-djelo. Hvala. (Pljesak)