Kao dete sam imala mnogo strahova. Bojala sam se munje, insekata, buke i kostimiranih likova. Takođe sam imala dve vrlo ozbiljne fobije, od doktora i injekcija. Dok bih se borila da pobegnem od porodičnog lekara, toliko bih postala fizički borbena da me je ošamario da bi me ošamutio. Imala sam šest godina. Tada je sve za mene bilo „bori se ili beži”, i trebalo je da me drže tri ili četiri odrasle osobe samo da bih primila vakcinu, uključujući moje roditelje. Kasnije se naša porodica preselila iz Njujorka u Floridu baš kada sam krenula u srednju školu, i kao novo dete u parohijalnoj školi, koje nikog nije znalo i brinulo se da li će se uklopiti, već prvog dana škole, profesorka kreće po spisku i prozove „En Mari Albano”, na šta sam odgovorila: [naglaskom sa Staten Ajlanda] „Ovde!” Nasmejala se i rekla: „O, draga, ustani. Kaži P-A-S.” A ja odgovaram: [naglaskom sa Staten Ajlanda] „Pas?” Odeljenje je prasnulo u smeh zajedno sa profesorkom. I tako se to nastavilo, jer je imala još mnogo reči kojima me je ponižavala. Otišla sam kući jecajući, izbezumljena i molila da me vrate u Njujork ili u neki ženski manastir. Nisam htela da se više vraćam u tu školu. Nema šanse. Roditelji su me saslušali i rekli su mi da će se raspitati kod monsinjora u Njujorku, ali da moram da nastavim da idem da bih imala podatke o pohađanju da se prebacim u prvi srednje na Staten Ajlandu. Sve to je bilo pre imejlova i mobilnih telefona, tako da su se narednih nekoliko nedelja, navodno, pisma kretala na relaciji između Njujorške nadbiskupije, Majamija i Vatikana, i svakog dana bih išla u školu uplakana i dolazila kući uplakana, na šta bi me majka izvestila da je neki kardinal ili biskup rekao: „Neka i dalje ide u školu dok ne nađemo mesto za nju.” Zar nisam bila naivna? (Smeh) Pa, nakon par nedelja, jednog dana, dok sam čekala školski autobus, upoznala sam devojčicu po imenu Debi, i ona me je predstavila svom društvu. I to je postalo moje društvo, i, pa, papa je bio oslobođen obaveze. (Smeh) Počela sam da se smirujem i privikavam. Moje izučavanje anksioznosti kod dece u poslednje tri decenije delimično proističe iz lične potrage za razumevanjem same sebe. Naučila sam mnogo toga. Kod mladih ljudi, anksioznost je najčešći psihijatrijski poremećaj. Ti poremećaji rano nastaju, do četvrte godine, a do adolescencije, jedan od 12 mladih ima ozbiljnih poteškoća vezanih za sposobnost funkcionisanja kod kuće, u školi i sa vršnjacima. Ta deca su toliko prestravljena, zabrinuta, bukvalno imaju fizičke neprijatnosti usled anksioznosti. Teško im je da prate nastavu u školi, da se opuste i zabavljaju, da stiču drugare i rade sve stvari koje deca treba da rade. Anksioznost može stvoriti veliku patnju kod deteta, i roditelji su glavni svedoci detetove tuge. Kako sam u svom radu sretala sve više dece sa anksioznošću, vratila sam se mami i tati i postavila im par pitanja. „Zašto ste me držali kada sam se toliko plašila injekcija, i primorali me da mi ih daju? I zašto ste izmišljali one priče i terali me da idem u školu kada sam toliko brinula da ću se opet osramotiti?” Rekli su: „Srce bi nam se slomilo zbog tebe svaki put, ali znali smo da su to stvari koje moraš da uradiš. Morali smo da rizikujemo da ćeš se uznemiriti dok smo čekali da se navikneš na situaciju vremenom i kroz iskustvo. Morala si da primiš vakcinu. Morala si da ideš u školu.” Moji roditelji nisu bili svesni da me nisu pelcovali samo protiv malih boginja. Takođe su me pelcovali protiv čitavog života sa anksioznošću. Prekomerna anksioznost kod deteta je poput superotporne bakterije - zarazna je, čak se i širi, tako da mnogi mladi sa kojima se sastajem dođu sa više anksioznih poremećaja koji se dešavaju istovremeno. Na primer, imaju specifičnu fobiju, plus separacionu anksioznost, plus socijalnu anksioznost, sve zajedno. Ukoliko se ne leči, anksioznost u ranom detinjstvu može do adolescencije dovesti do depresije. Može imati udela u zloupotrebi supstanci i suicidnom ponašanju. Moji roditelji nisu bili terapeuti. Nisu znali nijednog psihologa. Jedino što su znali da te situacije možda jesu neprijatne za mene, ali nisu štetne. Moja prekomerna anksioznost bi mi dugoročno više naštetila da su me pustili da ih izbegnem te situacije i pobegnem iz njih, umesto da naučim kako da tolerišem povremenu neprijatnost. Dakle, u suštini, mama i tata su primenjivali svoju domaću verziju terapije izlaganja, koja je centralna i ključna komponenta kognitivno bihevioralnog tretmana anksioznosti. Kolege i ja sproveli smo najveću randomiziranu kontrolisanu studiju tretmana anksioznosti kod dece uzrasta od sedam do 17 godina. Otkrili smo da su terapija kognitivno bihevioralnog izlaganja usmerena na dete ili lekovi sa selektivnim inhibitorom preuzimanja serotonina delotvorni kod 60 posto lečenih mladih ljudi. Njihova kombinacija izleči 80 posto dece u roku od tri meseca. To su sve dobre vesti. A ako ostanu na lekovima ili mesečno primenjuju tretmane izlaganja kao što smo mi činili tokom studije, mogu da ostanu u dobrom stanju više od godinu dana. Međutim, nakon što se završila ova studija tretmana, vratili smo se unazad i sproveli naknadnu studiju sa učesnicima, pri čemu smo otkrili da je kod mnogo dece vremenom došlo do recidiva. I, uprkos najboljim tretmanima zasnovanim na naučnim dokazima, takođe smo otkrili da kod oko 40 odsto dece sa anksioznošću oboljenje ostane celog života. Dosta smo razmišljali o ovim rezultatima. Šta nam je promaklo? Pretpostavili smo da je to u pitanju jer smo bili usredsređeni samo na intervencije usmerene na dete, a možda postoji još nešto važno vezano za bavljenje roditeljima i njihovo uključivanje u tretman. Istraživanja iz moje laboratorije i kod kolega širom sveta pokazala su doslednu tendenciju: dobronamerni roditelji se često nehotice uvuku u ciklus anksioznosti. Popuštaju, prave previše ustupaka detetu, i puštaju da deca izbegnu nezgodne situacije. Razmislite ovako: dete vam dolazi kući uplakano, u suzama. Ima pet ili šest godina. „Niko u školi me ne voli! Ona deca su grozna. Niko neće da se igra sa mnom.” Kako se osećate kada vidite da je vaše dete toliko uznemireno? Šta radite? Prirodni roditeljski instinkt je da utešite to dete, umirite ga, zaštitite ga i rešite situaciju. Ako pozovete učiteljicu da interveniše ili druge roditelje da ugovorite druženja, to je možda u redu na uzrastu od pet godina. Ali šta ako vaše dete nastavi da svakog dana dolazi kući u suzama? Da li ćete i dalje da im sređujete stvari kada budu imali osam, 10, 14 godina? Deca će se, dok se razvijaju, stalno susretati sa problemskim situacijama: prespavaće kod prijatelja, imaće usmena izlaganja, težak kontrolni će iskrsnuti, oprobaće se u sportskom timu ili pokušati da dobiju ulogu u predstavi, ulaziće u sukobe sa vršnjacima... Sve te situaciju podrazumevaju rizik: rizik da neće biti dobri u nečemu, da neće dobiti ono što su hteli, rizik da će možda pogrešiti ili se osramotiti. Ako deca sa anksioznošću ne preduzimaju rizike i ne aktiviraju se, onda ne nauče kako da se izbore sa takvim situacijama. Zar ne? Jer veštine se razvijaju vremenom kroz izlaganje, ponovljeno izlaganje svakodnevnim situacijama sa kojima se deca susreću: veštine samoumirivanja ili sposobnost da smirimo sami sebe kada smo uznemireni, veštine rešavanja problema, uključujući sposobnost rešavanja sukoba sa drugima, odlaganje zadovoljenja potreba, ili sposobnost da nastavite da radite uprkos tome što morate da čekate da vidite šta će se desiti vremenom. Te i mnoge druge veštine se razvijaju kod dece koja rizikuju i uključuju se. Tako se oblikuje samoefikasnost, a to je, jednostavno rečeno, verovanje koje osoba ima u sebe da može prevazići problemske situacije. Deca sa anksioznošću koja pobegnu i izbegnu te situacije i navedu druge da obave stvari umesto njih, vremenom postaju sve više anksiozna i manje veruju u sebe. Za razliku od njihovih vršnjaka koji ne pate od anksioznosti, ona steknu uverenje da nisu u stanju da se izbore sa tim situacijama. Misle da im je potreban neko, neko kao što su njihovi roditelji, da odrade stvari umesto njih. Mada je prirodan roditeljski instinkt da se deca umire, zaštite i uteše, psihijatar Alfred Adler je 1930. već upozoravao roditelje da možemo da volimo dete koliko god hoćemo, ali da ga ne smemo učiniti zavisnim. Savetovao je roditelje da počnu da uče decu od samog početka da čvrsto stoje na svojim nogama. Takođe je upozoravao da će deca, ako steknu utisak da roditelji nemaju pametnija posla nego da im uvek budu na raspolaganju, steći pogrešnu predstavu o ljubavi. Današnja deca sa anksioznošću stalno zovu roditelje ili im šalju poruke, danonoćno upućuju zabrinute pozive. Pa, ako deca sa anksioznošću ne nauče dobre mehanizme prevladavanja kao mala, šta im se desi kada odrastu? Vodim grupe za roditelje mladih odraslih osoba sa anksioznim poremećajima. Ti mladi su starosti od 18 do 28. Uglavnom žive kod kuće, zavise od svojih roditelja. Mnogi su pohađali školu i fakultet. Neki su diplomirali. Gotovo niko od njih ne radi, samo borave kod kuće i ne rade ništa naročito. Nemaju značajne odnose sa drugima i vrlo, vrlo su zavisni od roditelja koji svašta čine umesto njih. Roditelji i dalje zakazuju preglede kod lekara umesto njih. Zovu stare prijatelje njihove dece i mole ih da dođu u posetu. Peru im veš i kuvaju za njih. I u velikom su konfliktu sa tom mladom odraslom osobom, jer je anksioznost napredovala, a ta osoba nije. Ti roditelji osećaju ogromnu krivicu, a onda ogorčenost, pa onda još krivice. U redu, hajde sad malo dobrih vesti. Ako roditelji i ključne figure u životu deteta mogu da pomognu detetu da se suoči sa strahovima i nauči kako da rešava probleme, verovatnije je da će deca razviti svoje unutrašnje mehanizme prevladavanja za izlaženje na kraj sa anksioznošću. Danas učimo roditelje kako da budu prisutni u trenutku i razmisle o svojoj reakciji na detetovu anksioznost. Pitamo ih: „Sagledajte situaciju i zapitajte se: 'Kakva je ova situacija? Koliko predstavlja pretnju za moje dete? I šta naposletku želim da nauči iz nje?'” Naravno, želimo da roditelji vrlo pažljivo saslušaju, jer ako dete neko maltretira ili se našlo u opasnosti, želimo da roditelji intervenišu, bez sumnje. Ali u tipičnim, svakodnevnim situacijama koje stvaraju anksioznost, roditelji mogu najviše pomoći detetu ako ostanu mirni, staloženi i topli, ako uvaže detetova osećanja ali mu zatim pomognu, podrže ga u planiranju kako će se izboriti sa situacijom. A zatim - ovo je ključno - zaista pustiti dete da se samo pozabavi situacijom. Naravno, bolno je posmatrati kako dete pati, kao što su mi roditelji rekli godinama kasnije. Kada vidite kako vaše dete pati ali mislite da možete da uletite i spasite ih te patnje, to je to, zar ne? To je ono što bismo da uradimo. Ali bilo da smo mladi ili stari, prekomerna anksioznost dovodi to toga da precenjujemo rizik i nevolju, a potcenjujemo sposobnost da se izborimo. Znamo da ponavljano izlaganje onome čega se bojimo slabi anksioznost, dok gradi snalažljivost i otpornost. Moji roditelji su bili na tragu nečemu. Današnjoj hiperanksioznoj omladini nije od pomoći previše zaštitničko roditeljstvo. Smirenost i samopouzdanje nisu samo emocije. To su veštine prevladavanja koje roditelji i deca mogu da nauče. Hvala. (Aplauz)