Zašto niste odustali? Znam da ste razmišljali o tome. Kada uključite vesti i slušate o dvocifrenoj nezaposlenosti, napadima noževima po školama, i nestanku državnih para, pa onda nestane struje - poželite da odustanete. Dignete ruke od komšije koji je postao prenasilan i preselite se iza rešetaka. Odustanete od svog ostrva koje ne nudi dobre poslove i preselite se u prestonicu, ili čak odustanete od cele zemlje samo kada biste imali gde da odete. Ili jednostavno želite da prestanete da toliko marite za svoju naciju, koja se izgleda negde izgubila. Ali još ste ovde, i još vam je stalo. Zašto niste odustali? Zato što Bahamci jednostavno nisu oni koji odustaju. Mi smo nacija onih koji opstaju, boraca, neustrašivih, još od vremena Eljuteranskih pustolova pa sve do danas. Pobedili smo glad, pirateriju, ropstvo i neravnopravnost, pa pobedićemo i ovo. Borićemo se sve dok ova ekonomija ne počne raditi za sve, dok naša deca ne počnu da napadaju ispite a ne jedni druge, dok njihova budućnost ne zasija kao svetlost koja će zauvek sijati. Put ka svetloj budućnosti zahteva prihvatanje jednostavne istine: svako dugotrajno rešenje za Bahame zahteva obrazovaniju, brižniju, i mnogo društveno odgovorniju populaciju. A to zahteva stvaranje nacije čitalaca. Čitanje čini jednu naciju velikom. Čitanje čini naciju velikom zato što oni koji mnogo čitaju, mnogo i znaju. Njihove ideje utiču na rast ekonomije i obogaćuju sve nas. Čitanje čini naciju velikom zato što su oni koji puno čitaju obično srećniji i zdraviji. Čitaoci se osećaju ispunjenijim na poslu i mnogo zadovoljnijim. Oni grabe prilike u životu. Čitaoci mnogo češće vole sport. Radije ulažu svoje vreme i novac. Čak češće izlaze i na glasanje. Na kraju, oni koji mnogo čitaju postaju empatični. Njihovo saosećanje i toplina stvara mesta dobrodošla za sve. Uzevši sve ovo u obzir, ovi efekti čine naciju koja je ekonomski i društveno napredna, naciju koja je zaštitnička i empatična prema manjinama, i što je najvažnije, naciju koja je sigurna za sve nas. Uprkos decenijama dokaza o moći koje čitanje stvara, mi, kao i mnoge druge kulture, imamo antičitalačku kulturu. Što je iznenađujuće, zato što nam je moć čitanja pred nosom. To je neverovatna konkurentska prednost koja počinje još u školi. Deca koja vole da čitaju, čitaju češće, te zbog toga imaju bolje ocene iz maternjeg jezika od svojih vršnjaka, ali imaju bolje ocene i iz matematike, prirodnih nauka i opšteg znanja. To povećava šanse da će čitaoci završiti školu i otići na fakultet. A fakultet je bitan. U Sjedinjenim Državama, fakultetski diplomci zarađuju duplo više od onih koji nisu završili srednju školu. Fakultet može da drži vaše dete podalje od zatvora. Istraživanje Severnoistočnog univerziteta pokazuje da za one koji su odustali od srednje škole postoji 63 puta veća šansa da završe u zatvoru nego oni koji su završili fakultet. Zamislite, 63 puta! Ako ste sada mlad roditelj, i želite da se postarate da vaše dete nikada ne dospe u zatvor, učinite sve što je potrebno da ga pretvorite u čitaoca. Čitanje je nešto što je uz nas već jako, jako dugo, ali to nismo u potpunosti uneli u našu kulturu. Ako sumnjate u ovo, proverite da li možete da dovršite ovu misao: ako želite nešto da sakrijete od Bahamca, stavite to u... (Publika) stavite to u knjigu. Džohan Unvala: Kada svi u zemlji mogu dovršiti tu groznu izreku, znaš da je problem stvaran. (Publika) Da. DžU: A dokle nas je dovela ta antičitalačka kultura? Naše škole imaju godišnji prosek ocena 2-. Da li smo dovoljno pametni? Naša ekonomija se smanjuje, a nezaposlenost raste. Da li smo dovoljno bogati? Kriminal i strah od kriminala su na rekordnom nivou. Da li smo dovoljno srećni? Bolujemo od jedne hronične bolesti za drugom. Da li smo dovoljno zdravi? Ako za trenutak zamislimo Bahame koji imaju kulturu čitanja, Bahame gde roditelji ujutru ne mogu da probude decu zato što su proveli celu noć čitajući sa baterlampom ispod pokrivača, ili Bahame gde svugde možemo videti čitaoce: na plažama, na ulicama, na dečijim igralištima. Možete li zamisliti takve Bahame besne i frustrirane, kakvi su sada? Ili vidite Bahame ispunjene pozitivnim misliocima i aktivnim ljudima? Ako preokrenemo novu generaciju Bahamaca u generaciju čitalaca, stvorićemo mudrije, bogatije, srećnije i zdravije Bahame. Imam jako dobre vesti za vas. Ključ stvaranja generacije čitalaca leži u čitanju naglas. Godine 1983, Ministarstvo obrazovanja SAD otkrilo je da je najefikasniji način podizanja rezultata učenika na testovima, kod svih predmeta i svih razreda, je bio da se poboljša čitanje. Tada su proveli još dve godine ispitujući metode za poboljšanje čitanja. Njihov zaključak: najvažniji faktor približavanja čitanja deci je kada im čitate naglas. Samo čitanje naglas. Uvek sam se pitao da li su autori te studije spaljeni na lomači posle toga. Dve godine utrošene, a njihov najbolji odgovor je čitanje naglas? (Smeh) Ne može biti tako jednostavno? Ili može? Od tada smo mnogo naučili o tome kako ljudi uče. Naučili smo da se između rođenja i treće godine dečji mozak najbrže razvija i upija najviše informacija. Naučili smo da bebe i deca do tri godine najbolje uče kroz emotivnu interakciju sa odraslima. Ako uzmete bebu i postavite je ispred TV ekrana bez ikakve interakcije sa odraslima, ta beba neće ništa naučiti, čak i sa najedukativnijim kanalom koji postoji. Ali ako uzmete tu bebu, stavite je u krilo i mazite je tako da oseti toplinu i zaštitu, pevate joj ili recitujete, ili joj čitate pokazujući prstom slike, upiće svaku vašu reč kao pustinja kišu. Čitanje naglas je najbolji način na koji povezujemo slike koje beba vidi i reči koje čuje. Tako bebe uče. Tako se gradi razumevanje rečnika kroz slušanje ili rane jezičke veštine. Rane jezičke veštine predviđaju uspeh vašeg deteta u školi mnogo pre nego što obuku svoju prvu školsku uniformu. Deca sa bolje razvijenim ranim jezičkim veštinama u drugoj godini imaju bolji rezultat na IQ testu i testu čitanja u osmoj godini, ili trećem razredu. Dok ne dođu do trećeg razreda, možemo koristiti nivo čitanja da predvidimo koje će dete završiti srednju školu, a koje neće. Istraživanje Čikaškog univerziteta pokazalo je da 55% trećaka u Čikagu koji su čitali ispod proseka razreda nije završilo srednju školu. Dakle, stvaranje nacije čitalaca i akademskih dostignuća počinje kod kuće čitanjem naglas deci. Ali ovo je totalno u suprotnosti sa onim kako mi razmišljamo. Mi mislimo da je obrazovanje samo odgovornost škole. Kada dobijemo loše rezultate, krivimo nastavnike, ili krivimo vladu, ili krivimo decu. Ali slanje vaše dece u školu bez dovoljno razvijenih jezičkih veština je kao da ih pošaljete na čas slikanja bez četkice, i ljutite se kada vam donesu sa časa sliku naslikanu prstima. (Smeh) Škole mogu nastaviti akademsko putovanje naše dece. Da. Ali ne mogu da ga započnu umesto nas. Samo roditelji i staratelji imaju tu moć. Osnovali smo Fondaciju za pametnije Bahame pre tri godine da bismo poklanjali besplatne knjige bolnicama i da bismo podelili ovu poruku o moći čitanja sa roditeljima. Bili smo zadivljeni time koliko su se radovali što vide tu poruku. Roditeljima se dopada što čuju da mogu znatno uticati na obrazovanje svoje dece iako njihovo obrazovanje nije visoko. Istovremeno im lakne kad čuju da je okej da imaju tremu od čitanja naglas. Mnogim ljudima je tako na početku. I meni je bilo. U stvari, sasvim je u redu i ako ne znate da čitate, zato što recitovanje pesmica ili pričanje priča pokazujući slike jednako dobro funkcioniše. Intervencije sa knjigama kao što su ove imaju odlične rezultate širom sveta zato što roditelji žele ono što je najbolje za njihovu decu. Samo nekada nisu sigurni šta je to. Moramo im pojasniti. Prisetite se lekcije koju smo naučili od uragana Hoakin. Nakon što je Hoakin prošao, južne delove ostrva čekalo je rešavanje očiglednih problema. Bilo je potrebno hitno obezbediti hranu, vodu i potrepštine. Bahamci su odreagovali u rekordnom vremenu. Nisu morali da čekaju nikakav vladin program. Nisu angažovali moderne strane konsultante. Sve su sami uradili. Zato što kada ljudi imaju konkretan način da pomognu, i znaju da će ta pomoć stvarno značiti, oni će pomagati i pomagati i pomagati. Kada pokažemo roditeljima vezu između čitanja naglas i uspeha njihove dece kasnije u životu, oni će čitati i čitati i čitati. Neki od vas se možda brinu da, šta god roditelji uradili, današnja deca jednostavno neće voleti knjige. U početku, ja sam takođe bio zabrinut, ali bio sam u zabludi. Nedavno smo donirali osnovnoj školi koja nije imala biblioteku. Samo jedna od deset učionica je imala biblioteku sa prljavim, iscepanim knjigama. Sada imaju 700 zanimljivih knjiga, i te knjige se pozajmljuju svaki dan. Nastavnik je napisao da deca toliko uživaju u knjigama, da su čitali u hodu dok su menjali učionice, sudarajući se sa zidovima i jedni sa drugima. Zabeležio sam da proverim da li osiguranje pokriva nesreće povezane sa čitanjem. (Smeh) Takođe sam zabeležio da nikad ne potcenjujem želju naše dece da uče. Samo im treba dati alat da bi to i ostvarili. Svi mi možemo uraditi nešto danas, da bismo pomogli stvaranje nove generacije čitalaca. Roditelji, vi ste prvi i najvažniji učitelji vaše dece. Čitajte im svakodnevno, i biće godinu ispred svojih vršnjaka do polaska u školu. Nekoliko minuta pred spavanje je sve što je potrebno. Čitajte im čak i kada sami počnu da čitaju, jer će proći još dosta vremena pre nego što će moći da čitaju interesantne priče koje im vi možete čitati. Nastavnici, vi možete povećati broj knjiga u svojoj školi i povećati broj programa kao što je mirno vreme za čitanje. Mirno vreme za čitanje dokazano poboljšava čitanje. A što češće nedeljno to praktikujete, bolje rezultate ćete imati. Takođe je važno da i nastavnici čitaju tokom mirnog vremena za čitanje. Svi čitaju. Bez izuzetaka. I mi koji nismo nastavnici možemo pomoći tako što ćemo postati čitalački uzor. Ponesite knjigu sa sobom sledeći put kada budete morali duže da čekate, u banci ili kod lekara. Dozvolite novoj generaciji Bahamaca da vide kako, da, Bahamci ipak čitaju. Ili podržite lokalnu biblioteku i uzmite u obzir knjige kao poklon koji ćete birati u vreme praznika ili za rođendane. Negovanje i razvoj boljih građana zahteva uložen napor, ali vredi. Uzmite u obzir koliko vremena i novca trenutno trošimo na policiju, sudove, popravne domove i zatvore. Zar ne bi bilo jeftinije i efikasnije da intervenišemo kad je dete malo, nego da ga menjamo kada naraste? Na kraju krajeva, Frederik Daglas je, pre dvesta godina, rekao: „Lakše je graditi jaku decu nego popravljati slomljenog čoveka.” Čitanje je način na koji ćemo izgraditi generaciju snažne dece. Čitanjem ćemo učiniti našu naciju velikom. Zašto nismo odustali? Zato što smo tek počeli da se borimo. Mi smo nacija boraca, onih koji opstaju, neustrašivih, još od Eljuteranskih pustolova do današnjeg dana. Pobedili smo glad, pirateriju, ropstvo i nejednakost, pa ćemo pobediti i ovo. Stići ćemo do svetle budućnosti i ta promena će se dogoditi u jednoj generaciji - našoj generaciji. Nastavićemo da širimo poruku o moći čitanja, sve dok ne dođe dan kada će, ako nešto želite da sakrijete od Bahamca, poslednje mesto za sakrivanje biti knjiga. Hvala vam. (Aplauz) (Ovacije)