Stvarno je lijepo biti ovdje.

Vi možete promijeniti svijet.

Ne kažem to samo tako.

Vi stvarno možete promijeniti svijet.

Duboko u vama, u svakome od vas,

nalazi se najmoćnija stvar koju poznajemo.

To je ideja.

Dakle, jedna jedina ideja ljudskog uma

može nešto pokrenuti,

može započeti revoluciju

i može promijeniti našu budućnost.

Ali, ideja je bespomoćna

ako ostane u vama.

Ako tu ideju nikada ne iznesete drugima,

ona će umrijeti s vama.

Možda su neki od vas
pokušali iznijeti svoju ideju

i ona nije bila prihvaćena,

a usvojena je neka loša
ili prosječna ideja.

Jedina razlika između tih ideja
je način na koji su iznesene.

Ako iznesete ideju na upečatljiv način,

doći će do promjene
i vi možete promijeniti svijet.

Moja obitelj skuplja
stare europske plakate.

Svaki puta kad idemo na Maui,
odemo do trgovine

i tamo nam pokažu te velike plakate.

Obožavam ih. Svi imaju jednu ideju

i jednu sliku koja prenosi tu ideju.

Veličine su madraca. Stvarno su veliki.

Nisu debeli kao madrac, ali veliki su.

I trgovac će ispričati priču
za svaki plakat.

Jednom sam bila sa svoje dvoje djece

i okrenuo je stranicu,
ispod je bio jedan plakat.

U trenutku kad sam se nagnula i rekla,

"O, bože, obožavam ovaj plakat.",

moja djeca su odskočila i rekla,

"Mama, pa to si ti!"

Ovo je taj plakat.

(Smijeh)

Kao da kažem "Zapalite to!"

Ono što mi se sviđa kod
ovog plakata je ironija.

Ova žena je u zanosu, ide u bitku,

kao vođa,

i drži Suavitos začine za hranu,

iako je to nešto naizgled nebitno,

ona je voljna riskirati sve
kako bi podržala tu ideju.

Dakle, ako umjesto tih začina zamislimo

da se radi o prezentaciji,

da, prilično sam uzbuđena.

Bila sam uzbuđena oko prezentacija

još prije kada nije bilo popularno
biti uzbuđen oko prezentacija.

Stvarno mislim da one
mogu promijeniti svijet,

ako kroz njih učinkovito komunicirate.

A promijeniti svijet je teško.

To neće uspjeti samo jednoj
osobi koja ima jednu ideju.

Ideja se mora raširiti
ili neće biti učinkovita.

Znači, mora izaći iz vas

i doći na otvoreno
gdje će je ljudi vidjeti.

A ideje se najbolje prenose kroz priču.

Tisućama godina,

generacije nepismenih prenosile
su svoje vrijednosti i kulturu

iz generacije u generaciju

i ostale su sačuvane.

Dakle, postoji nešto čarobno
u samoj strukturi priče

zbog čega je osoba kojoj je upućena,

može zapamtiti

i zatim ponoviti.

Priča izaziva i fizičku reakciju:

srce vam može brže kucati,
zjenice vam se rašire,

kažete nešto poput
"Oh, prošli su me trnci"

ili "Osjetila sam to u želucu".

Mi, zapravo, fizički reagiramo
kada nam netko priča priču.

Iako je pozornica ista,
priča se može ispričati,

ali prezentacija odmah
izgubi svoju živost.

A ja sam htjela saznati zašto.

Zašto sjedimo i zaneseno
slušamo neku priču,

ali prezentacijom taj doživljaj nestaje?

Htjela sam saznati kako
uklopiti priču u prezentaciju.

U trgovini smo imali
tisuće prezentacija,

stotine tisuća prezentacija, zapravo,

tako da sam znala
kako izgleda loša prezentacija.

Odlučila sam proučiti
kino i književnost

te stvarno zapeti i saznati što se događa

i zašto ne funkcionira.

Želim vam pokazati neka svoja otkrića

koja su dovela do onoga što
nazivam prezentacijskim obrascem.

Bilo je logično početi s Aristotelom.

On je imao trodijelnu strukturu,
početak, sredinu i kraj.

Proučavali smo poetiku i retoriku,

većina prezentacija nema to
ni u najjednostavnijem obliku.

Zatim sam proučavala herojske arhetipove

i mislila "OK, prezentator je heroj,

na pozornici je, on je zvijezda."

Kao prezentator, lako se
osjećati kao zvijezda.

Odmah sam shvatila da je to stvarno loše.

Jer ja imam ideju i iznesem je vama,

ali ako je vi ne prihvatite
i ne prinesete k srcu,

ta ideja neće nikuda stići
i svijet se ne mijenja.

Dakle, prezentator nije heroj.

Publika je heroj naše ideje.

Ako pogledate putovanje
Joseph Campbellovog heroja,

vidjet ćete neke zanimljive zaključke.

Dakle, imamo simpatičnog
heroja u običnom svijetu

i on dobiva poziv za pustolovinu.

Znači, ravnoteža u svijetu
se malo poremeti.

U početku malo oklijeva.

"Ne znam želim li se uplesti u ovo,"

a onda se pojavljuje učitelj,

koji mu pomogne da
prijeđe iz običnog svijeta

u jedan poseban svijet.

I to je uloga prezentatora.

Biti učitelj. Vi niste
Luke Skywalker, vi ste Yoda.

Vi ste ti koji pomažete publici

da prijeđe s jedne stvari
na vašu novu ideju,

a to je snaga priče.

Dakle, u svojoj najjednostavnijoj
strukturi, to je trodijelna priča.

Imate simpatičnog heroja
koji nešto želi,

naiđe na prepreku

koju pobijede i koja ih promijeni,
a to je osnovna struktura.

No, sve dok nisam naišla
na piramidu Gustava Freytaga...

nacrtao ju je 1863.

On je bio njemački dramaturg...

bio je njemački dramaturg

i zastupao je petodijelnu strukturu

koja se sastoji od ekspozicije, zapleta,

vrhunca, smirivanja radnje i zaključka,

što je, zapravo, svršetak priče.

Volim taj oblik.
Dakle, govorimo o oblicima.

Priča ima luk - dobro, luk je oblik.

I za klasičnu glazbu kažemo da ima oblik.

Pomislila sam, ako
bi prezentacije imale oblik,

koji bi to oblik bio?

I kako su najveći govornici
koristili taj oblik,

koriste li ga uopće?

Nikada neću zaboraviti.
Bilo je nedjeljno jutro.

Nakon svih ovih istraživanja, 
koja su trajala godinama,

nacrtala sam oblik.

Pomislila sam "O, bože, ako je
ovaj oblik stvaran,

trebala bih moći uzeti dvije
potpuno različite prezentacije,

preklopiti ih i dobiti taj oblik."

Pa sam odabrala ono očito.

Uzela sam govor "Imam san"
Martina Luthera Kinga

i govor Stevea Jobsa
za iPhone 2007.godine.

Preklopila sam ih i upalilo je.

Sjedila sam u uredu, zaprepaštena.

Malo sam i zaplakala,

jer sam pomislila "Dobila sam ovaj dar,"

i sada je tu,

ovako izgleda odlična prezentacija.

Nije li to sjajno?

(Smijeh)

Plakala sam.

Želim vam to objasniti jer je
zapravo jako zapanjujuće.

Ima početak, sredinu i kraj
i želim vas provesti kroz to.

Zato jer i kod najboljih govornika - 
slušala sam govore i sve -

mogu preklopiti oblik.

Čak i Gettysburški govor ima ovaj oblik.

Na početku svake prezentacije
morate reći što je što.

Ovako stvari stoje, evo što se događa.

Zatim trebate reći kako
bi to moglo izgledati.

Ta razlika treba biti što veća

zbog osjećaja banalnosti koji
izaziva trenutno stanje stvari

te to treba biti
u kontrastu s vašom idejom.

Dakle, ovo je prošlost,
ovo je sadašnjost,

ali pogledajte budućnost.

Ovo je problem, ali pogledajte
kako je kada problem nestane.

Ovo je prepreka na cesti,
uništimo tu prepreku.

Stvarno morate naglasiti tu razliku.

To je kao prvi problem
koji se pojavi u filmu.

Odjednom se publika mora suočiti

s time što ste upravo rekli:

"Želim li se složiti s ovime
i prihvatiti to ili ne?"

U ostatku prezentacije
to morate podržavati.

Dakle sredina ide naprijed-natrag,

od onoga što jest,
do onoga što bi moglo biti,

što jest i što bi bilo.

Ono što želite je učiniti

trenutno stanje stvari i
ono normalno neprivlačnim

i želite ih povući prema onome

što bi moglo biti u budućnosti
ako se vaša ideja prihvati.

Ljudi će se opirati na vašem
putu da promijenite svijet.

Neće biti uzbuđeni, možda im se
sviđa svijet kakav jest.

Dakle, naići ćete na otpor.

Zato se morate kretati naprijed-natrag.

Slično je jedrenju.

Kada idete protiv vjetra
i vjetar vam se opire,

morate pomicati brod naprijed-natrag.

Samo tako možete uhvatiti vjetar.

Zapravo, morate uhvatiti taj otpor

koji vas napada kada jedrite.

Zanimljivo je, ako dobro uhvatite vjetar

i dobro podesite jedra,

vaš brod će zapravo ploviti
brže i od samog vjetra.

To je fizički fenomen.

Dakle, ako im date

mogućnost da se bore između onoga
što jest i što može biti,

to će ih, zapravo,
brže približiti vašoj ideji

nego da to ne učinite.

Nakon što ste išli od onoga
što jest i što može biti,

zadnja prekretnica je poziv na djelovanje,

koju bi svaka prezentacija
trebala imati na kraju.

Trebate svijet opisati
kao novo blaženstvo.

"To je utopija u kojoj
je moja ideja prihvaćena."

"Ovako će svijet izgledati

ako se udružimo i riješimo
ovaj veliki problem."

Takav poetski i dramatičan način

trebate iskoristiti na kraju.

Dakle, kada sam završila,

pomislila sam, "Znate što? Ovo bih
mogla iskoristiti kao sredstvo analize."

Zapravo sam transkribirala govore

i odredila koliko se slažu s ovim alatom.

Želim vam to danas pokazati,

a želim početi s istih dvoje ljudi

s kojima sam i ja počela.

Ovo je g. Jobs, on je
potpuno promijenio svijet.

Promijenio je svijet računalstva,
glazbenu industriju,

a sada će promijeniti
i industriju mobilnih telefona.

Dakle, zaista je promijenio svijet.

Ovo je oblik njegovog govora
na predstavljanju iPhonea 2007.g,

kada je predstavio iPhone.

Govor traje 90 minuta
i počinje onime što jest,

ide naprijed-natrag i završava
s onime što bi moglo biti.

Želim nešto ovdje objasniti:

bijela crta označava njega kako govori.

Sljedeća boja koja
će se pojaviti označava

kada je pokazao video.

Dakle, dodaje nešto
i prelazi na demonstraciju.

Znači, on ne govori cijelo vrijeme.

Te linije se vide ovdje.

Prema kraju vidite
plavu liniju koja označava

gostujućeg govornika.

Ovdje postaje zanimljivo:

svaka kvačica ovdje govori
kada ih je nasmijao.

Svaka kvačica ovdje govori
kada su mu zapljeskali.

Toliko su fizički uneseni

i fizički reagiraju na to što on govori,

što je zapravo fantastično,

jer onda znate da vam
publika jede iz ruke.

Započinje s onime što
bi moglo biti, govoreći,

"Ovo je dan kojem sam se
veselio dvije i pol godine."

On predstavlja novi proizvod

za koji zna da postoji
već nekoliko godina.

Dakle, to njemu nije novi proizvod.

Ali pogledajte ovo.

On još nešto radi: on se čudi.

Čudi se vlastitom proizvodu.

Čudi se sebi više nego što
se publika smije ili plješće.

Kao da govori "Nije li ovo super?
Nije li ovo prekrasno?"

Publici govori ono
što želi da oni osjećaju.

Zapravo ih tjera da se
osjećaju na određeni način.

Započinje s onime što bi moglo biti,
govoreći "Svako malo, pojavi se

revolucionarni proizvod
koji sve promijeni."

Počinje govoriti o svom novom proizvodu.

Na početku, zapravo,
drži mobitel isključenim.

Vidite da je linija prilično
bijela sve do te točke,

tako da on govori,

"Ovo je novi telefon, a
ovo je loša konkurencija.

Ovo je novi telefon, a
ovo je loša konkurencija."

I onda ovdje, dolazi trenutak slave -

i to je nešto što ćemo zauvijek pamtiti.

Uključio je telefon.

Publika se prvi puta susreće s listanjem,

čujete kako sav kisik
u prostoriji nestaje. Uzdahnuli su.

Zaista to čujete.

Dakle, stvorio je trenutak
kojeg će se svi sjećati.

Ako nastavimo pratiti dalje,
vidite plavu liniju,

gdje dolaze vanjski govornici,

a prema dolje desno,
dolazi do pucanja linije.

Zato jer mu se daljinski pokvario.

Želi zadržati taj osjećaj uzbuđenja

i počinje pričati osobnu priču

upravo u trenutku kada tehnologija zakaže.

On je izvrstan govornik

i okreće se pričama
da zadrži interes publike.

Gore desno završava s novim blaženstvom.

Ostavlja ih s obećanjem

da će Apple nastaviti proizvoditi
nove revolucionarne proizvode.

I kaže:

"Ima jedan stari citat Waynea Gretzkyja:

'Kližem u smjeru gdje će pak biti,
a ne gdje je bio.'

Mi u Apple smo to oduvijek radili,

radit ćemo i dalje."

Završava s novim blaženstvom.

Pogledajmo sada g. Kinga.

Bio je veliki vizionar, svećenik

koji je život posvetio borbi za jednakost.

Ovo je oblik njegovog govora "Imam san".

Vidite da počinje s onime što jest,

ide naprijed-natrag,
od onoga što jest do što bi bilo

i završava veoma poetskim novim
blaženstvom koje je dio koji svi znamo.

Malo ću ga razvući

da bolje vidite

i zapravo ću staviti stvarni govor

zajedno s tekstom.

Ne možete pročitati.

No, na kraju svakog reda,
prekinula sam liniju

zato jer je uzeo zraka i pauzirao.

Bio je svećenik Južnih baptista,
većina nikada nije čula za to,

tako da je njegov ritam govora
bio nešto novo za sve prisutne.

Prekrit ću ove linije teksta,

kako bih bolje istaknula
određene informacije.

Pogledajmo, dakle,
kako se obraćao publici.

Plave crte označavaju

retoričku figuru ponavljanja.

Dakle, ponavljao se,

koristio iste riječi i fraze

kako bi ih ljudi mogli zapamtiti.

No, koristio je i mnogo
metafora i vizualnih riječi.

Na taj način je vrlo kompleksne ideje

učinio pamtljivima
i ljudi su ih lakše razumijeli.

Zapravo je riječima

stvorio slike kako bi ljudi

mogli zamisliti ono što je govorio.

Isto tako, koristio se poznatim
pjesmama i citatima.

Ovdje vidite samo jedan dio toga.

Koristio se i političkim referencama

na sva obećanja koja su dana narodu.

Ako pogledamo na kraj onoga što jest,

to je bilo prvi puta

da su ljudi glasno pljeskali i vikali.

Na kraju onoga što jest rekao je,

"Amerika je Afroamerikancima
dala nevaljali ček,

ček koji nam se vratio označen
s "nedostatak sredstava."

Svi znamo kako je to kada
nemate novaca na računu.

Zato je iskoristio metaforu
koja je poznata ljudima.

Ali, kada su zaista reagirali,

prvi puta kada su vikali,
bilo je u trenutku:

"Došli smo unovčiti taj ček,

ček koji će nam dati

bogatstvo slobode i
jednakost pred zakonom."

Tada su zapljeskali.

Tek kada je usporedio ono što jest
s onime što bi moglo biti.

Dakle, kada pogledamo dalje,

primijetit ćete da se to događa sve češće.

Tada i govor ide naprijed-natrag.

Publika je bila divlja.

Bili su veoma uzbuđeni
i na ovaj način ih, zapravo,

držite u tom stanju konstantnog uzbuđenja.

On kaže, "Imam san

da će se jednog dana ova zemlja podići
i početi živjeti svoju vjeru.

Smatramo da je očito da su
svi ljudi rođeni jednaki."

Koristi taj narančasti tekst
kako bi ih podsjetio na obećanje

koje su im dali političari ili ova država.

Zatim ide naprijed-natrag između

"Imam san da će jednog dana,
imam san da će jednog dana,

imam san da će jednog dana,"

a na kraju postaje stvarno zanimljivo.

Koristi se - vidite ovdje
četiri nijanse zelene,

ima puno plavog, 
što znači puno ponavljanja,

vrlo se često ponavljao.

A zeleno označava trenutke kada
je spominjao pjesme i Sveto pismo.

Prva zelena skupina

označava citate iz Knjige Izaije.

Druga zelena skupina označava
pjesmu "Moja domovino, ovo o tebi."

To je poznata pjesma koja je
u to vrijeme bila jako važna

za sve Afroamerikance,

zato jer su odlučili promijeniti
riječi te pjesme kako bi ukazali

da obećanja nisu ispunjena.

Dakle, treća skupina zelenog predstavlja
kiticu pjesme "Moja domovino, ovo o tebi."

Zadnja skupina je afroamerička
duhovna pjesma.

"Konačno slobodan! Konačno slobodan!
Hvala Bogu, konačno slobodan!"

Zapravo je dodirnuo srca publike.

Važno je to što je citirao Sveto pismo.

Koristio je pjesme koje su zajedno pjevali

kao otpor kršenju zakona

i to je iskoristio tako da se
poveže s publikom i ostavi dojam.

Kraj - predstavlja novo blaženstvo

koristeći se istim stvarima
koje oni već smatraju svetima.

Dakle, bio je veliki čovjek.
Imao je veliki, veliki san.

Ovdje je puno ljudi.
Vi imate zaista velike snove.

U vama se nalaze velike ideje

koje trebate izbaciti.

Ali znate što? Nije nam lako.

Nije lako promijeniti svijet,

to je veliki posao.

Bio je -

bombardirali su mu kuću, uboli ga nožem,

na kraju je i izgubio život

za ono do čega mu je bilo stalo.

Većina nas neće morati
podnijeti takve žrtve.

No, stvar je u tome

da to stvarno izgleda kao
osnovna struktura priče.

Život može tako izgledati.

Vi ste svi simpatični ljudi,

imate želje, nailazite na prepreke

i tu zastanemo.

Mislimo "Imao sam ideju,

ali je neću izbaciti van.

Nije prihvaćena."

Sami sabotiramo svoje ideje,

samo se nakupljamo ispred prepreka

umjesto da dopustimo
da nas te teškoće promijene

i da odaberemo ići naprijed,
imati san i ostvariti ga.

Znate, ako bilo tko -
ako ja to mogu, svi to mogu.

Odrasla sam u teškim ekonomskim
i emocionalnim uvjetima.

Prvi puta kada sam sa sestrom otišla na
kampiranje, bila sam žrtva nasilja.

To nije bio prvi put da sam zlostavljana,
ali je bio najagresivniji.

A moji roditelji - ženili su se tri puta.

(Žamor iz publike)

Da, bilo je tu svega,
a kada se nisu svađali,

pomagali su nekom pijancu koji
je živio s nama da ostane trijezan

jer su oboje bili trijezni alkoholičari.

Majka je otišla kada sam
imala šesnaest godina.

Tada sam preuzela brigu
o kući i svojoj braći.

I udala sam se. Upoznala sam nekoga.

Zaljubila se. Godinu dana sam studirala.

Učinila sam što bi svaka mlada,
pametna cura trebala -

udala sam se s 18 godina.

I znate što?

Znala sam, znala sam

da sam rođena za nešto više od toga.

U tom trenutku, u mojoj životnoj
priči imala sam izbor.

Mogla sam dopustiti da me
sve to povuče na dno

i da sve moje ideje umru u meni.

Mogla sam reći, život je
pretežak za mijenjanje svijeta.

Jednostavno je preteško.

Ali odabrala sam nešto drugo.

(Smijeh)

Ne znate što?

Zato osjećam da ovdje ima ljudi -

imate one male Suavitos začine za hranu

i mislite, "Znate, nije to
toliko strašno."

"Ne mogu promijeniti cijeli svijet."

Ali možete promijeniti svoj svijet.

Promijeniti svoj život.

Možete promijeniti
svijet kojim upravljate,

možete promijeniti svoju okolinu.

Želim vas potaknuti da to učinite.

Jer znate što?

Budućnost nije mjesto u koje idemo.

To je mjesto koje vi stvorite.

Hvala vam svima.
Bog vas blagoslovio.

(Pljesak)