I tako, nađoh se tu. Djever na svadbi, piće se toči besplatno. E sad, različiti ljudi različito reaguju kada previše popiju. A djever pored kojeg sam sjedio za stolom na čelu je bio taj introspektivni tip. Ispričao mi je svoju životnu priču i o napuštanju i zlostavljanju i kako je postao ateista. A onda me je upitao, "Kako iko može pomisliti da Bog postoji?" Rekao sam, "Strašno mi je da čujem kroz šta si sve prošao i ne krivim te što sumnjaš. Ne znam šta bih ti sad odgovorio, ali imam jedno pitanje i jedan poziv. Pitanje je, Hipotetički, da na sva tvoja pitanja postoje odgovori koji pružaju više razloga da vjeruješ u Boga nego da ne, šta bi ti?" A on je rekao, "Opa, ovo nisam očekivao. Razmisliću o tome. A kakav je poziv?" Rekao sam, "Moj poziv je dvojak. Prvo, želim da te pozovem da mi se pridružiš u budućem istraživanju tvojih pitanja. A drugo, u međuvremenu, želim te pozvati da moliš Molitvu skeptika: Bože, ako te ima, da li bi, molim Te, učinio šta god treba da mi pomogneš da Te nađem?" Na šta je on odgovorio, "Ajme, ni ovo nisam očekivao. Razmisliću o tome." Nešto sam važno naučio taj dan, a to je da nikad ne dajem jednostavan odgovor na komplikovano pitanje, pogotovo ne na nekoj svadbi gdje se piće toči besplatno i kada je vrijeme da mlada baci podvezicu. Razgovori kao što je ovaj su u meni stvorili strast za druženjem i učenjem od ljudi drugačijih uvjerenja i porijekla nego što je moje. I, tokom dvije godine, sa namjerom da obavim 50 intervjua, svakog pojedinačno sam častio kafom i postavljao im po 20 pitanja, čak i iscrtavao njihov portret koristeći jednu neprekidnu liniju. I ono što je počelo kao serija znatiželjnih intervjua uskoro se pretvorilo u seriju neočekivanih avantura i neočekivanih otkrića. Nisam očekivao priliku da dovedem prijatelja ateistu iz Kine i prijatelja muslimana iz Saudijske Arabije na ono što mi zovemo "smores" oko kamperske vatre, niti da ih pozovem u svoj dom na večeru povodom Dana zahvalnosti. Nisam očekivao priliku da poslužim palačinke svojim kolegama studentima, u ponoć, dok smo spremali završne ispite sa jevrejskim rabinom i muslimanskim profesorom, ili priliku da služim i volontiram u jednom dječijem domu u Hondurasu uz svog prijatelja agnostika, pogotovo kada je njegov tata preminuo noć prije nego što je naš avion trebao poletjeti. I, kao jedan još ozbiljniji primjer, nisam očekivao da primim poziv u 3 sata ujutro od jedne od studentica koje sam intervjuisao, koja je upravo razmišljala o samoubistvu. Ne znam zašto je pozvala mene, prvog, ali uz pomoć policajaca, uspjeli smo otkriti gdje se nalazi pomoću njenog telefona i spasimo joj život i obezbijedimo pomoć koju je trebala. Ovo su bile samo neke od mojih neočekivanih avantura. A sada želim da sa vama podijelim neke od mojih neočekivanih otkrića. Jedno od mojih pitanja za intervju je bilo, "Hipotetički, ako, ako, ako su Bog i raj stvarni, na osnovu čega vjerujete da vas Bog hoće ili neće primiti u raj?" Možda mislite da bi se ljudi naježili na takvo pitanje, i možda vi upravo i jeste. Ali, s obzirom da su oni znali da ja samo postavljam pitanja, a ne dijelim mišljenja, brzo su se otvarali. A mnogi od njih su se izjašnjavali o svojim ubjeđenjima po prvi put. Evo šta su neki od njih rekli: "Moj život je okarakterisan mišljenjem da moram zaslužiti da me Bog primi time što ću biti dobra osoba." "Biće ti suđeno za tvoja djela. Ako imaš više loših djela, ideš lijevo, a ako imaš više dobrih, ideš desno." "Ako pokušavate da se pridržavate Deset zapovijedi, to će vam ići malo u vašu korist." "Ključna osnova za mene je da sam pokušao. "Nastojim da živim na što moralniji i etičniji način što mogu." "Trud je ono što pravi razliku. Velika je razlika između onih koje nije briga i onih koji pokušavaju." "Želim da vjerujem da će to biti zasnovano na onome što činite, a ne na vašim ubjeđenjima." "Bog me vjerovatno neće primiti u raj, jer sam činila loše stvari." i "Ne znam gdje bi se povukla linija." Uprkos takvoj različitosti kod ljudi koje sam intervjuisao, otkrio sam ogroman konsenzus o životu poslije smrti; u stvari, čak i mnogi ateisti vjeruju da ako Bog zaista postoji, onda odlazak u raj zavisi od toga kako se neko ponašao u ovozemajskom životu. Uvijek bih se oduševio kada bi mi ljudi rekli, "Ovo je bio jedan od najboljih razgovora koji sam do sada vodio," jer ja, zapravo, nisam doprinio razgovoru. Pomislio sam, "Čovječe, možda kod mene ima nešto u ovim jednostranim razgovorima, i tako, odem kući i pokušam to sa svojom suprugom, ali ne dobijem isti rezultat. Još nešto što nisam očekivao bilo je što je preko 50 procenata ljudi koje sam intervjuisao željelo da se sa mnom ponovo nađe. I to ne samo zbog besplatne kafe s mlijekom. Mnogi od njih su, u stvari, željeli da intervjuišu mene. Dva najčešća pitanja koja sam čuo su bila: prvo, "Vjeruješ li da svi putevi vode ka Bogu?" i drugo - vezano za Isusa - "Kako smrt jedne osobe može omogućiti oprost druge osobe?" Želim s vama podijeliti dvije ilustracije koje sam podijelio s njima, i kako su one dovele do jednog od mojih najvećih i najneočekivanijih otkrića. Prvu ilustraciju zovem "Teorija planine". Adaptirao sam ovo iz knjige Dana Kimballa koja se zove 'Oni vole Isusa, ali ne i crkvu.' Po Teoriji planine svi putevi vode Bogu. Sada, kada pogledate sve glavne svjetske religije na osnovnom nivou, vidite dvije bitne sličnosti. Broj jedan, sve su one prilično saglasne da živjeti na moralan način vodi ka miru. I broj dva, živjeti na nemoralan način vodi u haos. Međutim, iako većina religija ima ove dvije sličnosti, one, takođe, imaju dvije značajne razlike. Prva razlika je da religije vode različitim planinskim vrhovima. Budizam vodi ka tome da "nema Boga". Put Novog doba vodi ka tome da je "sve Bog." Hindu put vodi ka "Mnogim bogovima." Jevrejska staza vodi ka "jednom Bogu preko Tore." Muslimanski put vodi ka "jednom Bogu preko Muhameda" A hrišćanski put vodi ka "jednom Bogu preko Isusa." A sada, druga razlika je što religije zagovaraju različite načine uspostavljanja mira iz haosa. Sve glavne svjetske religije, sa izuzetkom hrišćanstva, vjeruju da se vječni mir dobija na osnovu naših zasluga. Hrišćanstvo vjeruje da se vječni mir dobija na osnovu Isusovih zasluga. E sad, kao odgovor na ovo drugo pitanje, kako smrt jedne osobe može omogućiti oprost druge? Dijelim ono što zovem Ilustracija žohara. Da, većina ljudi ne želi žohare u svojoj kući, ali kako god odlučili da ih se riješite, nema zakonske kazne za to. Nema kazne da se plaća. Ali, ako biste ubili ili zlostavljali neku osobu, kazna bi bila i te kako velika. Po zakonu, osoba je dragocjenija od žohara. Ako se kazna poveća u skladu sa vrijednošću onoga ko je oštećen, šta bi onda bila kazna za prestup prema bezgraničnom Bogu? Bila bi bezgranična. Dug tako velik da ga niko od nas nikada ne bi mogao otplatiti. Istina, ova ilustracija nije namijenjena da se kaže da nas Bog vidi kao male bube. Upravo suprotno, hrišćanstvo tvrdi da je tako, jer smo Bogu toliko vrijedni da je poslao svog Sina da nas spasi. Ali, ako je tako, ako je istina da ne možemo otplatiti dug i učiniti se kompatibilnim sa Bogom, onda bi nam trebao neko ko nema svojih dugova, ko je već kompatibilan sa Bogom i po vrijednosti jednak Bogu da otplati taj dug za nas. A to je upravo ono što hrićanstvo tvrdi da je Isus postigao kroz svoju smrt i uskrsnuće. Ipak, nisam očekivao da će par ilustracija navesti toliko ljudi da kažu, "Upravo sam razumio Isusa, po prvi put." Pogotovo zato što toliko ljudi koji su to rekli su već ili su bili hrišćani. U tom trenutku me je baš zanimalo da li bi jedno šire istraživanje moglo potvrditi ta moja ograničena zapažanja ili ne. I tada sam pronašao da je istraživačka grupa Barna, 2019. godine pitala američke hrišćane šta misle o ovoj izjavi: "Ako je osoba uopšte uzevši dobra ili čini dovoljno dobrih djela za druge tokom svog života, zaslužiće svoje mjesto u raju." Ali, iznenadilo me je kada sam saznao da se 21% hrišćana slažu sa ovom izjavom donekle a 23% se slaže u potpunosti. Ovo me je toliko zbunilo, jer kada sam pitao ljude tokom svojih intervjua, "Šta vam padne na pamet kada pomislite na Isusa?" svi oni koji su odgajani kao hrišćani su mi znali reći sve o njemu: rodila ga djevica, čini čuda, ispunjava proročanstva. Znali su sve o Božiću i Uskrsu, ali kada sam te iste ljude upitao, "Na osnovu čega vjerujete da će vas Bog primiti u raj?" većina njih uopšte nije ni spomenula Isusa. I od tada, vjerovatno sam to isto pitanje postavio hiljadi hrišćana, i skoro bez iznimke, 80 procenata njih se poziva na svoja dobra djela kao osnovu da ih Bog prihvati, a ne Isus. Pitam se gdje se ovdje desio prekid? I tako sam se vratio i ponovo pročitao svih 50 zabilješki sa svojih intervjua tražeći ključ i evo izjava koje su mi se izdvojile: "Učili su me da je Isus došao da postavi standard kojem bi mi trebali težiti, po kojem će nas procjenjivati." "Njegova misija je bila da predstavlja savršen model ljudskog bića. Želio je da nas poduči da ako smo svi kao on, kakav bi svijet bio." "Raj bi bio zasnovan na moralnim principima kojima nas je Isus učio. Ako narušite ove principe i ne pokajete se, pretpostavljam da nećete dospjeti u raj." "Ako ćete staviti nekoga na pijedestal da ga idealizirate ili pokušate dostići, to bi bio Isus. On je došao zbog onih koji su bili slijepi da bi im omogućio da vide svoje greške i da se pokušaju popraviti da bi se vratili milosti Božijoj." "Mislim da je Isus uzor." A evo i njega. Moje najveće i najneočekivanije otkriće od svih: zabluda o Isusu kao uzoru. Pazite, nemojte me krivo shvatiti. Ako govorimo o tome kako svoje živote možemo promijeniti tako što ćemo slijediti njegov primjer i njegovo učenje, onda da, u tom kontekstu, Isus jeste uzor. Ali, ako govorimo o tome kako možemo dobiti oproštenje od Boga i vječni život, onda u tom kontekstu, ne, Isus nije uzor. Hrišćanstvo tvrdi da je Isus došao ne "da pokaže" put u raj zasnovan na našim zaslugama, nego "da bude" put u raj zasnovan na svojim zaslugama. Hrišćanstvo tvrdi da Isus nije samo "uzor" nego Mesija. Prema tome, osobi koja se zaista oslanja na njega umjesto na sebe je suđeno da postane dobra osoba. Ali, nije to "da im bude" oprošteno; to je "zato" što im je oprošteno. Nije motivirano krivicom i strahom nego ljubavlju i zahvalnošću. Prema tome, ja danas dijelim ova otkrića, ne da nudim argument u korist hrišćanstva, nego da ponudim studiju slučaja za neočekivane avanture i neočekivana otkrića koja se mogu iskusiti kada se otvorimo da razumijemo druge i razumijemo sebe i možda otkrijemo neku istinu. Pa, bilo da ste na svadbi ili u kafiću, u redu je reći, "Ne znam šta bih ti sad odgovorio, ali imam jedno pitanje i jedan poziv." Na šta će vam prijatelj možda reći, "Opa, nisam to očekivao. Razmisliću o tome." Hvala. (Aplauz)