Počeću ovime. Ovo je rukom ispisan znak koji se pojavio u jednoj porodičnoj pekari u mom starom kraju u Bruklinu pre nekoliko godina. Radnja je imala jednu od onih mašina koje mogu da štampaju na pločama šećera. Deca su mogla da donesu svoje crteže i u radnji su mogli da ih odštampaju na ploči šećera i da ih stave na vrh svoje rođendanske torte. Ali nažalost, jedna od stvari koju su deca volela da crtaju su bili crtani likovi. Voleli su da crtaju Malu Sirenu, voleli su da crtaju štrumpfa, voleli su da crtaju Mikija Mausa. Ali ispostavilo se da je protivzakonito štampati dečije crteže Mikija Mausa na ploči šećera. To je povreda autorskih prava. I nadzorni organi za povredu autorskih prava za dečije rođendanske torte su izazvali takvu frku da su u Koledž pekari rekli "Znate šta, mi se povlačimo iz tog posla. Ako ste amater, nećete više moći da koristite našu mašinu. Ako želite rođendansku tortu štampanu šećerom, moraćete da koristite neke od naših fabričkih slika samo za profesionalce." Sada u Kongresu postoje dva predloga zakona. Jedan se zove SOPA, a drugi PIPA. SOPA znači Zakon za sprečavanje onlajn piraterije. Taj zakon predlaže Senat. PIPA je skraćeno od PROTECTIP, što je samo po sebi skraćenica za "prevenciju ozbiljnih onlajn pretnji ekonomskoj kreativnosti i krađi intelektualne svojine" - jer savetnici u kongresu koji smišljaju ovakve nazive imaju puno slobodnog vremena. A šta SOPA i PIPA žele da urade je sledeće. Oni žele da podignu cenu poštovanja autorskih prava do te mere gde ljudi jednostavno izlaze iz poslova koji nude mogućnosti amaterima. Oni predlažu da se to uradi tako što će se identifikovati sajtovi koji u osnovi krše autorska prava - međutim na koji način će se ti sajtovi identifikovati nije tačno precizirano u predlogu zakona - i oni žele da ih sklone iz sistema imena domena. Oni žele da ih uklone iz sistema domena. Sistem imena domena je ono što pretvara čitljive ljudske nazive, kao Google.com, u neku vrstu adresa koju mašine razumeju -- 74.125.226.212. Problem sa ovom vrstom cenzure, sa identifikovanjem sajta i zatim pokušajem da se on ukloni iz sistema imena domena, je to što to neće funkcionisati. I vi biste pomislili da će to biti prilično veliki problem za zakonodavce ali Kongres ne dozvoljava da ih to preterano muči. Razlog zbog čega to neće funkcionisati je to što vi i dalje možete da ukucate 74.125.226.212. u pretraživač ili da ga pretvorite u link na koji možete da kliknete i on će vas odvesti do Gugla. Tako da sloj nadzora koji obavija ovaj problem postaje prava pretnja za celu stvar. Da biste razumeli kako je Kongres uspeo da napiše predlog zakona koji neće postići svoje zacrtane ciljeve, ali će proizvesti mnogo opasnih sporednih efekata, morate imati uvid u pozadinu priče. A pozadina je ovo: SOPA i PIPA, su kao zakoni napisani u velikoj meri od strane medijskih kompanija koje su osnovane u dvadesetom veku. Dvadeseti vek je bio odlično vreme za medijske kompanije, jer ono što ste imali kao kec u rukavu je oskudica. Ako ste pravili TV emisiju, ona nije morala da bude bolja od ostalih TV emisija; samo je morala da bude bolja od ostale dve emisije koje su bile na programu u isto vreme - što je prilično nizak stepen konkurencije. Što je značilo da ako imate sasvim prosečan sadržaj, dobijate trećinu gledanosti u SAD za džabe - desetine miliona korisnika, kad uradite bilo šta što nije mnogo strašno. To je kao da imate dozvolu da štampate novac, a onda i bure besplatnog mastila. Ali tehnologija je napredovala, kao što tehnologije inače rade. I polako, do kraja dvadesetog veka ta oskudica je počela da erodira - i to ne mislim zbog digitalne tehnologije; već zbog analogne tehnologije. Video kasete, video rekorderi, čak i skormna fotokopir mašina omogućila nam je da se ponašamo na način koji je zaprepastio biznis medija. Jer se ispostavilo da mi zapravo nismo samo zalepljeni za kućne fotelje. I da mi ne želimo samo da konzumiramo. Mi volimo da konzumiramo ali svaki put kad je izašla neka od ovih novih spravica, ispostavilo se da mi isto tako volimo i da proizvodimo i da volimo da delimo to sa drugima. I to je uplašilo biznis medija - i svaki put ih je izbezumilo. Džek Velenti, koji je bio glavni lobista za Američku filmsku asocijaciju, je jednom prilikom uporedio opaki video rekorder sa Džekom Trbosekom a jadni, bespomoćni Holivud sa ženom koja je sama kod kuće. To je bio taj nivo retorike. Tako da su medijske industrije molile, insistirale, zahtevale da Kongres nešto preduzme. I Kongres jeste nešto preduzeo. Do ranih devedesetih, Kongres je izglasao zakon koji je sve promenio. I taj zakon se zvao Odredba o kućnom snimanju 1992. Ono što Odredba o kućnom snimanju iz 1992. kaže je da ako ljudi nešto snimaju sa radija i onda prave mikseve na kasetama za svoje prijatelje, to nije zločin. To je okej. Snimanje i remiksovanje i zatim deljenje toga sa svojim prijateljima je okej. Ako napravite gomilu kopija viskog kvaliteta i prodajete ih, to nije u redu. Ali ovaj posao sa presnimavanjem, dobro, neka bude. I oni su mislili da je stvar jasna, jer su postavili jasnu razliku između legalnog i neleganog kopiranja. Ali to nije ono što su medijske kompanije želele. One su htele da Kongres protera presnimavanje i tačka. Tako da kada je Odredba o kućnom snimanju iz 1992. usvojena, medijske kompanije su odustale od ideje razlikovanja legalnog i nelegalnog presnimavanja jer je bilo jasno da ako Kongres deluje u njihovom okviru, oni zapravo mogu povećati prava građana da učestvuju u svom medijskom okruženju. Tako da su krenuli na plan B. Formulisanje plana B je potrajalo. Plan B se pojavio u svojoj prvoj punoj formi 1998. nešto što se zvalo Digitalna milenijumska uredba o presnimavanju. To je bio komplikovani zakon, sa puno poglavlja. Ali glavni udarac DMUP je taj što je legalno kupovati digitalni materiajal koji ne može da se kopira s tim što ne postoji digitalni materijal koji ne može da se kopira. To je, kao što je Ed Felton jednom rekao, "Kao davati vodu koja nije mokra". Bitovi mogu da se kopiraju. To je ono što kompjuteri rade. To je deo njihove uobičajene operacije. Da bi lažirali mogućnost prodaje bitova koji se ne kopiraju, DMUP je takođe ozakonila nametanje korišćenja sistema koji su kvarili funkciju kopiranja na vašem uređaju. Svaki DVD plejer i igračka konzola i televizor i računar koji ste doneli kući bez obzira na to šta ste vi mislila da kupujete - je mogao da bude pokvaren od strane industrije sadržaja ako su oni želeli da postave to kao uslov da vam prodaju sadržaj. I da bi se pobrinuli da vi ne shvatite ili ako ne podrazumevate njihove karakteristike kao komjuterske naprave za generalnu upotrebu, oni su takođe učinili nezakonitim da probate da resetujete mogućnost kopiranja tog sadržaja. DMUP beleži trenutak kada je medijska industrija odustala od pravnog sistema koji postavlja razliku između legalnog i nelegalnog kopiranja i jednostavno probala da spreči kopiranje tehničkim onemogućavanjem. DMUP je imao i još uvek ima neke probleme, ali u domenu limitiranog deljenja sadržaja, uglavnom nije radio kako treba. A glavni razlog zašto to nije radilo je to što je Internet postao mnogo popularniji i moćniji nego što se moglo zamisliti. Kopirane kasete, magazini za fanove, nisu bili ništa u poređenju sa ovim što sada omogućava Internet. Mi smo u svetu gde većina američkih državljana preko 12 godina deli onlajn sadržaje jedni sa drugima. Delimo tekstove, slike audio i video fajlove. Nešto od onoga što delimo su stvari koje smo mi napravili. Neke stvari smo pronašli. Neke stvari smo napravili od onoga što smo pronašli i sve to užasava te industrije. Tako da su PIPA i SOPA zapravo druga runda. Ali dok je DMUP bila hiruška - mi želimo da uđemo u vaš računar, mi želimo da uđemo u vaš televizor, u vaše konzole, i da ih sprečimo da rade ono što su u prodavnici rekli da će raditi - PIPA i SOPA su nuklearni i oni kažu, mi želimo da idemo gde god poželimo na svetu i da cenzurišemo sadržaj. Kao što sam rekao, mehanizam koji ovo omogućava mora da ukloni svakoga ko vodi do tih IP adresa. Moraju da se uklone iz pretraživača, iz onlajn direktorijuma, da ih uklone sa liste korisnika. A s obzirom da najveći proizvođači sadržaja na Internetu nisu Gugle i Jahu, već mi mi smo oni koje treba kazniti. Jer na kraju krajeva prava pretnja ozakonjavanju PIPE i SOPE je mogućnost da delimo sadržaje jedni sa drugima. Ono što PIPA i SOPA rizikuju da urade je da uzmu vekovima star pravni koncept, nevin dok se ne dokaže suprotno, i da ga preokrenu - kriv dok se ne dokaže da je nevin. Ne možete da delite sadržaj dok nam ne pokažete da ne delite nešto što se nama ne sviđa. Odjednom, teret dokazivanja da li je legalno ili ne sigurno pada na nas i na servise koji nam nude nove mogućnosti. I ako nadgledanje korisnika košta i samo jednu paru to će servis sa stotinu miliona korisnika dovesti do bankrota. Tako su oni zamislili Internet. Zamislite ovaj znak svuda - samo da ne piše Koledž pekara već da piše Jutjub i Fejsbuk i Tviter. Zamislite da piše TED, jer komentari mogu da se nadgledaju i ukinu po svaku prihvatljivu cenu. Prave posledice SOPE i PIPE će biti drugačije od pretpostavljenih posledica. Pretnja je zapravo preokretanje tereta dokazivanja, gde nas odjednom tretiraju kao lopove u svakom trenutku gde nam je omogućeno da stvaramo, da proizvodimo ili da delimo. A ljudi koji su nam to omogućili - Jutjubovi, Fejsbukovi, Tviteri i TEDovi - će morati da nas nadgledaju, i uklanjanju, ili da budu učesnici u kršenju zakona. Postoje dve stvari koje vi možete da uradite da pomognete da ovo prestane - jedna je jednostavna, a jedna je komplikovna stvar, laka stvar i teška stvar. Jednostavna stvar je ova: ako ste američki državljanin, nazovite svog predstavnika, nazovite svog senatora. Ako pogledate ljude koji su potpisivali SOPA predlog zakona ljude koji su potpisivali PIPA ono što vidite je da su oni kumulativno dobijali milione i milione dolara od tradicionalnih medijskih industrija. Vi nemate milione i milione dolara, ali možete pozvati vaše predstavnike, i podsetiti ih da ste glasači i zamoliti ih da vas ne tretiraju kao lopove, i možete da im predložite da biste više voleli da se Intenet ne pokvari. A ako niste američki državljanin, možete kontaktirati Amerikance koje poznajete i ohrabriti ih da učine isto. Jer ovo izgleda kao nacionalno pitanje, ali nije. Ove industrije neće biti zadovoljne ako slome naš Internet. Ako ga slome, biće slomljen za sve. To je laka stvar. To je jednostavna stvar. Teška stvar je ovo: budite spremni, jer biće još toga. SOPA je jednostavno samo verzija COICA koji je predložen prošle godine, ali nije ozakonjen. I sve ovo ide do neuspeha DMUP da zabrani deljenje tehničkim onemogućavanjem. A DMUP ide od Uredbe o kućnom presnimavanju, koje je užasavalo te industrije. Jer čitava stvar pretpostavljanja da neko krši zakon i onda nalaženja dokaza za to je ustvari zaista neugodna. "Mi radije ne bismo da to radimo" kažu industrije koje omogućavaju sadržaj. A one žele da ne moraju to da rade. Ne žele pravnu razliku između legalnog i nelegalnog deljenja sadržaja. One samo žele da deljenje sadržaja nestane. PIPA i SOPA nisu čudni, nisu anomalije, nisu događaji. Oni su sledeće okretanje jednog posebnog šrafa, koji se okreće već proteklih 20 godina. I ako uspemo da ih porazimo ovde, kao što se ja nadam, još tek sledi. Jer dok ne ubedimo Kongres da je način na koji treba tretirati povrede autorskih prava način na koji su one rešene sa Nepsterom, sa Jutjubom, a to je suđenje sa predstavljanjem svih dokaza i diskutovanjem o činjenicama i proceni pravnih lekova kako se inače dešava u demokratskim društvima. To je način na koji bi ovo trebalo da se rešava. U međuvremenu, teža stvar je biti spreman, Jer to je prava poruka koju šalju PIPA i SOPA. Tajm Vorner je zvao i oni žele da se vratimo u fotelje i da konzumiramo - ne da proizvodimo, ne da delimo - i mi treba da kažemo "Ne". Hvala. (Aplauz)