Nedavno sam pročitala u časopisu „Harvard biznis rivju“ šta mlada generacija radnika želi. Stvar koja je ostavila utisak na mene je bila - nemoj samo pričati o promeni, već napravi promenu. Malo sam starija od vas, možda mnogo starija od vas, ali ovo je baš isti cilj koji sam imala kada sam bila na fakultetu. Želela sam da sama promenim nešto za one koji žive u nepravdi; to je razlog zbog kojeg sam postala novinarka dokumentarnih programa, razlog zbog kojeg sam bila zarobljenik u Severnoj Koreji 140 dana. Bio je 17. mart 2009. godine. To je Dan svetog Patrika za sve vas, ali to je bio dan koji je okrenuo moj život naopačke. Moja ekipa i ja smo snimali dokumentarac o izbeglicama iz Severne Koreje koje su živele ispod granice ljudskog dostojanstva u Kini. Bili smo na granici. Bio je to naš poslednji dan snimanja. Nije bilo žičane ograde, ili rešetaka ili znaka da pokaže da je to granica, ali ovo je mesto koje mnogo izbeglica iz Severne Koreje koristi kao mesto za prebeg. Još uvek je bila zima i reka je bila zamrznuta. Kada smo bili na sredini smrznute reke, snimali smo o uslovima hladnog vremena i okoline sa kojima su stanovnici Severne Koreje morali da se nose u potrazi za slobodom. I, iznenada, jedan član moje ekipe je uzviknuo: „Vojnici!“ Osvrnula sam se i tamo su bila dva niska vojnika u zelenim uniformama sa puškama koja su jurila za nama. Svi smo potrčali što smo brže mogli. Molila sam se da me ne upucaju u glavu. I mislila sam da ću, ako sam na tlu Kine, biti sigurna. I uspela sam da stignem do kineskog tla. Tada sam videla svoju koleginicu, Loru Ling, kako je pala na kolena. Nisam znala šta da uradim u tom trenutku, ali sam znala da je ne mogu ostaviti samu tamo kada je rekla: „Juna, ne osećam noge.“ U trenu su nas ta dva korejska vojnika okružila. Nisu bili puno viši od nas, ali bili su odlučni da nas odvedu u svoju vojnu bazu. Molila sam i vikala za bilo kakvu pomoć u nadi da će se neko pojaviti iz Kine. Stajala sam tamo, ponašajući se tvrdoglavo prema obučenom naoružanom vojniku. Pogledala sam ga u oči. Bio je tek dečak. U tom trenutku je podigao pušku da me udari, ali sam videla da je oklevao. Oči su mu poigravale, a njegova puška je i dalje bila podignuta. Stoga sam viknula na njega: „Okej, okej, poći ću sa vama.“ Ustala sam. Kada smo stigli u njihovu vojnu bazu, vrtelo mi se u glavi od svih ovih mogućih loših ishoda, a izjava moje koleginice nije bila od pomoći. Rekla je: „Mi smo neprijatelj.“ Bila je u pravu - bili smo neprijatelj. Takođe je trebalo da se bojim. Ali, neprekidno sam imala ova čudna iskustva. Ovoga puta, jedan oficir mi je doneo svoj kaput da mi bude toplo zato što sam izgubila svoj kaput na zaleđenoj reci dok sam se borila sa jednim od ovih vojnika. Reći ću vam na kakva čudna iskustva mislim. Odrasla sam u Južnoj Koreji. Za nas, Severna Koreja je uvek bila neprijatelj, čak i pre nego što sam se rodila. Jug i Sever su u primirju 63 godine, od kraja Korejskog rata. Dok smo odrastali na Jugu tokom 80-ih i 90-ih godina, slušali smo propagandu o Severnoj Koreji. Čuli smo toliko slikovitih priča, kao što je priča o malom dečaku kojeg su severnokorejski špijuni brutalno ubili samo zato što je rekao: „Ne volim komuniste.“ Ili, gledala sam seriju crtanih filmova o južnokorejskom dečaku koji je poražavao ovu veliku, debelu, crvenu svinju koja je predstavljala vođu Severne Koreje u to vreme. A posledica neprekidnog slušanja ovih užasnih priča usadila je jednu reč u moju mladu glavu - „neprijatelj“. Mislim da sam ih u nekom trenutku dehumanizovala i stanovnici Severne Koreje su postali izjednačeni sa vladom Severne Koreje. Da se vratim svom pritvoru. Bio je drugi dan boravka u ćeliji. Nisam spavala otkada sam bila napolju na granici. Ovaj mladi čuvar je došao u moju ćeliju, ponudio mi malo kuvano jaje i rekao: „Ovo će ti dati snagu da nastaviš.“ Znate li kako izgleda primiti mali znak pažnje iz ruke neprijatelja? Kada god su bili ljubazni prema meni, pomislila sam da me čeka najgore nakon te ljubaznosti. Jedan oficir je primetio moju nervozu. Rekao je: „Da li misliš da smo svi mi crvene svinje?“, aludirajući na crtani film koji sam vam upravo pokazala. Svaki dan je ličio na psihološku borbu. Istražitelj me je postavljao za sto šest dana u nedelji i primoravao me da pišem o svom putovanju, radu, iznova i iznova, dok nisam napisala priznanje koje su želeli da čuju. Nakon oko tri meseca pritvora, sud Severne Koreje me je osudio na dvanaest godina prinudnog rada. Stoga sam samo sedela u svojoj sobi i čekala da budem prebačena. Tada zaista nisam imala ništa drugo da radim, pa sam posmatrala dva ženska čuvara i slušala šta su pričale. Čuvar A je bila starija i studirala je engleski. Delovala je kao da potiče iz imućne porodice. Često se pojavljivala u raznobojnim haljinama i tada je volela da se pravi važna. Čuvar B je bila mlađa i veoma je lepo pevala. Volela je da peva pesmu Selin Dion „Moje srce će nastaviti“; ponekad previše. Znala je kako da me nesvesno muči. (Smeh) Ova devojka je provodila mnogo vremena u nanošenju šminke ujutru, kao što možete videti u životu svake druge mlade devojke. Volele su da gledaju kineske drame - produkciju boljeg kvaliteta. Sećam se da je čuvar B rekla: „Ne mogu više da gledam naše televizijske emisije nakon ovoga.“ Prekoreli su je zbog omalovažavanja televizijskih emisija snimljenih u njenoj državi. Čuvar B je bila slobodoumnija nego čuvar A i čuvar A ju je često korila kad god bi rekla šta misli. Jednog dana su pozvale sve koleginice - ne znam odakle su došle - da dođu na mesto gde sam ja bila zatvorena, a mene su pozvale u svoju prostoriju za čuvare i pitale su me da li veze za jednu noć zaista postoje u Americi. (Smeh) Ovo je država u kojoj mladim parovima nije čak ni dozvoljeno da se drže za ruke u javnosti. Nisam imala pojma kako su došle do te informacije, ali bile su postiđene i kikotale su se čak i pre nego što sam išta rekla. Mislim da smo sve zaboravile da sam bila njihov zarobljenik i delovalo je kao da sam se ponovo vratila u svoju učionicu u srednjoj školi. Saznala sam da su ove devojke takođe odrasle gledajući sličan crtani film, jedino sa propagandom usmerenom ka Južnoj Koreji i Americi. Počela sam da shvatam odakle je bes ovih ljudi dolazio. Ako su ove devojke odrasle učeći da smo mi neprijatelj, bilo je potpuno prirodno da nas mrze, kao što sam se ja njih plašila. Međutim, u tom trenutku, bile smo samo devojke koje su delile ista interesovanja van naših ideologija koje su nas razdvajale. Podelila sam ove priče sa svojim tadašnjim šefom na TV stanici „Karent“ nakon što sam došla kući. Njegova prva reakcija je bila: „Juna, da li si čula za stokholmski sindrom?“ Da, i jasno se sećam osećaja straha, pretnji i rasta napetosti između mene i istražitelja kada smo pričali o politici. Sasvim sigurno je postojao zid koji nismo mogli preskočiti. Ipak, mogli smo videti jedno drugo kao ljudska bića kada smo pričali o porodici, svakodnevnom životu i važnosti budućnosti naše dece. Bilo je to mesec dana pre nego što sam došla kući. Veoma sam se razbolela. Čuvar B je navratila do moje sobe da se pozdravi zato što je napuštala centar za pritvor. Pobrinula se za to da nas niko ne gleda, ni čuje, i tiho je rekla: „Nadam se da ćes se uskoro oporaviti i vratiti svojoj porodici.“ To su ovi ljudi - oficir koji mi je doneo svoj kaput, čuvar koji mi je ponudio kuvano jaje, ove žene čuvari koje su me pitale o zabavljanju u Americi - oni su ti kojih se sećam iz Severne Koreje - ljudska bića kao mi. Severnokoreanci i ja nismo bili ambasadori svojih država, ali mislim da smo predstavljali ljudsku rasu. Sada sam se vratila kući i svom životu. Sećanje na ove ljude bledi kako vreme prolazi. Nalazim se na ovom mestu gde čitam i slušam kako Severna Koreja provocira SAD. Shvatam koliko je lako ponovo ih videti kao neprijatelja. Međutim, moram da nastavim da se podsećam da, kada sam bila tamo, da sam mogla da vidim čovečnost, a ne samo mržnju u očima neprijatelja. Hvala. (Aplauz)