Kako izgraditi društvo bez fosilnih goriva? To je vrlo složen izazov i vjerujem da bi zemlje u razvoju mogle voditi tu tranziciju. I jasno mi je da je ovo sporna izjava, ali stvarnost je takva da je mnogo na kocki u našim zemljama ako dozvolimo da fosilna goriva ostanu središte našeg razvoja. Možemo to učiniti drugačije. I vrijeme je, stvarno je vrijeme, da razbijemo mit da zemlja mora birati između razvoja s jedne strane i zaštite okoliša, obnovljivih izvora energije, kvalitete života s druge. Dolazim s Costa Rice, zemlje u razvoju. Ima nas gotovo pet miiijuna i živimo između Amerika, tako da je vrlo lako upamtiti gdje živimo. Gotovo 100 posto naše struje dolazi iz obnovljivih izvora, njih pet. (Pljesak) Hidroelektrane, geotermalna energija, vjetar, sunce i biomasa. Znate li da prošle godine 299 dana nismo koristili fosilna goriva kako bismo proizvodili struju? To je nevjerojatno postignuće, a ipak, sakriva paradoks, koji je da je 70 posto sve naše potrošnje energije nafta. Zašto? Jer je naš sustav prijevoza u potpunosti ovisan o fosilnim gorivima, kao i u mnogim drugim državama. Tako da tranziciju energije gledamo kao maraton, a pitanje je kako preći cilj, kako da dekarboniziramo ostatak naše ekonomije? I pošteno je reći da ako ne uspijemo, teško je vidjeti tko hoće. Zato vam želim pričati o Costa Rici jer vjerujem da smo dobar kandidat u uvođenju vizije razvoja bez fosilnih goriva. Ako znate jednu stvar o našoj zemlji, to je da nemamo vojsku. Pa ću vas odvesti u 1948. Te godine zemlja je izašla iz građanskog rata. Tisuće Kostarikanaca umrlo je i obitelji su bile razdvojene. A ipak, iznenađujuća ideja pobijedila je umovima i srcima: ponovno ćemo pokrenuti zemlju i ta Druga Republika neće imati vojsku. Ukinuli smo je. I tadašnji predsjednik, Jose Figueres, pronašao je snažan način rušeći zidove vojne baze. Sljedeće godine, 1949., ta odluka je postala trajna u novom ustavu i zato vam mogu pričati tu priču gotovo 70 godina kasnije. I zahvalna sam. Zahvalna sam jer su donijeli tu odluku prije nego sam se rodila jer je omogućila meni i milijunima drugih da žive u stabilnoj zemlji. I možete misliti kako je to bila sreća, no nije. Postojao je uzorak namjernih izbora. U 40-ima, Kostarikanci su dobili besplatno obrazovanje i zdravstvenu skrb. To smo zvali socijalna jamstva. Abolirajući vojsku, mogli smo usmjeriti trošenje na vojsku u društveno trošenje i to je bio pokretač stabilnosti. 50-ih godina -- (Pljesak) 50-ih započeli smo investiranje u hidroelektrane i to nas je odmaklo od zamke korištenja fosilnih goriva za stvaranje električne energije, a to je ono s čime se bori svijet. U 70-ima investirali smo u nacionalne parkove, i to nas je držalo podalje od duboko pogrešne logike rasta, rasta i rasta po bilo kojoj cijeni koju drugi prihvaćaju, osobito u zemljama u razvoju. U 90-ima uveli smo plaćanje za usluge ekosustava i to je pomoglo da smanjimo uništavanje šuma i pojačalo ekoturizam, koji je danas ključni pokretač razvoja. Tako da investiranje u zaštitu okoliša nije naškodilo našoj ekonomiji. Baš suprotno. I to ne znači da smo savršeni i ne znači da nemamo kontradiktornosti. To nije poanta. Poanta je da smo čineći vlastite izbore mogli stvoriti otpornost na rješavanje problema razvoja. Također, ako uzmete zemlju kao našu, BDP po glavi stanovnika je oko 11 000 dolara, ovisno o tome kako ga mjerite. Ali prema Indeksu društvenog napretka, mi smo vrlo dobri u pretvaranju BDP-a u društveni napredak. Ukidanje vojske, investiranje u prirodu i ljude učinilo je također nešto moćno. Oblikovalo je priču, priču male zemlje s velikim idejama i bilo je vrlo osnažujuće odrasti s takvom pričom. Tako da je pitanje, koja je sljedeća velika ideja ove generacije? I vjerujem da je ono što sljedeće dolazi jest da ova generacija napusti fosilna goriva. Kao što smo učinili s vojskom. Fosilna goriva stvaraju klimatske promjene. Znamo to, i znamo kako smo ranjivi na utjecaj klimatskih promjena. Nama, kao zemlji u razvoju, u najboljem interesu je graditi razvitak bez fosilnih goriva koja štete ljudima. Zato što zašto bismo uvozili naftu za prijevoz kad možemo koristiti struju? Upamtite, ovo je zemlja odakle struja dolazi iz vode iz rijeka, topline naših vulkana, vjetroturbina, solarnih ploča, bio-otpada. Ukidanje fosilnih goriva znači poremetiti naš sustav prijevoza tako da možemo pogoniti naše aute, autobuse i vlakove strujom, umjesto prljavom energijom. I prijevoz, dopustite da vam kažem, postao je egzistencijalno pitanje za nas Kostarikance jer model koji imamo ne radi za nas. Šteti ljudima. Šteti tvrtkama, i šteti našem zdravlju. JerZato što kada politike i infrastruktura ne uspiju, ovo se događa na dnevnoj bazi. Dva sata ujutro, dva sata navečer. Ne shvaćam zašto ovo trebamo prihvatiti kao normalno. Uvredljivo je trošiti naše vrijeme na ovakav način svakoga dana. A ova autocesta je zapravo dobra u usporedbi s onim što vidite drugdje gdje je promet eksplodirao. Kostarikanci ovo zovu "presa". Što znači "zatvoren". I ljudi postaju nasilni u zemlji koja je inače sretna u čistom životu. To se događa. Tako da je puno na kocki. Dobre vijesti su da možemo pričati o čistom prijevozu i drugačijoj mobilnosti, ne govorimo o nekoj udaljenoj utopiji. Govorimo o elektirčnoj mobilnosti koja se događa danas. Do 2022. električni auti i obični automobili koštat će jednako, i gradovi već isprobavaju električne buseve. I ova zanimljiva bića štede novac i smanjuju onečišćenje. Ako se želimo riješiti svog prijevoza na naftu, to možemo napraviti jer imamo opcije koje prije nismo imali. To je zaista uzbudljivo. Ali naravno, nekima je jako neugodno zbog ove ideje i doći će i reći će vam da je svijet zaglavio s naftom, kao I Costa Rica, budimo realni. To je ono što će vam reči. I znate koji je odgovor u toj raspravi? Da 1948. nismo rekli da je svijet zaglavio s vojskama pa ćemo zadržati svoju. Ne, mi smo napravili hrabar izbor i taj izbor je napravio svu razliku. Vrijeme je da ova generacija ponovno bude hrabra i zauvijek ukine fosilna goriva. I dat ću vam tri razloga zašto to moramo učiniti. Prvo, naš model prijevoza i urbanizacije je loš, tako da je ovo najbolji trenutak da redefiniramo našu budućnost u tome. Ne želimo gradove izgrađene za automobile. Želimo gradove za ljude gdje može hodati i koristiti bicikle. I želimo javni prijevoz, puno javnog prijevoza, javnog prijevoza koji je čist i dostojanstven. Zato što, ako nastavimo dodavati flote konvencionalnih automobila, naši gradovi postat će nepodnošljivi. Drugo, moramo se promijeniti, ali inkrementalna promjena neće biti dovoljna. Trebamo transformacijsku promjenu. I postoje neki inkrementalni projekti u zemlji i ja sam prva koja će ih slaviti. Ali nemojmo se zavaravati. Ne pričamo o tome da završimo s predivnim električnim automobilima i par električnih buseva dok i dalje investiramo u istu infrastrukturu, više automobila, više cesta, više nafte. Pričamo o oslobođenju od nafte, i ne možete tamo doći inkrementacijom. Treće, i ovo znate, svijet je željan inspiracije. Žudi za pričama uspjeha u borbi sa složenim problemima, osobito u zemljama u razvoju. Vjerujem da bi Costa Rica mogla biti inspiracija drugima, kao prošle godine kada smo otkrili koliko dana nismo koristili fosilna goriva kako bismo proizveli električnu energiju. Vijest je postala viralna diljem svijeta. Također, a ovo me čini iznimno ponosnom, žena s Costa Rice, Christiana Figueres, imala je odlučujuću ulogu u pregovorima za Pariški sporazum o klimi. Tako da moramo zaštiti to nasljeđe i biti primjer. Što dolazi sljedeće? Ljudi. Kako učiniti ljude vlasnicima ovoga? Kako ljude uvjeriti da je moguće graditi društvo bez fosilnih goriva? Potrebno je puno posla od temelja. Zato smo 2014. stvorili Costa Rica Limpia. "Limpia" znači "čisto" jer želimo osnažiti i inspirirati građane. Ako se građani ne uključe, odluke o čistom prijevozu biti će zagušene beskrajnim, i mislim beskrajnim, tehničkim raspravama i lavinom lobiranja od strane različitih interesenata. Htjeti biti zelena zemlja pogonjena obnovljivim izvorima energije već je dio naše priče. Ne smijemo dopustiti da nam to itko oduzme. Prošle godine, doveli smo ljude iz naših sedam provincija kako bismo pričali o klimatskim promjenama na način koji je njima važan i ove godine doveli smo još jednu grupu Kostarikanaca da bismo pričali o obnovljivoj energiji. I znate što? Ovi ljudi se ne slažu oko ničega osim obnovljive energije i čistog prijevoza i zraka. To zbližava ljude. I ključ za stvarno sudjelovanje je pomoći ljudima da se ne osjećaju maleni. Ljudi se osjećaju bespomoćno i dosta im je da ih se ne čuje. Ono što činimo su konkretne stvari, i prevodimo tehničke probleme u jezik građana kako bi pokazali kakvu ulogu igraju i kako je mogu igrati skupa. Prvi puta pratimo obećanja koja su dana vezano uz čisti prijevoz, i političari znaju da ih moraju ispuniti, ali prijelomna točka nastupit će kada formiramo suradnje -- građani, tvrtke, predvodnici javnog prijevoza -- koji će električnu mobilnost učiniti novim standardom, posebno u zemlji u razvoju. Do sljedećih izbora, vjerujem da će svaki kandidat morati otkriti kakav stav imaju po pitanju ukidanja fosilnih goriva. Jer ovo pitanje mora ući u našu glavnu politiku. I govorim vam, ovo nije pitanje politike o klimi ili programa za okoliš. To je pitanje zemlje kakvu želimo i gradova kakve imamo i gradova kakve želimo i tko radi taj izbor. Jer na kraju dana, ono što možemo pokazati je da je razvoj s obnovljivom energijom dobar za ljude, za Kostarikance koji danas žive i osobito za one koji još nisu rođeni. Ovo je naš Nacionalni muzej danas. Svijetao je i miran i kada stanete ispred njega, ne možete shvatiti da su to bile vojne barake na kraju 40-ih. Započeli smo novi život bez vojske na ovom mjestu i ovdje će naše odbacivanje fosilnih goriva biti najavljeno jednog dana. I ponovno ćemo ući u povijest. Hvala vam. (Pljesak)