Vau, kakva čast. Oduvek sam se pitao kako će ovo osećaj biti. Pre osam godina sam dobio najgori savet o karijeri u svom životu. Jedan prijatelj mi je rekao: „Ne brini o tome koliko voliš posao kojim se trenutno baviš, jer se sve svodi na izgrađivanje tvog CV-a.“ Samo što sam se vratio iz Španije gde sam živeo neko vreme i pridružio se jednoj vrhunskoj kompaniji. Pomislio sam: „Fantastično! Imaću veliki uticaj u svetu.“ Imao sam toliko ideja. U roku od dva meseca, primetio sam da svakog jutra oko 10 časova imam čudnu potrebu da jako udarim glavom u ekran kompjutera. Ne znam da li je neko to osetio. Ubrzo sam primetio da su svi konkurenti u našem prostoru već automatizovali moju poslovnu ulogu. Ovo se desilo baš kada sam dobio taj mudri savet da izgrađujem svoj CV. Tako, dok sam pokušavao da smislim sa kog prozora sa drugog sprata ću da skočim i kako da promenim stvari, pročitao sam sasvim različit savet Vorena Bafeta, koji kaže: „Prihvatanje posla da bi poboljšao CV je isto kao čuvanje seksa za stare dane.“ (Smeh) Time sam čuo sve što mi je trebalo. Kroz dve nedelje sam otišao odatle sa jednom namerom - da pronađem nešto što mogu da upropastim. Eto koliko je bilo teško. Želeo sam da imam nekakav uticaj, nije bilo bitno o čemu se radi. Ubrzo sam uvideo da nisam sam. Ispostavilo se da preko 80% ljudi unaokolo ne uživa u svom poslu. Pretpostavljam da je to ovde drugačije, ali to je prosek do koga je došao Deloit kroz istraživanja. Želeo sam da saznam po čemu se ti ljudi razlikuju, ljudi koji se strastveno bave poslom kojim menjaju svet, koji se svakoga dana bude inspirisani, i tih 80% ljudi koji vode živote tihog očajanja. Tako sam počeo da intervjuišem ljude koji se bave inspirativnim radom, čitao sam knjige i studije slučaja, ukupno 300 knjiga o svrsi, karijeri i svemu tome, potpuno se posvetivši tome, iz sebičnih razloga - želeo sam da nađem posao koji ne mogu da ne radim, koji bi bio odgovarajući za mene. Otkako sam počeo ovo da radim, sve više ljudi je počelo da me pita: „Tebe zanimaju karijerne stvari, a ja ne volim svoj posao. Da li bismo mogli na ručak?“ Rekao bih: „Naravno.“ Ipak, morao bih da ih upozorim da je u tom trenutku moja stopa otkaza takođe 80%. Od tih ljudi s kojima bih išao na ručak, 80% njih bi dalo otkaz u roku od dva meseca. Bio sam ponosan na sebe, a nije bila u pitanju neka posebna magija. Postavio bih im jedno jednostavno pitanje: Glasilo je: „Zbog čega se bavite poslom kojim se bavite?“ Često bi njihov odgovor bio: „Pa, zato što mi je neko rekao da tako treba da radim.“ Shvatio sam da se mnogo ljudi oko nas uspinje lestvicama na koje im neko kaže da se penju, što se završava osloncem o pogrešan zid ili uopšte nema zida. Što sam više vremena provodio sa ovim ljudima i uvideo ovaj problem, pomislio sam: „Šta ako stvorimo zajednicu, mesto gde ljudi mogu da osećaju kao da tu pripadaju i gde je u redu raditi stvari drugačije, krenuti putem kojim se ređe ide, gde se to podstiče i ljudi se nadahnjuju da se promene?“ To je kasnije postalo ono što sada nazivam „Proživite svoju legendu“, što ću objasniti za koji trenutak. Dok sam dolazio do ovih otkrića, uočio sam okvir od tri jednostavne stvari koji je zajednički ovim ljudima koji strastveno menjaju svet, bilo da ste Stiv Džobs ili ste samo osoba koja ima pekaru na kraju ulice, ali vi obavljate posao koji je oličenje onoga što ste. Želim da podelim te tri stvari sa vama, tako da ih možemo koristiti kao objektiv za posmatranje tokom ostatka dana i života, nadam se. Prvi deo ovog okvira od tri koraka za strastveni posao je postati ekspert za sebe i razumeti samog sebe, jer ako ne znate šta tražite, nikada to nećete naći. Stvar je u tome da niko neće to uraditi umesto nas. Ne postoji predmet studija na univerzitetu o strasti, svrsi i karijeri. Ne znam zašto to nije obavezan dvostruki program, ali bolje da ne počinjem o tome. Provodite više vremena birajući televizor za studentsku sobu nego u odabiru predmeta i oblasti studija. Poenta je da je na nama da to otkrijemo, a potreban nam je okvir, način da se krećemo kroz to. Prvi korak na našem kompasu je pronalaženje naših jedinstvenih snaga. Koje su to stvari koje volimo da radimo čim se probudimo bez obzira na sve, bilo da smo plaćeni ili ne, stvari na kojima su nam ljudi zahvalni? „Pronalazač snaga 2.0“ je knjiga i alatka na internetu. Toplo ga preporučujem za otkrivanje onoga u čemu ste prirodno dobri. Zatim, koji je naš okvir ili hijerarhija za donošenje odluka? Da li nam je stalo do ljudi, naše porodice, zdravlja, ili je to postignuće, uspeh, sve te stvari? Moramo da otkrijemo šta je to da bismo doneli te odluke, da bismo znali od čega nam je sačinjena duša, da je ne bismo prodali nekom cilju za koji nas uopšte nije briga. Naredni korak su naša iskustva. Svi mi imamo iskustva. Saznajemo svakog dana i minuta šta volimo, šta mrzimo, šta nam dobro ide, šta nam uopšte ne ide. Ako ne posvećujemo vreme obraćanju pažnje na to, primanju tih saznanja i njihovoj primeni na ostatak života, onda je sve uzaludno. Svakog dana, nedelje, meseca, godine provodim izvesno vreme samo u razmatranju toga šta je bilo dobro, šta je bilo loše, šta hoću da ponovim, šta mogu da dodatno primenim na svoj život. Štaviše, ako vidite ljude, naročito danas, koji vas inspirišu, koji rade stvari zbog kojih govorite: „O bože, to što Džef radi, hteo bih da budem kao on.“ Zašto to govorite? Otvorite dnevnik. Zapišite šta je to kod njih što vas inspiriše. Neće sve biti vezano za njihov život, ali šta god da je u pitanju, pribeležite to, pa ćemo vremenom imati to skladište stvari koje možemo koristiti da ga primenimo na svoj život, da naše postojanje ima više strasti i da ostvarimo veći uticaj. Jer, kada počnemo da sve ovo sastavljamo, tada možemo da definišemo šta uspeh zaista znači za nas, a bez tih različitih delova kompasa, to je nemoguće. Nađemo se u situaciji - imamo život po scenariju za koji se čini da ga svi žive, uspinjući se uz lestvice koje ne vode nikud. To je kao u filmu „Vol Strit 2“, ako ga je neko gledao, radnik na niskom položaju pita velikog direktora, bankara sa Vol Strita: „Koji je tvoj broj? Svako ima broj. Ako zarade toliki novac, napuste sve.“ On kaže: „O, jednostavno je. Još.“ I samo se nasmeje. To je tužno stanje većine ljudi koji nisu proveli vreme u razumevanju onoga što im je bitno, koji nastavljaju da teže nečemu što nam ništa ne znači, ali to radimo jer svi kažu da bi tako trebalo. Međutim, kada imamo ovaj okvir, možemo početi da prepoznajemo stvari koje nas oživljavaju. Znate, pre ovoga, strast bi mogla da dođe i da vas zvekne u facu, ili možda u vašoj mogućoj struci, a vi biste je mogli odbaciti jer nemate način da je prepoznate. Međutim, kada je prepoznam, mogu videti nešto što je u skladu sa mojim snagama, vrednostima, sa tim ko sam kao osoba, pa ću to da zgrabim, uradiću nešto sa tim, slediću to i pokušaću da time ostvarim uticaj. „Proživite svoju legendu“ i pokret koji smo izgradili ne bi postojao da nemam ovaj kompas da prepoznam: „Vau, ovo je nešto za čim želim da tragam i da time ostvarim traga.“ Ako ne znamo šta tražimo, nikada to nećemo naći, ali kada imamo ovaj okvir, ovaj kompas, tada možemo da pređemo na ono što je sledeće - a to tamo nisam ja - čineći nemoguće i pomerajući svoje granice. Postoje dva razloga zbog kojih ljudi ne rade stvari. Jedan je da govore sebi da ne mogu da ih urade ili ljudi oko njih kažu da ne mogu da ih urade. Kako god, počinjemo da verujemo u to. Ili odustanemo ili uopšte ne počnemo. Stvar je u tome što je sve bilo nemoguće dok to neko nije uspeo. Za svaki izum, svaku novu stvar na svetu, ljudi su najpre mislili da je to suludo. Rodžer Banister i milja za četiri minuta - bilo je to fizički nemoguće preći milju za četiri minuta u pešačkoj trci dok se Rodžer Banister nije suočio sa tim i uspeo. Šta se zatim dogodilo? Dva meseca kasnije, 16 ljudi je prešlo milju za 4 minuta. Stvari koje imamo u glavi za koje smatramo da su nemoguće često su samo prekretnice koje čekaju da budu ostvarene ako možemo malo da pomerimo granice. Mislim da ovo verovatno počinje sa fizičkim telom i sposobnošću najpre, jer to možemo da kontrolišemo. Ako mislite da ne možete da pretrčite milju, pokažite sebi da možete da pretrčite milju ili dve, ili maraton, ili da izgubite dva kila, šta god, shvatate da se pouzdanje nadograđuje i može se preneti na ostatak vašeg sveta. Zapravo sam stvorio naviku da to pomalo radim sa prijateljima. Imamo malu grupu. Idemo na fizičke avanture, a nedavno sam se zatekao u nekakvom nezgodnom mestu. Užasno se bojim duboke, tamne, plave vode. Ne znam da li je neko imao isti strah otkad je gledao „Ajkulu“ broj 1, 2, 3 i 4 jedno šest puta kada je bio dete. Sve što je iznad ovog nivoa, ako je mutno, mogu već sad da osetim. Kunem se da tamo ima nečeg. Čak i ako je to jezero Taho; to je slatka voda, potpuno neosnovan strah, besmisleno, ali tu je. Uglavnom, pre tri godine sam se našao na remorkeru baš ovde u Zalivu San Franciska. Kišovit je, olujni, vetrovit dan, ljudima postaje muka na brodu, a ja sedim u ronilačkom odelu i gledam kroz prozor u potpunom užasu dok razmišljam da ću upravo zaploviti u svoju smrt. Pokušavam da plivam preko Golden Gejta. Pretpostavljam da su neki ljudi u ovoj prostoriji možda to već uradili. Sedim tako i moj drugar Džonatan, koji me je nagovorio na to, prilazi mi i mogao je da vidi u kakvom sam stanju. Kaže: „Skot, hej, čoveče, šta je najgore što se može desiti? Nosiš ronilačko odelo. Nećeš potonuti. Ako ne možeš da uspeš, samo naskoči na jedan od 20 kajaka. Uz to, ako se desi napad ajkule, zašto bi odabrala tebe od 80 ljudi u vodi?“ Hvala, to pomaže. U fazonu je: „Stvarno, samo se zabavi. Srećno.“ On zaranja, otpliva. U redu. Ispostavilo se da je motivacioni govor skroz delovao i imao sam osećaj potpune smirenosti, a mislim da je to jer je Džonatan imao 13 godina. (Smeh) Od 80 ljudi koji su plivali tog dana, 65 njih je imalo između devet i 13 godina. Zamislite kako biste drugačije pristupali svetu da ste sa devet godina otkrili da možete da preplivate 2,5 km u vodi na 13 stepeni od Alkatraza do San Franciska. Na šta biste pristali? Od čega ne biste odustali? Šta biste probali? Dok završavam sa plivanjem, stižem u vodeni park, izlazim iz vode i, naravno, polovina dece je već završila, tako da me bodre i skroz su uzbuđeni. Glava mi postaje skroz smrznuta, ako je iko od vas plivao u Zalivu, pokušavam samo da odledim lice i gledam kako ljudi završavaju. Vidim jedno dete - nešto nije izgledalo kako treba. Samo je mlatarao ovako. Jedva uspeva da uzme malo vazduha pre nego što opet tresne glavom dole. Primetio sam da i drugi roditelji gledaju i kunem se da su pomislili istu stvar kao i ja: evo zašto ne treba dati deci od 9 godina da plivaju od Alkatraza. To nije bio zamor. Odjednom, dva roditelja pritrčavaju i zgrabe ga, stavljaju ga na svoja ramena i vuku ga ovako, potpuno mlitavog. Zatim odjednom odšetaju još par metara i ubace ga u njegova kolica. On podiže pesnicu u najluđem prikazu pobede koji sam ikada video. Još mogu da osetim toplinu i energiju tog dečka kada je ostvario ovaj podvig. Video sam ga ranije tog dana u njegovim kolicima. Samo nisam imao pojma da će da pliva. Mislim, gde će biti za 20 godina? Koliko ljudi mu je reklo da on to ne može, da će umreti ako to proba? Dokažite ljudima i sebi da niste u pravu, da možete da napravite male postepene pomake u onome što verujete da je moguće. Ne morate biti najbrži maratonac na svetu, samo da ostvarite sopstvene nemogućnosti, a to počinje malim koracima. Najbolji način da to uradite jeste da se okružite strastvenim ljjudima. Najbrži način da uradite stvari za koje mislite da to ne možete je da se okružite ljudima koji ih već rade. Postoji citat Džima Rona koji glasi: „Ti si prosek petoro ljudi sa kojima provodiš najviše vremena.“ Nema veće životne strategije u istoriji sveta za stizanje od mesta na kome si danas na ono gde želiš da budeš od ljudi koje odabereš da postaviš uz sebe. Oni menjaju sve i to je dokazana činjenica. Godine 1898, Norman Triplet je sproveo istraživanje sa gomilom biciklista i merio bi njihovo vreme na stazi u grupi, kao i pojedinačno. Otkrio je da bi biciklisti u grupi svaki put vozili brže. To se od tada ponovilo u najrazličitijim oblastima života i stalno iznova dokazuje istu stvar - da su ljudi oko vas bitni i da je sve u okruženju. Međutim, na vama je da to kontrolišete, jer može delovati i dobro i loše. Sa 80% ljudi koji ne vole posao koji obavljaju, to znači da većina ljudi oko nas, ne u ovoj prostoriji, ali svuda drugde, podstiče samozadovoljstvo i sprečava nas da težimo stvarima koje su nam bitne, tako da moramo da se snađemo sa tim okruženjima. Našao sam se u sledećoj situaciji - lični primer od pre par godina. Da li je neko od vas ikada imao hobi ili strast u koji je uneo srce i dušu, neverovatnu količinu vremena i toliko žele da to nazovu poslom, ali niko ne obraća pažnju i to ne zarađuje ni dinara? U redu, tako sam četiri godine pokušavao da izgradim taj pokret „Proživi svoju legendu“ da pomognem ljudima da rade posao do koga im je istinski stalo i koji ih inspiriše. Radio sam sve što sam mogao, ali je svega troje ljudi obraćalo pažnju, i svi su upravo ovde - moja majka, otac i moja žena Čelsi. Hvala vam na podršci. (Aplauz) Toliko sam to snažno želeo da sam ga negovao sa nula posto tokom četiri godine i bio sam nadomak zatvaranja, a upravo tada, preselio sam se u San Francisko i počeo da upoznajem neke veoma zanimljive ljude koji su imali ludi životni stil pun avantura, poslova, veb-sajtova i blogova koji su okruživali njihove strasti i pomogali ljudima na značajan način. Jedan od mojih prijatelja ima porodicu od osam članova i izdržava celu porodicu pomoću bloga za koji piše dva puta nedeljno. Upravo su se bili vratili posle mesec dana u Evropi, svi zajedno. To me je fasciniralo. Kako je to uopšte moguće? Postao sam neverovatno inspirisan kada sam to video i umesto da ga zatvorim, rešio sam da se uozbiljim. Radio sam sve što sam mogao da bih provodio vreme, svaki mogući trenutak na javi da bih obigravao oko tih ljudi, družio se, išao na pivo i vežbanje, šta god bilo. Nakon četiri godine sa nula rasta, u roku od šest meseci druženja sa ovim ljudima, zajednica pri „Proživi svoju legendu“ uvećala se 10 puta. U narednih 12 meseci, povećala se 160 puta. Danas, više od 30 000 ljudi iz 158 zemalja koriste naše alatke za karijeru i povezivanje na mesečnom nivou. Ti ljudi su sačinili tu zajednicu strastvenih osoba koje su inspirisale tu mogućnost o kojoj sam maštao za „Proživi svoju legendu“ toliko godina unazad. Ljudi menjaju sve, a evo razloga - znate, pitate se šta se dešavalo. Pa, tokom četiri godine, nisam poznavao nikoga u tom prostoru i nisam znao da postoji, da ljudi mogu da postignu te stvari, da možete da imate ovakve pokrete. Zatim sam se našao ovde u San Francisku i svi oko mene su to radili. To je postalo normalno, pa je moje razmišljanje išlo od: „Kako je moguće da to uradim?“ do: „Kako je moguće da to ne uradim?“ Upravo tada, kada se to dešava, upali vam se lampica u glavi, krene da se prenosi na ceo vaš svet. Bez ikakvog truda, vaši standardi dođu odavde dovde. Ne morate da menjate svoje ciljeve. Samo treba da promenite okruženje. To je to i zato volim da budem u društvu cele te grupe ljudi, zato idem na svaki događaj TED-a na koji mogu, gledam ih na svom Ajpedu na putu ka poslu, šta god da je u pitanju. Jer je ovo grupa ljudi koja inspiriše mogućnosti. Imamo ceo dan da provedemo zajedno i još više od toga. Da sumiramo stvari, u pogledu ova tri potporna stuba, svi oni imaju jednu zajedničku stvar više nego bilo šta drugo. Sto posto su u našoj kontroli. Niko vam ne može reći da ne možete da saznajete o sebi. Niko vam ne može reći da ne možete pomeriti svoje granice, saznate šta je za vas nemoguće i to pogurate napred. Niko vam ne može reći da se ne možete okružiti inspirativim ljudima ili odete od ljudi koji vam ubijaju volju. Ne možete upravljati recesijom. Ne možete kontrolisati da li će vas otpustiti i da li ćete doživeti nesreću. Većina stvari nam je potpuno izvan moći. Ove tri stvari potpuno zavise od nas i mogu da promene ceo naš svet ako odlučimo da nešto uradimo u vezi sa time. Stvar je u tome da počinje da se dešava na vrlo širokom nivou. Upravo sam čitao u „Forbsu“ da je vlada SAD-a prvi put objavila da je u jednom mesecu više ljudi dalo otkaz nego što je otpušteno. Mislili su da je to anomalija, ali dogodilo se tri meseca zaredom. U vremenu u kome ljudi tvrde da je sredina okrutna, ljudi pokazuju srednji prst životu po scenariju, stvarima za koje ljudi kažu da treba da ih radite, menjaju ih stvarima koje su im bitne i rade stvari koje ih inspirišu. Stvar je u tome da se ljudi bude uz ovu mogućnost da je mašta zapravo jedina stvar koja ograničava mogućnost u trenutku. To više nije kliše. Ne zanima me šta vas privlači, kakva je to strast, kakav hobi. Ako vam se dopada pletenje, možete da nađete nekog ko razbija u pletenju i da učite od njega; fantastično je. To je ono što ceo ovaj dan podrazumeva, da učimo od ljudi koji govore, a mi pravimo profile ovakvih ljudi u „Proživi svoju legendu“ svakog dana, jer kada obični ljudi rade nešto izuzetno, a mi možemo da budemo u blizini, to postaje normalno. Ne radi se o tome da budete Gandi ili Stiv Džobs, da radite nešto ludo. Radi se o tome da radite nešto do čega vam je stalo i što stvara uticaj koji samo vi možete da ostvarite. Kad smo već kod Gandija, on je bio izlečeni advokat, kako sam ja čuo termin, i dobio je poziv ka višem cilju, nečemu do čega mu je bilo stalo, što nije mogao da ne uradi. On ima ovaj citat po kome ja apsolutno živim. „Prvo vas ignorišu, pa vam se smeju, onda se bore protiv vas, zatim pobedite.“ Sve je bilo nemoguće dok to neko nije uradio. Možete ili da se družite sa ljudima koji vam kažu da to ne može i da ste glupi što pokušavate ili da se okružite ljudima koji inspirišu mogućnost, ljudima koji su u ovoj prostoriji. Jer vidim kao našu odgovornost da pokažemo svetu da ono što se sagledava kao nemoguće može postati novo normalno, a to već počinje da se dešava. Najpre, radimo stvari koje nas inspirišu, da bismo mogli da inspirišemo druge ljude da rade stvari koje njih inspirišu. Međutim, to ne možemo naći ako ne znamo šta tražimo. Moramo da radimo na sebi, raditi to sa namerom i doći do tih otkrića. Jer zamišljam svet gde 80 posto ljudi voli posao koji obavlja. Kako bi to izgledalo? Kakve bi bile inovacije? Kako biste se ophodili prema ljudima oko sebe? Stvari bi počele da se menjaju. Dok privodimo kraju, imam samo jedno pitanje da vam postavim, a mislim da je to jedino pitanje koje je značajno. To je - koji je to posao koji ne možete da ne radite? Otkrijte to, proživite to, ne samo zbog sebe, već i za sve oko vas, jer to je ono što počinje da menja svet. Koji je to posao koji ne možete da ne radite? Hvala vam, narode. (Aplauz)